- 1 -

 

Broj:Jž-1257/2019

 

 

  

 

 

 

 

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud  Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca:

Branke Mašić predsjednice vijeća, te Renate Popović i Siniše Senjanovića članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Roberta Završkog kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv prvookrivljenog M.B. i dr. zbog prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj: 5/90, 30/90, 47/90, 29/94) i dr. rješavajući o žalbama prvookrivljenog Mire Bučića zastupanog po branitelju K.B. odvjetniku iz R. i trećeokrivljenog N.S. zastupanog po braniteljici E.S.J. odvjetnici iz R., podnijetima protiv presude Općinskog suda u Rijeci, od 18. ožujka 2019., broj: 21. Pp J-232/2019, na sjednici vijeća održanoj dana 17. lipnja 2020.

 

P r e s u d i o  j e

 

I              Odbijaju se kao neosnovane žalbe prvookrivljenog M.B. i trećeokrivljenog N.S. i prvostupanjska presuda se potvrđuje u pobijanom i osuđujućem dijelu.

 

II              Na temelju članka 139. stavka 3. i članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18), prvookrivljeni M.B. i trećeokrivljeni N.S. su obvezni naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu od 200,00 (dvjesto) kuna svaki u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

 

O b  r  a  z  l  o  ž  e  n  j  e

 

              Presudom Općinskog suda u Rijeci, od 18. ožujka 2019., broj: 21. Pp J-232/2019, prvookrivljeni M.B. proglašen je  krivim zbog prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, članka 25. stavka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacija i članka 92. stavka 1. točke 16. Zakona o oružju činjenično opisanih u izreci, te je primjenom članka 37. Prekršajnog zakona za prekršaje pod 2. i 3., kažnjen ukupnom novčanom kaznom u iznosu od 1.789,55 kuna. Trećeokrivljeni N.S. je proglašen krivim zbog prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, činjenično opisanog u izreci te je kažnjen novčanom kaznom 189,55 kn što je protuvrijednost od 50 DEM, odnosno 25,56 EUR-a.

 

Nadalje, prvookrivljenom M.B. je na temelju članka 76.a stavka 5. Prekršajnog zakona oduzet predmet 1 kuhinjski nož ukupne dužine 25 cm sa crvenom drškom, a obadvojica okrivljenika su na temelju članka 139. stavka 3. i članka 138. stavka 3. Prekršajnog zakona obvezana na plaćanje troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 300,00 kn svaki.

 

Protiv prvostupanjske presude prvookrivljeni M.B. i trećeokrivljeni N.S. su pravodobno po braniteljima podnijeli žalbe.

 

Prvookrivljeni M.B. je žalbu podnio zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba prekršajnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a trećeokrivljeni N.S. zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, odluke o prekršajnopravnim sankcijama i troškovima postupka.

 

Žalitelji predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

 

Razmotrivši predmet sukladno odredbi članka 202. stavka 1.  Prekršajnog zakona, uz ocjenu navoda žalbe prvookrivljenika, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (nastavno Sud) je našao da prvostupanjski sud pobijanom presudom nije na štetu okrivljenika povrijedio odredbe materijalnog prava, niti su počinjene one bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti ona na koje ukazuje žalitelji.

 

U bitnom prvookrivljeni M.B. žalbu podnosi nezadovoljan utvrđenim činjeničnim stanjem držeći da nije valjano utvrđena dinamika nastanka štetnog događaja. Smatra da je trebalo provesti sudsko-medicinsko vještačenje na okolnost kako je trećeokrivljeni zadobio povredu. Žalitelj smatra kako iz iskaza svjedoka proizlazi da je on bio napadnut, a ne da je on nekoga napao. Žalitelj smatra da nije dokazan umišljaj u njegovu postupanju te da je radi potpunog utvrđenja činjeničnog stanja trebalo kao svjedoke ispitati policijske službenike, provesti rekonstrukciju događaja i dokaz suočenjem.

 

Prvostupanjski sud je ispitao okrivljenike, kao svjedoke ispitao je M.K., K.M., N.M., policijske službenike D.G. i DD. Vjerodostojnim je ocijenio iskaz svjedokinje K.M. koja je iskazivala jasno i uvjerljivo, pravilno je ocijenjeno kako postupanje prvookrivljenog nije bilo u nužnoj obrani kako se je on branio jer je i po iskazu ove svjedokinje prvookrivljeni nož od nekud izvadio kad ga je trećeokrivljeni izgurao iz sobe. Dakle, bio je izvan sobe i mogao se udaljiti u svoju sobu, te se ni od čega nije trebao braniti. Već na kraju sukoba ozlijedio je trećeokrivljenog u čiju je sobu nezvan ušao i vrijeđao sve prisutne. Naime, ukoliko je glazba bila glasna i smetala mu mogao je samo nazvati policiju bez da je ulazio u sobu trećeokrivljenog i bez vrijeđanja prisutnih osoba. Osim toga, iz iskaza svjedoka proizlazi da on nije htio mirno izići iz tuđe sobe. Za krivnju za ovaj prekršaj dovoljan je nehaj u postupanju i nije potrebno dokazati umišljaj kao oblik krivnje u postupanju okrivljenika.

