Poslovni broj: 89 Pž-3207/2019-3

1

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 89 Pž-3207/2019-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Josip Turkalj, u pravnoj stvari
tužitelja A. d.o.o., OIB ..., P., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u P., protiv tuženika P. L. d.o.o., OIB ..., Z., radi isplate iznosa od 60.580,17 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-83/2018 od 29. listopada 2018., 17. lipnja 2020.

p r e s u d i o j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-83/2018 od 29. listopada 2018. ispravljena rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-83/2018 od 27. ožujka 2019. i sudi:

I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 60.580,17 kn (šezdesettisućapetstoosamdeset kuna i sedamnaest lipa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. travnja 2012. pa do 31. srpnja 2015. u roku osam dana.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 5.974,50 kn
(pettisućadevetstosedamdesetčetiri kune i pedeset lipa).

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od

60.580.17 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka I. izreke), te je naloženo
tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 5.974,50 kn s
pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka II. izreke).

Protiv ove presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti.

Tužitelj u odgovoru na žalbu poriče žalbene navode, te predlaže žalbu tuženika odbiti. Traži trošak odgovora na žalbu u iznosu od 1.478,00 kn.

Žalba je osnovana.

Predmet spora je isplata iznosa od 60.580,17 kn na temelju stjecanja bez osnove.

Sud prvog stupnja nije mogao počiniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka propisanu odredbom čl. 354. st. 1. t. 4., 11. i 12. ZPP-a, jer takve bitne povrede uopće ne postoje.

Tuženik sadržajno ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka
propisane odredbom čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 8. ZPP-a, ali ta bitna povreda nije počinjena, jer je sud prvog stupnja odluku donio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana odredbom čl.

354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja dao razloge o svim odlučnim činjenicama koji
su jasni i neproturječni, pa je stoga pobijanu presudu moguće ispitati.

Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka
propisanu odredbom čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a, jer je odlučio u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva.

Nisu počinjene bitne povrede propisane odredbom čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

Među strankama nije prijeporno da je tužitelj tuženiku uplatio iznos od 60.580,17 kn 23. travnja 2012., da je D. B., vlasnik ugostiteljskog obrta M. imao s tuženikom sklopljen ugovor o operativnom leasingu, da je D. B. imao dugovanje prema tuženiku s osnove operativnog leasinga u iznosu od 60.580,17 kn, te da je tužitelj imao namjeru kupiti ugostiteljsku opremu koja se nalazila u poslovnom prostoru koji je bio predmet operativnog leasinga. Sud prvog stupnja utvrdio je da je tužitelj izvršenom uplatom imao namjeru zatvoriti tuženikovu tražbinu prema D. B. s osnove ugovora o operativnom leasingu, jer su sve tri stranke trebale sklopiti ugovor o cesiji.

Sud prvog stupnja utvrdio je da je tužitelj od tuženika iz poslovnog prostora pokušao
preuzeti ugostiteljsku opremu, a kada je tužitelj konačno uspio ući u poslovni prostor radi
preuzimanja ugostiteljske opreme, utvrdio je da ugostiteljske opreme u poslovnom prostoru nema.

Sud prvog stupnja također je utvrdio da nije sklopljen ugovor o cesiji, a tuženik žalbenim navodima ovo utvrđenje nije doveo u sumnju.

Dakle, proizlazi da je tužitelj platio tuženikovu tražbinu prema D. B., a što je u skladu s odredbom članka 161. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO).

Tuženik na temelju odredbe članka 161. stavka 2. ZOO-a bio je dužan primiti ispunjenje od strane tužitelja. Tužiteljevom uplatom tuženikova tražbina prema D. B. je prestala.

S obzirom na to da je tuženik tužiteljevu uplatu primio na ime zatvaranja tuženikove tražbine prema D. B. s osnove operativnog leasinga, tuženik nije bez valjane osnove stekao utuženi iznos, a zbog čega je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu članka 1111. stavka 1. ZOO-a kada je tuženiku naložio vraćanje utuženog iznosa.

Budući da je tuženik utuženi iznos stekao na temelju pravnog posla (ugovora o
operativnom leasingu) pravilnom primjenom odredbe članka 1111. ZOO-a valjalo je tužbeni zahtjev odbiti.

Tužitelj utuženi iznos može potraživati samo od D. B., jer je umjesto njega tuženiku uplatio dugovanje na temelju ugovora o operativnom leasingu.

Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

S obzirom na to da je preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku i tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška odbiti.

Zagreb, 17. lipnja 2020.

Sudac
Josip Turkalj