- 1 -              Rev 3259/2016-2

 

 

 

 

Broj: Rev 3259/2016-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. Ž. B. iz N., koju zastupa punomoćnik Z. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika I. Ž. iz C., kojeg zastupa punomoćnik R. A., odvjetnik u C., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžo-505/2014 od 4. svibnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P-430/2009 od 3. ožujka 2014., u sjednici održanoj 17. lipnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika I. Ž. odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I. Utvrđuje se da je Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen dana 26. lipnja 1995.g. između tužiteljice N. Ž. kao davateljice uzdržavanja s jedne strane, te pravnim prednicima tuženika I. Ž. F. Ž. i S. Ž. iz C., kao primatelja uzdržavanja s druge strane, a koji ugovor je ovjeren dana 26. lipnja 1995.g. po sucu Općinskog suda u Crikvenici pod poslovnim brojem  R1-153/95, koji je proglašen ništavim presudom Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P- 655/04, kasnije potvrđen presudom Županijskog suda u Rijeci Gž-1848/05 konvalidirao.

 

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 10.175,00 kn u roku od 15 dana s zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate.

 

III. Odbija se tužiteljica se preostalim dijelom zatraženog troška parničnog postupka preko dosuđenog.“

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP) navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih i postupovnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu u smislu revizijskih navoda na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troškova postupka i troškova sastava revizije.

 

Tužiteljica u odgovoru na reviziju predlaže reviziju odbaciti kao nedopuštenu, podredno odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

Iz sadržaja revizije proizlazi da tuženik postavlja pitanje koje se odnosi djelovanje konvalidacije pravnih poslova u smislu odredbe čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima odnosno da li se konvalidacija pravnih poslova propisana navedenom zakonskom odredbom proteže i na razdoblje važenja ranijeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ili samo na razdoblje nakon 1. siječnja 1997., stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

 

Sukladno odredbi iz čl. 392.a st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu odluku samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Ovo stoga što je ocijenjeno da se o radi o takvom pravnom pitanju o kojem ovisi odluka u predmetnom sporu, a pobijana je odluka posljedica shvaćanja nižestupanjskih sudova u odnosu na to pravno pitanje. Stoga je takvo pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da je konvalidirao Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen 26. lipnja 1995. između tužiteljice kao davateljice uzdržavanja s jedne strane te pravnih prednika tuženika, njegovih roditelja F. Ž. i S. Ž. iz C., kao primatelja uzdržavanja s druge strane, a koji Ugovor je ovjeren pred Općinskim sudom u Crikvenici pod poslovnim brojem R1-153/95 te je prema navodima tužiteljice utvrđen ništavim presudom Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P-655/04 od 18. ožujka 2005. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci Gž-1848/05 od 17. lipnja 2007.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđene su sljedeće činjenice:

 

- da su stranke sestra i brat te da je 26. lipnja 1995. sklopljen Ugovor o doživotnom uzdržavanju između tužiteljice kao davateljice uzdržavanja s jedne strane, te njezinih roditelja, sad pok. F. Ž. i S. Ž. kao primatelja uzdržavanja koji je ovjeren istoga dana po sucu Općinskog suda u Crikvenici pod poslovnim brojem R1-153/95,

 

- da je u vrijeme sklapanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju tužiteljica imala njemačko državljanstvo zbog čega je presudom Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P-655/04 od 18. ožujka 2005. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1848/05 od 17. lipnja 2007. utvrđen ništavim predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen 26. lipnja 1995. između tužiteljice kao davateljice uzdržavanja i njezinih roditelja kao primatelja uzdržavanja s obrazloženjem da u vrijeme sklapanja tog ugovora tuženica nije bila državljanka Republike Hrvatske te nije ishodila suglasnost Ministra pravosuđa i Uprave u smislu odredbe čl. 82. st. 2. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 92/94, 74/95 i 57/96 - dalje: ZOVO),

 

- da je predmetni ugovor sklopljen temeljem odredbe čl. 122. tada važećeg Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 52/71, 47/78 i 56/00),

 

- da je tužiteljica kao primateljica uzdržavanja ispunjavala sve svoje preuzete obveze prema roditeljima kao primateljima uzdržavanja, da je ugovor u cijelosti izvršen te da ga stranke nisu raskinule za vrijeme njegova trajanja,

