Poslovni broj Gž-382/2018-2

 

 

 

                                                                                            

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E     H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić-Orešković predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. C. d.o.o. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Š. i P. iz Z., protiv tuženice M. K. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćniku B. V., odvjetniku iz Z., uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja B. K. d.o.o. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici S. F., odvjetnici iz Z., radi isplate, rješavajući žalbu tuženice, izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-320/2014 od 13. listopada 2017., u sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Uvažavanjem žalbe tuženice preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-320/2014 od 13. listopada 2017. i sudi:

 

1.              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi: 

 

„I.              Nalaže se tuženoj M. K. iz Z., da umjesto tužitelju P. C. d.o.o., Z., isplati trgovačkom društvu B. K. d.o.o. Z., na račun IBAN: ..., model: ..., poziv na broj: ... otvoren kod A. B. d.d. novčanu tražbinu u iznosu od  264.762,00 kuna (dvjesto šezdeset četiri tisuće sedamsto šezdeset dvije kune) sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 123.183,24 kune od 4. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od 15 dana.

 

II.              Nalaže se tuženoj M. K. iz Z., da umjesto tužitelju P. C. d.o.o., Z., isplati trgovačkom društvu B. K. d.o.o., Z., na račun IBAN: ..., model: ..., poziv na broj: ... otvoren kod A. B. d.d. prouzročeni parnični trošak u iznosu 32.491,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 13. listopada 2017. do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od 15 dana.

 

III.              Nalaže se tuženoj M. K. iz Z., isplati umješaču B. K. d.o.o., Z., prouzročeni parnični trošak u iznosu od 6.250,00 sa zateznim kamatama tekućim od 13. listopada 2017. do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od 15 dana.“

 

2.              Nalaže se tužitelju da tuženici nadoknadi troškove postupka u iznosu od 22.500,00 kn u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

 

Presudom suda prvog stupnja u točkama I., II. i III. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev sa sadržajem kao u točki 1. podtočke I., II. i II. izreke ove presude.

 

              Protiv prvostupanjske presude žalbu podnosi tuženica pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19. - dalje ZPP).

 

Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje podredno preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je osnovana.

 

Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da tužitelj ima dospjelo  evidentirano potraživanje prema dužniku M. G. iz Z., u iznosu od 123.342,91 kn koji je dug nastao korištenjem kartice vezane uz tekući račun u P. B. Z. d.d. br. (dalje kartica), u pogledu kojeg dugovanja je pravni prednik tužitelja P. A. E. d.o.o. kao ovrhovoditelj protiv M. G. kao ovršenika, pred istim sudom pokrenuo ovršni postupak u kojem je doneseno pravomoćno rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-21114/04 od 11. listopada 2004. kao i rješenje (o ovrsi) o promjeni predmeta i sredstva ovrhe poslovni broj Ovrpl-7231/14 od 03. rujna 2014., koji postupak je prema stanju toga ovršnog predmeta još uvijek u tijeku. 

 

              Uvidom u Izjavu od 20. studenog 2007. (dalje Izjava tuženice) sud utvrđuje da je tuženica u istoj izjavila da preuzima u cijelosti dugovanje po kartici u vlasništvu njezinog supruga M. G. te da je suglasna da se u korist uplate po toj kartici uzima od njezinog osobnog dohotka 1.500,00 kn mjesečno te da tom izjavom preuzima svaku odgovornost kao i sudske troškove vezane uz istu karticu.

 

Ocjenjujući sadržaj Izjave tuženice, radi otklanjanja spornog pitanja je li u pravnom smislu došlo do preuzimanja duga ili do pristupanja dugu nastalom prema kartici, sud prvog stupnja u vidu ima odredbu članka 96. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj:  35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. - dalje  ZOO). Iako uvažava da je u Izjavi tuženice navedeno da ista preuzima u cijelosti dugovanje po kartici u vlasništvu njezinog supruga, prvostupanjski sud zaključuje da se tuženica očigledno tom izjavom obraća tužitelju nudeći mu ispunjenje njegove tražbine prema dužniku ustezanjima s njezine plaće u iznosima od 1.500,00 kn mjesečno. Uz daljnji zaključak da se ugovor o pristupanju dugu može sklopiti i konkludentnim ponašanjem, sud smatra da je tužitelj kao vjerovnik prihvatio Izjavu tuženice kao pristupiteljice dugu te da je time između stranaka zaključen ugovor o pristupanju dugu. Potvrdu zaključku da je tužitelj takvu izjavu prihvatio sud nalazi u činjenici da u ovome sporu tužitelj temelji tužbeni zahtjev i odgovornost tuženice za isplatu utuženog iznosa upravo na Izjavi tuženice. Svoj stav da se radi o ugovoru o pristupanju dugu a ne o ugovoru o preuzimanju duga, prvostupanjski sud nalazi u činjenici da dužnik M. G. (suprug tuženice) u ovršnom postupku koji se protiv njega vodi radi naplate istog potraživanja tužitelja, nikada nije izjavio prigovor da bi njegova obveza utrnula preuzimanjem duga od strane tuženice te u činjenici što je u ovršnom postupku kod istog suda poslovni broj Ovrpl-12367/2012 kojeg je tužitelj pokrenuo protiv ovdje tuženice kao ovršenice, prijedlog za ovrhu  (naknadno pravomoćno odbačen) utemeljen upravo na Izjavi tuženice. Osim toga, prvostupanjski sud naglašava i činjenicu da tužitelj u poslovnim knjigama i dalje vodi kao dužnika M. G., dok bi u slučaju da je došlo do preuzimanja duga kojim preuzimatelj stupa na mjesto prijašnjeg dužnika, čime se ovaj  oslobađa obveze (članak 98. stavak 1. ZOO-a) zasigurno došlo i do promjene u evidencijama tužitelja.

