- 1 -              Rev 832/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 832/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović - Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. d.o.o. V., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. S., odvjetniku u V. protiv tuženika Grada V., V., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima Ž. B. i P. B. odvjetnicima u Odvjetničkom društvu B. & p., V., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici, poslovni broj Gž-2703/15-3 od 22. rujna 2016. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-1763/13-49 od 24. srpnja 2015., u sjednici održanoj 17. lipnja 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Djelomično se odbija kao neosnovana revizija tuženika izjavljena protiv dijela presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici, poslovni broj Gž-2703/15-3 od 22. rujna 2016. kojim je odbijena žalba tuženika i potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-1763/13-49 od 24. srpnja 2015. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 705.784,57 kn sa zateznim kamatama obračunatima od 25. srpnja 2015. do isplate.

 

II. Djelomično se prihvaća revizija tuženika izjavljena protiv dijela presude Županijskog suda u Varaždinu,  Stalne službe u Koprivnici, poslovni broj Gž-2703/15-3 od 22. rujna 2016. u dijelu kojim je odbijena žalba tuženika i potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-1763/13-49 od 24. srpnja 2015., a u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju zatezne kamate na iznos od 705.784,57 kn u razdoblju od 3. prosinca 2010. do 24. srpnja 2015. i u tom se dijelu navedena presuda preinačava te sudi:

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

 

„Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju  zatezne kamate na iznos od 705.784,57 kn u razdoblju od 3. prosinca 2010. do 24. srpnja 2015.“

 

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova revizije kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-1763/13-49 od 24. srpnja 2015. suđeno je:

 

„I/ Nalaže se tuženiku Gradu V., da isplati tužitelju N. d.o.o., V., iznos od 705.784,57 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja odgovara eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena tekućim od dana 20. rujna 2010. pa do isplate, u roku 15 dana.

 

II/ Odbija se tužitelj N. d.o.o., V. sa zahtjevom za isplatu iznosa od 20.404,50 kn, sa zateznom kamatom tekućom od 30. svibnja 2007., te sa zahtjevom za isplatu zatezne kamate tekuće na iznos od 705.784,57 kn od 30. svibnja 2007. do 20. rujna 2010., kao neosnovan.

 

III/ Nalaže se tuženiku Gradu V. da tužitelju N. d.o.o., V. naknadi parnični trošak u iznosu od 111.935,53 kn, u roku 15 dana.“

 

U povodu žalbe tuženika, Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, svojom je presudom odlučio:

 

„Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava te se presuda Općinskog suda u Varaždinu broj P-1763/13-49 od 24. srpnja 2015. godine:

 

- potvrđuje u dijelu točke I izreke kojim je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 705.784,57 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja odgovara eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena tekućom od 3. prosinca 2010. godine do isplate, sve u roku od 15 dana, kao i točka III izreke presude kojom je odlučeno o naknadi parničnog troška,

 

- preinačuje u dijelu točke I izreke kojom je tuženiku naloženo da tužitelju plati zakonsku zateznu kamatu u razdoblju od 20. rujna 2010. godine do 2. prosinca 2010. godine tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

Nepobijana točka II izreke presude nije ispitivana u ovom drugostupanjskom postupku.

 

Trošak odgovora na žalbu tužitelju se ne dosuđuje.“

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je njegova žalba odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda, reviziju je podnio tuženik pobijajući ih zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijane odluke preinače i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti ili da se nižestupanjske presude ukinu u pobijanom dijelu i predmet vrati na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova revizije.

 

Tužitelj u odgovoru na reviziju pobija sve navode revizije. Predlaže reviziju kao neosnovanu odbiti.

 

Revizija je djelomično osnovana.

 

Neosnovano tuženik u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u smislu da prvostupanjska presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a što da drugostupanjski sud nije sankcionirao pobijanom presudom, budući da obje nižestupanjske presude sadrže razloge o svim činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječje, baš kao što o odlučnim razlozima nema proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i iskaza danih pred sudom i samih tih isprava odnosno iskaza. Naime, suprotno navodima revizije, ne postoji izričita proturječnost između sadržaja provedenih dokaza i navoda obrazloženja presude prvostupanjskog suda o tome. Prvostupanjski je sud na temelju sadržaja svih provedenih dokaza i njihove ocjene u skladu s odredbom čl. 8. ZPP utvrđuje odlučnu činjenicu je li upravo tuženik naručitelj radova i je li među strankama zaključen pravni posao odnosno je li zaključeni pravni posao ništetan te posljedično tome, o osnovanosti zahtjeva tužitelja za povrat stečenog bez osnove, o čemu je dao jasne i neproturječne razloge.

 

Osporavajući pravilnost pobijane presude tužitelj u reviziji upire i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 8. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 354. st. 1. ZPP bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZPP, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

 

Odredbom čl. 8. ZPP propisano je da koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, time da prema odredbi čl. 220. st. 1. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza iznesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP). Iz stanja spisa ovog predmeta i tijeka njegovog postupka proizlazi da je sud, upravo polazeći od prethodno navedenih procesnih odredbi i činjenica iznesenih tijekom postupka od strane obje parnične stranke, izveo predložene dokaze koje je ocijenio relevantnim za utvrđivanje odlučnih činjenica te je ocjenom tako izvedenih dokaza utvrdio činjenice relevantne za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva pa niti navedene bitna povreda odredaba parničnog postupka nije počinjena.

