- 1 -              Rev-x 619/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 619/2017-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. B. (OIB: ... ) iz Z., koju zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik u Z. protiv tuženice R. (OIB: ... ) koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1643/2014-2 od 24. siječnja 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4919/07-59 od 9. travnja 2014., u sjednici održanoj 17. lipnja 2020.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici platiti iznos od 286.816,42 kn sa zateznom kamatom koja teče na iznos od 215.700,00 kn od 26. srpnja 2007. do isplate, na iznos od 16.080,00 kn od 19. ožujka 2008. do isplate, na iznos od 55.036,42 kn od 29. prosinca 2008. do isplate te naknaditi parnični trošak u iznosu od 76.101,50 kn sa zateznom kamatom od 9. travnja 2014. do isplate, sve u roku od 15 dana. Točkom II. odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, dok je točkom III. odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u cijelosti.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice te je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4919/07-59 od 9. travnja 2014. u točkama I. i III.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) podnijela je tuženica zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom u reviziji tuženica osporava utvrđenu visinu štete koja je suprotna Odluci Vlade Republike Hrvatske od 17. travnja 2003., te ističe kako je neživotno i nelogično da bi predmetna nekretnina bila iznajmljena kroz cijelo utuženo razdoblje. Predlaže prihvatiti reviziju te preinačiti pobijanu presudu odnosno podredno ukinuti i vratiti sudu na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je neosnovana.

 

Prema odredbi članka 392. a stavka 1. ZPP-a, a u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom u samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je visina izmakle koristi u iznosu od 286.816,42 kn, koja šteta je tužiteljici nastala uslijed nemogućnosti korištenja kuće u R. koja je dana na privremeno korištenje trećim osobama na temelju Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom („Narodne novine“ broj 73/95, 7/96 i 100/97).

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su slijedeće činjenice:

 

- rješenjem Komisije za privremeno preuzimanje i korištenje imovine/grada Primoštena od 5. veljače 1997. kuća tužiteljice površine 90 m2 dana je na privremeno korištenje K. S. i njegovoj obitelji

 

- tužiteljica se 18. studenog 2003. obratila tuženici sa zahtjevom za povrat imovine

 

- kuća je vraćena tužiteljici 7. prosinca 2009.

 

- tužiteljica je prije podnošenja tužbe u ovom predmetu podnijela zahtjev za mirno rješenje spora

 

- tuženica je predložila tužitelju sklapanje nagodbe kojom bi tužiteljici isplatila naknadu za korištenje predmetne nekretnine u iznosu od 7kn/m2 stambene površine mjesečno koju nagodbu tužiteljica nije prihvatila

 

- na temelju provedenog vještačenja je utvrđena cijena najma u vrijeme sezone (7. i 8. mjesec) u iznosu od 61,10 EUR-a dnevno, predsezoni (od 15. lipnja i do 15. rujna) u iznosu od 37,60 EUR-a dnevno te za preostali dio godine (od 15. rujna do 15. lipnja) u iznosu od 178,00 EUR-a mjesečno.

 

Ispitujući drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava zbog koje je revizija podnesena, u skladu s odredbom čl. 392. a ZPP-a ovaj sud ocjenjuje da su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili materijalno pravo kada su tužiteljici dosudili naknadu štete u visini izmakle koristi na temelju odredbe članka 189. stavka 1. i stavka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 7/96, 97/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO/91) i 1089. stavka 1. i stavka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08, dalje: ZOO/05).

 

Člankom 189. stavkom 1. ZOO/91 i člankom 1089. stavkom 1. propisano je da oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete tako i na naknadu izmakle koristi. Stavkom 3. istih članaka propisano je pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

 

Odluka Vlade Republike Hrvatske o visini naknade vlasnicima za pretrpljenu štetu od 17. travnja 2003. („Narodne novine“ broj 68/03) kojom je propisana naknada od 7 kn/m2 stambene površine predstavlja ponudu naknade od strane Vlade Republike Hrvatske vlasnicima zbog nemogućnosti korištenja imovinom pa ta Odluka ne isključuje primjenu odredbi ZOO za odlučivanje o visini naknade koristi koje je tuženica imala od uporabe kuće tužiteljice.

 

Kuća tužiteljice nalazi se u R.(u Šibenskoj-kninskoj županiji) koje mjesto nije utvrđeno mjestom posebne državne skrbi, pa je drugostupanjski sud ocijenio da tužiteljica niti ne može ostvarivati naknadu štetu na temelju propisa o područjima posebne državne skrbi. Međutim, kako su nižestupanjski sudovi ispitali postojanje mogućnosti iznajmljivanja stambenog objekta u tom mjestu kroz čitavo vrijeme na koje se odnosi tužbeni zahtjev to su pravilno prihvatili zahtjev u visinu najamnine koju bi tužiteljica ostvarivala iznajmljivanjem kuće. Nadalje, pravilna je i ocjena nižestupanjskih sudova da je naknada dosuđena razmjerno ograničenjima vlasničkih prava tužiteljice i legitimnim ciljevima koji su se trebali postići privremenim ograničenjem korištenja nekretnine.

 

Revizijski navodi o tome da kod predmetne kuće nisu bili ispunjeni uvjeti za cjelogodišnji najam, iako je suprotno utvrđeno u postupku pred nižestupanjskim sudovima, tuženica je tijekom postupka trebala dokazati, što nije učinila. Takvi revizijski navodi u suštini su prigovori činjenične naravi, a prema odredbi članka 385. stavka 1. ZPP-a, revizija se ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Slijedom navedenog, valjalo je odbiti reviziju tuženice kao neosnovanu, temeljem odredbe članka 393. ZPP-a.

Zagreb, 17. lipnja 2020.