- 1 -              Rev-x 366/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 366/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. N. K., 2. A. K., 3. A. K., svi iz Z., i 4. A. M. B. iz T., R. B. i H., koje zastupa punomoćnik Z. J., odvjetnik u Đ., protiv tuženika: 1. K. J. iz Z., koju zastupaju punomoćnici B. Š. i T. Š., odvjetnici u Z. i 2. G. Z., kojeg zastupa punomoćnik J. M., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika pod 1. i 2. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj Gžn - 2019/14-2 od 21. listopada 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn - 1556/01-118 od 5. lipnja 2014., u sjednici održanoj 17. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

i

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tuženika pod 1. i 2. protiv odluke o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

 

Revizija tuženika pod 1. i 2. protiv odluke o trošku postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim su tuženici po osnovu naknade štete solidarno obvezani isplatiti tužitelju pod 1. iznos od 322.761,12 kuna, te tužiteljima pod 2., 3. i 4. iznos od po 220.000,00 kuna, sve s pripadajućom zateznom kamatom. Odlukom o troškovima postupka obvezani su tuženici naknaditi tužiteljima 496.963,33 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tuženici pod 1. i 2. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači pobijanu presudu shodno navodima iznijetim u reviziji, odnosno ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Tužitelji su odgovorili na reviziju s prijedlogom da se odbije kao neosnovana.

 

Revizija tuženika na odluku o glavnoj stvari je neosnovana, dok je u odnosu na odluku o trošku postupka nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuju tuženici. Naime, suprotno tvrdnji tuženika, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, uključujući i žalbene navode koji su se odnosili na izuzeće vještaka, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revidenti ukazuju u reviziji. Drugostupanjska presuda, obzirom da se donosi povodom pravnog lijeka podnijetog protiv prvostupanjske presude, može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja – i s njom glede utvrđenog činjeničnog supstrata čini određeno pravno jedinstvo, pa drugostupanjski sud odgovarajući na žalbene prigovore koje su tuženici isticali tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom i na koje je taj sud dao odgovor, nije donio nejasnu ili kontradiktornu odluku i počinio bitnu povredu postupka time što je konstatirao da prihvaća činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja i što se pozvao na razloge iz prvostupanjske presude.

 

Zapisnici o radnjama poduzetim na ročištima glavne rasprave ne opravdavaju niti revizijske navode tuženika da bi u provedenom postupku pred nižestupanjskim sudovima (pred prvostupanjskim sudom koju povredu nije sankcionirao drugostupanjski sud) došlo do nepravilne primjene odredbi čl. 4. ZPP-a u smislu povrede načela neposrednosti, čl. 254., čl. 260. i čl. 261. ZPP-a, te odredbi čl. 114., čl. 126., čl. 127., čl. 275., čl. 294. i čl. 295. ZPP-a na način da je to moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude u smislu odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a.

 

Prema odredbi čl. 7. ZPP-a stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju činjenice, a prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP-a sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Kako su upravo postupajući u smislu citiranih odredbi nižestupanjski sudovi ocijenili nepotrebnim izvođenje dokaza novim dopunskim vještačenjem, pri čemu su svoju odluku o relevantnim činjenicama koje su ocijenili dokazanim utemeljili na ocjeni izvedenih dokaza, kako svakog pojedinačno tako i svih zajedno te na temelju rezultata provedenog postupka, sve u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, to takvim postupanjem nije tuženicima onemogućeno raspravljanje, a time niti počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a, a niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 7., 8. i 220. ZPP-a. Naime, pravo na ocjenu provedenih dokaza je odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nisu ocijenili sukladno shvaćanju revidenata, nižestupanjski sudovi nisu ostvarili povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a.

