Poslovni broj: 2 Gž-859/2018-2

1

 

 

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Vetme kao predsjednice vijeća, Emira Čustovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Srđana Kuzmanića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. V. iz Z., OIB……, kojeg zastupa punomoćnik V. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženice N. V. iz Z.,  OIB…., koju zastupa punomoćnik L. T.-Č., odvjetnik u Z.,  radi iseljenja, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ps-397/17-10 od 20. srpnja 2018., u sjednici održanoj 18. lipnja 2020.,

 

p r e s u d i o j e

 

              Odbija se žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ps-397/17-10 od 20. srpnja 2018.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom doslovce je suđeno:

 

              „Nalaže se tuženici N. V. iz Z., OIB….da iseli sa svim stvarima u njezinom vlasništvu iz stana u ….., koji se u naravi sastoji od ulaznog prostora, dnevnog boravka, blagovaonice, hodnika, kuhinje, sobe, kupaonice, wc-a i loggie, ukupne površine 69,10 m2, koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na kč.br. 2270/26 k.o. G. Z. odnosno zk.ul.br.35877 poduložak 232 te da ga slobodnog od osoba i njenih stvari preda na raspolaganje tužitelju D. V. iz Z., OIB…., kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 12.500,00 kn, sve u roku od 15 dana.“

 

              Tuženica je izjavila žalbu protiv navedene presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom drugostupanjskom sudu da žalbu uvaži i presudu ukine, te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak sukladno odredbi članka 366. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP).

 

              Žalba je pravovremena i dopuštena.

 

              Tužitelj je odgovorio na žalbu.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Ispitujući pobijanu presudu u smislu dužnosti i ovlaštenja iz članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da su tijekom prvostupanjskog postupka počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti. Isto tako nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi sa člankom 8. ZPP-a na koju se sadržajno ukazuje u žalbi jer je prvostupanjski sud izvedene dokaze pravilno ocijenio, a stečeno uvjerenje je opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima.

 

              Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za iseljenje tuženice iz stana u Z., u ulici …. IV kat, ulaz 7, koji se u naravi sastoji od ulaznog prostora, dnevnog boravka, blagovaonice, hodnika, kuhinje sobe, kupaonice, WC-a i loggie, ukupne površine 69,10 m2, koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na kč.br. 2270/26 k.o. G. Z., te zahtjev za predaju stana slobodnog od osoba i stvari u posjed tužitelju.

 

              Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

 

              - da su stranke bivši bračni drugovi;

 

              - da predmetni stan ne predstavlja bračnu tečevinu stranaka već je vlasništvo tužitelja;

 

              - da je brak između stranaka razveden pravomoćnom presudom od 3. lipnja 2016. koja je donesena pod brojem ….;

 

              - da je tužitelj zatražio iseljenje tuženice iz stana tijekom 2017. godine;

 

              - da je tužitelj vlasnik stana površine 55,72 m2 u Z., kao i stana u Z. na adresi ….., koji je u derutnom stanju, neuseljiv, te stana u S., koji je naslijedio od oca, površine 40 m2;

 

              - da tužitelj ne iznajmljuje navedene stanove;

 

              - da je tuženica zajedno sa tužiteljem i djetetom uselila u predmetni stan 1. srpnja 2012., te da stan koristi zajedno sa maloljetnim djetetom parničnih stranaka.

 

              Na temelju ovakvih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da tuženica koristi stan bez valjanog pravnog osnova, da taj stan predstavlja njezin dom, da tužitelj ima legitiman cilj doći u posjed stana, da bi prihvaćanje tužbenog zahtjeva predstavljalo miješanje u pravo tuženice na poštivanje doma, ali je zaključio da je to miješanje nužno s obzirom na činjenicu da se legitimni cilj ne može postići primjenom blaže mjere. Kod suprotstavljanih prava stranaka, s jedne strane prava vlasništva tužitelja i s druge strane prava na dom tuženice, prvostupanjski je sud zaključio da pravo vlasništva preteže nad pravom tuženice, s tim da okolnost da je tužitelj vlasnik više nekretnina nije relevantna, a okolnost da tuženica ima male prihode nije sama po sebi dovoljna da bi zadržala posjed stana jer može tražiti pomoć ili eventualno iznajmiti drugu nekretninu za koju će platiti manju najamninu.

 

              Odluka suda je pravilna iako nisu pravilni svi zaključci prvostupanjskog suda.