             

Stoga sud zauzima stajalište da je u konkretnom slučaju sklopljen ugovor o pristupanju dugu iz članka 101. ZOO-a, čime se dužnik M. G. ne oslobađa obveze, već se treći, ovdje tuženica, uz dužnika obvezuje vjerovniku, ovdje tužitelju, da će ispuniti njegovu tražbinu čime je ojačan pravni položaj vjerovnika pa u konačnici odlučuje da je tuženica kao treća osoba koja je pristupila dugu dužnika M. G. po predmetnoj kartici dužna navedeni iznos platiti kao solidarno odgovorna osoba.

 

              Prigovor zastare potraživanja istaknut po tuženici sud prvog stupnja je otklonio kao neosnovan s obrazloženjem da je najstarije utuženo potraživanje dospjelo na naplatu 5. ožujka 2003. a kako se radi o tražbini koja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina  sud zaključuje da bi predmetna tražbina, da nije došlo do prekida, zastarjela 5. ožujka 2008. Međutim, kako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da su izvršne djelomične otplate duga u periodu od 12. ožujka 2003. do 1. rujna 2003. te nakon toga od 4. siječnja 2008. do zaključno 3. srpnja 2013., prvostupanjski sud zaključuje da je učinjenim otplatama dijela dugovanja došlo do prekida zastare u smislu članka 240. stavak 1. i 2. ZOO-a. To stoga što je do plaćanja došlo prije nego što je nastupila zastara potraživanja pa je uplatama rok zastare prekinut te je ponovno počeo teći tek nakon izvršene posljednje uplate 3. srpnja 2013. a do dana podnošenja tužbe 15. siječnja 2014. nije prošao rok zastare od pet godina.

 

Visinu dugovanja prvostupanjski je sud utvrdio provedenim financijskim vještačenjem kojim je utvrđeno da ukupno nepodmireno dugovanje iznosi 264.762,00 kn od čega se iznos od 123.183,24 kn odnosi na glavnicu a iznos od 141.578,76 kn na nepodmirene zatezne kamate (obračunate do dana 3. srpnja 2013. što je dan zadnje djelomične otplate dugovanja), time da na iznos dospjele nepodmirene glavnice od 123.183,24 kn teku daljnje zatezne kamate od 4. srpnja 2013. do isplate, pri čemu prvostupanjski sud u pogledu tijeka i stope zatezne kamate primjenjuje odredbu članka 29. ZOO-a i Odluku o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske narodne banke („Narodne novine“ br. 132/07. i 66/11.).

 

S obzirom da je tužitelj tijekom postupka obavijestio sud da je Ugovorom o kupoprodaji od 26. listopada 2015., predmetno potraživanje kao cedent ustupio umješaču, trgovačkom društvu B. K. d.o.o. kao cesionaru, za koji pravni posao je prvostupanjski sud našao da je sukladan članku 80. stavak 1. ZOO-a i članku 82. stavak 1. ZOO-a, a tuženica nije pristala na subjektivnu preinaku tužbe na način da umjesto dotadašnjeg tužitelja P. C. d.o.o. u parnicu na mjesto tužitelja stupi B. K. d.o.o., to je sud pozivom na članak 206. i 207. ZPP-a dopustio da B. K. d.o.o. stupi u ovu parnicu kao umješač na strani tužitelja, nalazeći da isti ima pravni interes da tužitelj uspije u ovome sporu, čemu se stranke nisu protivile.

 

Nastavno, prvostupanjski sud otklanja kao neosnovan prigovor tuženice o nedostatku aktivne legitimacije te pozivom na članak 195. ZPP-a smatra da tužitelj zadržava procesno ovlaštenje nastaviti ovaj postupak, pa kako dalje utvrđuje da je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev s novonastalom materijalnopravnom situacijom na način da traži da sud obveže tuženicu da utuženo potraživanje i troškove postupka isplati trgovačkom društvu B. K. kao trećoj osobi na koju je preneseno potraživanje kao na novog stjecatelja, pri čemu je izvršio i objektivnu preinaku tužbe kojoj se preinaci tuženica nije protivila već se upustila u raspravljanje po tako preinačenom tužbenom zahtjevu, to sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti.  