 

- da nekretnine koje su predmet Ugovora o doživotnom uzdržavanju ne spadaju u kategoriju poljoprivrednog zemljišta, niti zaštićenih dijelova prirode prema posebnom zakonu u smislu odredbe čl. 358. st. 2. Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

 

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev ocjenjujući da je predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 26. lipnja 1995. koji je sklopljen protivno tada važećim prisilnim propisima i koji je kao takav proglašen ništavim odlukom suda (presudom Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P-655/04 koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1848/05), konvalidirao na temelju odredbe čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, obzirom da je tužiteljica državljanka države članice Europske unije, a Ugovor je s druge strane u cijelosti izvršen te su ispunjene i opće pretpostavke za valjanost tog pravnog posla, a nije riječ o nekretninama iz čl. 358. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

 

Sud drugog stupnja u cijelosti je potvrdio presudu suda prvog stupnja prihvaćajući pravilnom ocjenu prvostupanjskog suda o opsegu djelovanja odredbe čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima gdje se u navedenoj normi izričito navodi da se konvalidacija po toj odredbi odnosi na sve pravne poslove koji su sklopljeni prije stupanja na snagu tog  Zakona, što znači da se vremenski ne ograničava zbog čega da je sasvim jasno da se odredba odnosi na konkretan pravni posao koji je predmet ovog postupka.

 

U navedenoj situaciji sud drugog stupnja ocjenjuje da se pravni posao koji su stranke sklopile protivno odredbi čl. 82. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima smatra valjanim u smislu odredbe čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, odnosno da je do konvalidacije pravnog posla došlo po sili zakona (ipso lege), a takav stav da je zauzet i u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-37/2008 od 1. travnja 2010.

 

Dakle, temeljno pravno pitanje zbog kojeg je podnesena revizija u ovom postupku, a o kojem rješenju ovisi odluka u ovom sporu, odnosi se vremensko djelovanje odredbe čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, odnosno da li navedena odredba ima povratno djelovanje (ex tunc).

 

Odredbom čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 146/08) koja je stupila na snagu 1. veljače 2009. (čl. 8. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima) propisano je da pravni posao kojem je cilj stjecanje prava vlasništva nekretnina u Republici Hrvatskoj koji je kao stjecatelj sklopio državljanin ili pravna osoba iz država članica Europske unije do stupanja na snagu tog Zakona, konvalidirat će ako je ispunjen i ako su ispunjene opće pretpostavke za valjanost tog pravnog posla, a nije riječ o nekretninama iz čl. 358.a st. 2. toga Zakona.

 

Dakle, riječ je o zakonskoj odredbi kojom se uređuje konvalidacija odnosno naknadno osnaženje pravnih poslova kojima je cilj stjecanje prava vlasništva stranih državljana na nekretninama u Republici Hrvatskoj, a koje pravne poslove su sklopile osobe iz država članica Europske unije do stupanja na snagu toga Zakona i do konvalidacije dolazi upravo na temelju tog propisa.

 

Navedena zakonska odredba ima povratno, retroaktivno djelovanje (ex tunc) i predstavlja iznimku koja omogućuje da pravni poslovi kojima je cilj stjecanje prava vlasništva stranih državljana na nekretninama u Republici Hrvatskoj, a koji su bili ništetni (jer u vrijeme njihova sklapanja nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za njihovu pravnu valjanost zbog čega nisu mogli proizvesti pravne učinke), kao takvi budu osnaženi te se takvi pravni poslovi, a kojima je cilj stjecanje prava vlasništva na nekretninama u Republici Hrvatskoj koja je kao stjecatelj sklopio državljanin ili pravna osoba iz država članica Europske unije, osnažuju od dana njihova sklapanja (a to je ujedno i odgovor na postavljeno pitanje u reviziji).

 

Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, po samom zakonu došlo do konvalidacije ništetnih pravnih poslova kojima je cilj stjecanje prava vlasništva nekretnina u Republici Hrvatskoj, a koje pravne poslove su do stupanja na snagu toga Zakona sklopili fizičke osobe ili državljani država članica Europske unije.

 

Slijedom navedenog, valjalo je odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP zbog čega je odlučeno kao u izreci odluke.

 

Zagreb, 17. lipnja 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.