 

              Prvostupanjski sud je pošao sa stajališta da predmetni stan predstavlja dom tuženice. U takvoj situaciji bilo je potrebno provesti test razmjernosti kako bi se odgovorilo na pitanje je li došlo do povrede prava na dom iz članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija). Člankom 8. stavak 1. Konvencije je propisano da svatko ima pravo na poštovanje svog privatnog obiteljskog života, doma i dopisivanja. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina radi zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih (stavak 2).

 

              Nema sumnje da iseljenje iz stana predstavlja miješanje u ostvarivanje prava na dom.

 

              Test razmjernosti se provodi na način da se utvrdi je li miješanje utemeljeno na zakonu i je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, te je li miješanje nužno u demokratskom društvu.

 

              Prvostupanjski sud je posve pravilno zaključio da je miješanje utemeljeno na zakonu i to na odredbi članka 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZV), te da tužitelj ima legitiman cilj kada traži predaju u posjed nekretnine jer želi ostvariti svoje pravo vlasništva, tj. želi doći u posjed nekretnine koja je u njegovu vlasništvu.

 

              Prvostupanjski sud nadalje zaključuje da je miješanje nužno jer se legitimni cilj ne može postići primjenom neke blaže mjere, a pri tome je sud vodio računa da je u interesu pravne sigurnosti, javnog reda i mira da tužitelj dođe u posjed nekretnine koju tuženica drži bez valjanog pravnog osnova, te je zaključio da u slučaju suprotstavljanja dva pojedinačna privatna prava, i to prava vlasništva s jedne strane i prava na dom s druge strane preteže u konkretnom slučaju pravo vlasništva tužitelja, a pri tom okolnost da tužitelj ima više nekretnina ne utječe na njegovo pravo na zaštitu prava vlasništva niti ga ograničava.

 

              I ovaj sud smatra da je miješanje u konkretnom slučaju bilo nužno u demokratskom društvu jer se legitimni cilj tužitelja nije mogao ostvariti drugim, blažim mjerama, i jer pravo vlasništva preteže u slučaju suprotstavljenog prava s pravom na dom u ovom slučaju. Pri tom je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tuženica može, radi stambenog zbrinjavanja, potražiti odgovarajuću pomoć od države ili grada. Inače valja navesti da zadržavanje posjeda stana u slučaju da miješanje nije bilo nužno u demokratskom društvu ne znači istovremeno i besplatno korištenje stana.

 

              Shvaćanje prvostupanjskog suda da okolnost što je tužitelj vlasnik tri stana i to dva u Z., a jednog u S., a tužitelj živi u Z., nije uopće relevantna za donošenje odluke o postavljenom tužbenom zahtjevu se ne može bezrezervno prihvatiti. Naime u situaciji kada bi se tužitelj bavio obrtimice iznajmljivanjem stanova drugim osobama, i kada bi namjeravao iznajmiti predmetni stan, ne bi se moglo sa sigurnošću zaključiti da te okolnosti nisu relevantne jer ukoliko je tužitelju cilj ostvarivanje prihoda onda bi prihod mogao ostvarivati i od tuženice. No, u konkretnom slučaju tužitelj ne iznajmljuje stanove, živi u Z., a stanovi koji se nalaze na adresama …… i…….. nisu podobni za stanovanje.

 

Dakle, iz svega iznesenog proizlazi da je miješanje tužitelja u pravo na dom tuženice bilo opravdano i nužno u demokratskom društvu, da je njegovo pravo vlasništva preteglo u odnosu na pravo na dom tuženice, zbog čega je prvostupanjsku presudu valjalo potvrditi i žalbu odbiti.

 

Protivno shvaćanju žalitelja ovaj sud nalazi da je nalaganje iseljenja u konkretnom slučaju bilo razmjerno i razumno. Ukazivanje na propust suda da nije izveo dokaze saslušanjem triju predloženih svjedoka je irelevantno jer su ti svjedoci predloženi na okolnost radi utvrđenja da predmetni stan predstavlja dom tuženice, a prvostupanjski sud je pošao sa stajališta da stan predstavlja dom tuženice, ali je zaključio da je iseljenje tuženice iz stana nužno u demokratskom društvu.

 

Budući je u cijelosti izgubila spor pravilno je naloženo tuženici platiti parnične troškove tužitelju.

 

Prema tome, radi svega iznesenog odlučeno je kao u izreci, na osnovu odredbe članka 368. stavak 1 ZPP-a.

 

Dubrovnik, 18. lipnja 2020.

 

Predsjednica vijeća:

 

Marija Vetma