 

Kako je pak drugostupanjski sud odlučujući o žalbi tužitelja protiv prvostupanjske presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja i za iste dao valjane razloge, to nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. ZPP. Što se tiče revizijskih navoda tužitelja, a kojima se prigovora opsegu dokazivanja (posebice u pogledu odbijanje prijedloga tuženika za pribavljanje dokumentacije – projekta sanacije predmetne nekretnine i provođenje dokaza svjedoka po prijedlogu tužitelja) i pravilnosti ocjene izvedenih dokaza te ujedno vrši i njihova procjena i izvode drugačiji činjenični zaključci od zaključaka koje su izveli nižestupanjski sudovi, zapravo sadrže prigovore činjenične naravi i kao takvi su nedopušteni u revizijskom stupnju postupka, a u smislu odredbe čl. 385. ZPP.

 

Odredbom čl. 356. ZPP pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

 

Navodima u reviziji tuženik nastoji ukazati na to da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je primjenom materijalnog prava iz čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 - dalje: ZOO), a u vezi s odredbom čl. 1112. st. 1. ZOO, tužbeni zahtjev valjalo odbiti. Također, smatra da je donoseći pobijanu presudu sud izgubio iz vida odredbe čl. 13. st. 1. i čl. 275. st. 1. te čl. 311. ZOO, kao i odredbe čl. 12. st. 4. Odluke o izvršavanju proračuna Grada V. za 2006. budući da gradonačelnik Grada V. nije imao ovlaštenje za sklapanje pravnog posla s tužiteljem te stoga njegova raspolaganja ne obvezuju tuženika jer ih nije naknadno odobrio.

 

Izneseno pravno shvaćanje tuženika, u pogledu odluke o glavnoj stvari, ovaj sud ne prihvaća.

 

Naime, budući da je revizijski sud vezan činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova, a i sam revident ističe da se radi o ništetnom pravnom poslu, u odnosu na tvrdnje revidenta da sporni radovi nisu valjano ugovoreni, naručeni niti odobreni zbog nepostojanja ovlaštenja gradonačelnika tuženika i neprovođenja postupka javne nabave, zapravo se dijelom osporava i pravilnost činjeničnog utvrđenja nižestupanjskih sudova, što u revizijskom dijelu postupka nije moguće ispitivati (čl. 385. ZPP), a u preostalom dijelu te tvrdnje ne mogu dovesti revidenta u povoljniju pravnu poziciju u ovoj pravnoj stvari.

 

Imajući u vidu da  je odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, pravilno su nižestupanjski sudovi obvezali tuženika da isplati tužitelju vrijednost izvedenih radova u visini utvrđenoj nalazom i mišljenjem vještaka građevinske struke. Pritom treba reći da je pozivanje na odredbe ugovora o građenju (čl. 623. i čl. 624. ZOO) u proturječnosti s tvrdnjom da je zaključeni ugovor ništetan. Ugovora koji je ništetan nema, pa odredbe takvog nepostojećeg ugovora nemaju pravnog učinka, a nastaju kako je već rečeno, pravni učinci ništetnosti ugovora  predviđeni zakonom.

 

Što se pak tiče navoda da je tuženik znao da zaključuju pravni posao te da radove izvodi bez prethodno potrebnog  provođenja postupka javne nabave pa da je time u suštini „platio nešto što je znao da nije dužan platiti“ pa nema pravo zahtijevati vraćanje (primjena pravila iz čl. 1112. st. 1. ZOO), valja reći da u ovom slučaju nema mjesta primjeni toga pravila s obzirom da je obveznik primjene Zakona o javnoj nabavi („Narodne novine“, broj 117/01 i 92/05 - dalje: ZJN) upravo tuženik (čl. 4. st. 1. ZJN) koji je i ovlašten izabrati način nabave (čl. 7. st. 1. ZJN). Stoga, se primjenjuju pravila o posljedicama ništetnosti pravnog posla pa je tuženik, kao osoba po čijem su nalogu i u čiju su korist izvedeni sporni radovi, taj koji je i u slučaju ništetnosti pravnog posla dužan vratiti ono što je primio, dakle, u ovom slučaju platiti izvedene radove. Tuženik je, zbog svih razloga koje sada navodi u reviziji, bio ovlašten samostalno odustati od navedenih radova i pravodobno otkazati njihovo izvođenje, što u konkretnom slučaju nije učinio, pa stoga ne može otkloniti svoju obvezu.

 

Zbog navedenih razloga, u odnosu na odluku o glavnoj stvari, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci pod točkom I.

 

Međutim, drugostupanjski sud nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika da tužitelju isplati iznos od 705.784,57 kn sa zateznim kamatama obračunatima od dana podnošenja tužbe (3. prosinca 2010.) pa do isplate.

 

Naime, ranije citiranom odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisane su posljedice ništetnosti, između ostaloga da se isplaćuje odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Kako je vještačenjem utvrđena vrijednost radova u vrijeme donošenja sudske odluke to je valjalo tuženika obvezati na isplatu zateznih kamata počevši od donošenja presude suda prvog stupnja tj. od 25. srpnja 2015., a ne od podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari.

 

Stoga je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP, odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

 

Kako je tuženik s revizijom uspio tek u neznatnom dijelu koji se odnosi na sporedno parnično traženje, to je, na osnovi odredbe čl. 154. st. 3. ZPP, odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova revizije.

 

Zagreb, 17. lipnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Davorka Lukanović - Ivanišević, v. r.