 

Odluku o troškovima postupka, prvostupanjski sud donosi na temelju članka 154. stavak 1. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. - dalje Tarifa),

 

U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, koju neosnovano ističe tuženica, s obzirom da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

 

Međutim, osnovano se žalbom tuženice ukazuje na ostvarenje žalbenog razloga pogrešne primijene materijalnog prava kod ocjenjivanja pitanja postojanja aktivne legitimacije tužitelja u ovome sporu.

 

         Naime, u konkretnom slučaju postavljenim (preinačenim) tužbenim zahtjevom tužitelj traži isplatu određenog novčanog iznosa trećoj osobi, konkretno umješaču, a koju tražbinu je ugovorom o cesiji prenio na umješača. Sklapanjem ugovora o cesiji sukladno odredbi članka 80. ZOO-a došlo je do promjene u obveznom odnosu na strani subjekata na način da je tražbina s tužitelja kao dosadašnjeg vjerovnika prešla na umješača kao novog vjerovnika, čime je tužitelj prestao biti vjerovnik tuženika, a između umješača, kao novog vjerovnika i tuženice, kao dužnika, uspostavljen je odnos koji je ranije postojao između tužitelja i tuženice.

 

              Stoga valja zaključiti da tužitelj koji više nije vjerovnik sporne tražbine nema pravo zahtijevati ispunjenje tražbine niti sebi niti umješaču kao novom vjerovniku, već pravo tražiti ispunjenje tražbine nakon učinjene cesije sukladno odredbi članka 84. ZOO-a pripada samo umješaču kao novom vjerovniku.

 

              Na pravilnost takvog stava upućuje i odredba članka 164. stavak 1. ZOO/05 prema kojoj odredbi se obveza mora ispuniti vjerovniku ili osobi određenoj zakonom, sudskom odlukom, ugovorom između vjerovnika i dužnika ili onoj koju odredi vjerovnik. U smislu navedene zakonske odredbe tražbina može biti izvršena trećoj osobi, ali onoj određenoj od strane vjerovnika. U konkretnom slučaju, nakon ustupa predmetne tražbine trećoj osobi, tužitelju je prestalo svojstvo vjerovnika pa kao takav u smislu navedene zakonske odredbe više nije ovlašten tražiti ispunjenje tražbine niti osobi određenoj s njegove strane.

             

              Pri tome, pravno je neodlučna odredba članka 195. stavak 1. ZPP-a, na koju se poziva sud prvog stupnja kada obrazlaže odluku kojom je odbio prigovor tuženice o nedostatku aktivne legitimacije. Ovom odredbom je propisano da ako koja od stranaka otuđi stvar ili pravo o kojem teče parnica to ne sprječava da se parnica među istim strankama dovrši. Navedena odredba ima samo procesnopravni učinak tako da time što je tužitelj otuđio stvar ili pravo koje je predmet spora, on nije izgubio položaj parnične stranke pa može završiti započetu parnicu.

 

Tom procesnom odredbom nije oduzet materijalnopravni učinak pravnog posla na temelju kojeg je izvršeno otuđenje stvari tijekom parnice pa se materijalnopravna sukcesija koja se dogodila za trajanja parnice uzima u obzir prilikom meritorne odluke o tužbenom zahtjevu jer je za presuđenje odlučno stanje u vrijeme zaključenja glavne rasprave a u to vrijeme tužitelj nije bio aktivno legitimiran u ovom sporu jer je svoju tražbinu prema tuženici prenio ugovorom o cesiji na treću osobu. Tužitelj, dakle, prijenosom potraživanja gubi aktivnu legitimaciju jer pravo na nastavak i dovršenje parnice ne dira u materijalnopravne učinke građanskopravnog posla na temelju kojeg je došlo do prijenosa tražbine koja je predmet spora.

 

Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava, tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan zbog nedostatka aktivne legitimacije.

             

Budući da je preinačenjem pobijane presude tuženica uspjela u sporu, treba joj primjenom odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a priznati troškove postupka koji joj pripadaju prema članku 154. stavak 1. i članku 155. stavak 1. ZPP-a. Tuženici su priznati troškovi nagrade punomoćniku za sastavljanje odgovora na tužbu 2.500,00 kn (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), za zastupanje na ročištima 23. prosinca 2014., 16. ožujka 2015., 9. studenog 2016. i 11. travnja 2017. za svako po 2.500,00 kn (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), za pristup ročištu 7. lipnja 2017. 500,00 kn (Tbr. 9. toč. 5. Tarife), za sastav obrazloženih podneska od 5. ožujka 2015. i 19. rujna 2016. za svaki po 2.500,00 kn (Tbr. 8. Toč. 1. Tarife), što ukupno iznosi 18.000,00 kn, uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 4.500,00 kn (Tbr. 42. Tarife), daje sveukupna iznos troškova tuženice u iznosu od 22.500,00 kn.

 

 

Slijedom svega obrazloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude pozivom na odredbu članka 373. točka 3. ZPP-a.

 

 

U Rijeci 17. lipnja 2020.

 

 

 

   Predsjednica vijeća

Ivanka Maričić-Orešković

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Općinskom građanskom sudu u Zagrebu

 

Vraćamo vam spis s pet ( 5 ) istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.