 

Neosnovani su žalbeni navodi trećeokrivljenog N.S. kako sud uopće nije uzeo u obzir da iz iskaza svih svjedoka proizlazi da je prvookrivljeni nastupao krajnje agresivno, da je došao u sobu s nožem iz čega proizlazi da je namjeravao počiniti kazneno djelo, te da su izostali razlozi iz kojih bi bilo vidljivo na temelju čega je utvrđeno da je trećeokrivljenik počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret.

 

Suprotno tim žalbenim navodima ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud valjano utvrdio i da je dokazano da je trećeokrivljeni N.S. počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret. On je proglašen krivim da je vičući, rukama odgurivao prvookrivljenog. Ovo ne samo da su potvrdili svjedoci, nego je i sam trećeokrivljeni priznao da je izgurao prvookrivljenog iz prostora pred sobom u hodnik.

 

Da su obadvojica okrivljenika vikali i time narušavali javni red i mir na javnom mjestu potvrdili su svi svjedoci, a prvostupanjski sud dajući razloge za svoju odluku vjerodostojnim je ocijenio iskaz svjedokinje K.M. koja je i iskazala između ostalog da su tom prilikom okrivljenici vikali. Većina prisutnih su izjavili da se čula glasna glazba  pa se da zaključiti da su i zbog toga okrivljenici bili glasni.

 

Svaki od okrivljenika tereti onog drugog optužujući ga za napad i da se od njega branio, ali pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da su obadvojica okrivljenika u sukobu aktivno sudjelovala, a jasno je da su ga mogli izbjeći. Prvookrivljenik tako da uopće nije ušao u tuđu sobu i još pri tom noseći nož sa sobom kojim je na kraju i zadao ozljedu trećeokrivljenom, a trećeokrivljenik nije trebao niti vikati niti odgurivati prvookrivljenog već mu je trebao reći da iziđe, a u slučaju da to odbije pozvati i pričekati policiju.

 

Pravilna je stoga ocjena prvostupanjskog suda da su ova dvojica okrivljenika počinili prekršaje koji su im stavljeni na teret, a žalitelji svojim žalbama pravilnost odluke nisu doveli u pitanje.

 

Ispitujući potom odluku o kazni, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud cijenio sve okolnosti odlučne za odluku o kazni  sukladno članku 36. Prekršajnog zakona, da je opravdano prvookrivljenom M.B. i trećeokrivljenom N.S. izrekao novčanu kaznu kao blažu vrstu kazne i to za prvookrivljenog u zakonom propisanom rasponu novčane kazne za taj prekršaj (člankom 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira je propisana novčana kazna 50 do 200 DEM ili kazna zatvora do 30 dana) koja je kazna po ocjeni ovog Suda primjerena težini počinjenog prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, a trećeokrivljenom u zakonom propisanom minimalnom iznosu. I po ocjeni ovog suda samo ovako izrečenim kaznama će biti ostvarena svrha kažnjavanja. Okrivljenici su upozoreni i na zakonsku pogodnost ako u roku ostavljenom za plaćanje novčane kazne, plate dvije trećine novčane kazne izrečene pobijanom prvostupanjskom presudom, novčana kazna će se smatrat  plaćenom u cijelosti.

 

                                             

                Odluka o paušalnom iznosu troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona. Kako je Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj:18/13), propisan opći okvir paušalne svote u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, to je visina paušalnog iznosa troškova prekršajnog postupka iz članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona određena u iznosu od 200,00 kn, što je po mišljenju ovog suda primjereno s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje svakog okrivljenika.

 

              Slijedom navedenog, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

                                    U Zagrebu, 17. lipnja 2020.

 

 

ZAPISNIČAR :                                                                      PREDSJEDNICA VIJEĆA:

                                                                                                            

Robert Završki, v. r.                                                                                                Branka Mašić

 

 

Presuda se dostavlja  Općinskom sudu u Rijeci u 7 otpravaka: za spis, okrivljenike, branitelje i tužitelja.