 

Obzirom na prigovor tuženika da ih drugostupanjski sud nije pozvao na sjednicu vijeća na kojoj se odlučivalo o njihovoj žalbi, valja reći da shodno odredbi čl. 362. st. 2. ZPP-a, vijeće drugostupanjskog suda može pozvati stranke ili njihove zastupnike na sjednicu vijeća, samo kada nađe da je to radi donošenja odluke o žalbi potrebno. S druge strane, bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a postoji ako sud tijekom postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog Zakona i to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, a da bi se moglo govoriti o apsolutno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a, nezakonito postupanje suda treba rezultirati nemogućnošću stranke da raspravlja pred sudom, a o čemu se u konkretnom slučaju ne radi.

 

Revizijskim prigovorom tuženika istaknutom u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete. Svoj zahtjev tužitelji temelje na činjeničnoj osnovi da je do smrti njihove srodnice pok. M. K. 24. prosinca 1999. došlo zbog propusta tuženika u održavanju i nadzoru održavanja dimnjaka.

 

Nižestupanjski sudovi u provedenom postupku utvrdili su: - da je sad pok. M. K., supruga tužitelja pod 1., majka tužitelja pod 2. i 3., te kćerka tužiteljice pod 4., preminula 24. prosinca 1999. uslijed trovanja plinom CO u stanu u Z., - da je zbog dugotrajnog neobavljanja dimnjačarske službe, čišćenja i kontrole dimnjaka i dimovodnih kanala u stanu tužitelja došlo do začepljenja dimnjaka zbog velikog onečišćenja dimnjaka i dimovodnog kanala (dimnjak je u trenutku štetnog događaja bio potpuno zapušten sa oko 56 kilograma čađe), čime je spriječeno normalno tehničko ventiliranje kroz kanal i dimnjak, te odvođenje dima i plinova iz ložišta kupaonskog „V.“ bojlera u atmosferu, zbog čega se dogodio povrat plina u kupaonicu u kojoj je tog trenutka boravila prednica tužitelja, gdje se tako stvorila smrtonosna koncentracija plina CO koja je kulminirala smrću prednice tužitelja, - da je neodržavanje dimnjaka i dimovodnog kanala na prohodnost direktni uzrok trovanja plinom prednice tužitelja, - da dimnjak i dimovodni kanal nisu čišćeni niti kontrolirani na čistoću i prohodnost u svrhu odvoda dima i plinova iz ložišta u atmosferu po dimnjačaru najmanje 40 godina, dok je prednik tuženice pod 1. (kao dimnjačar kojem je prema Ugovoru o obavljanju dimnjačarske službe od 3. svibnja 1995. povjereno obavljanje dimnjačarske službe na predmetnom području) bio obvezan čistiti i kontrolirati dimnjak i dimovodni kanal na propusnost dima i plinova od sabirnika čađe i ložišta do ušća dimnjaka, odnosno do izlaska u atmosferu, za vrijeme od 4 godine od dobivanja koncesije do štetnog događaja barem u 18 navrata, te po izvršenom izdati potvrdu tužitelju pod 1. o ispravnosti dimnjaka i dimovodnog kanala (sve shodno odredbi čl. 23. t. 4. Odluke o dimnjačarskoj službi „Službeni glasnik G. Z.“ broj 4/94 i 12/99 – dalje Odluka), - da prednik tuženice pod 1. nije postupao sukladno izričitim odredbama Odluke, zbog čega je odgovoran za nastup štetnog događaja, - da do nastupa štetnog događaja nije došlo zbog plinske instalacije jer je ista bila izvedena na način da nije propuštala plin, - da do nastupa štetnog događaja nije došlo niti zbog nepravilnosti otvora za protok zraka na vratima kupaonice, jer je u donjem i gornjem dijelu vrata postavljen otvor s plastičnom rešetkom, te - da tuženik pod 2. nije obavljao nadzor na provođenjem Odluke, nije nadzirao rad dimnjačara, niti je postupao prema svojim obvezama iz Odluke (što je bio dužan prema izričitim odredbama čl. 28. i 29. Odluke), zbog čega je zajedno s prednikom tuženice pod 1. odgovoran za nastup štetnog događaja.

 

Navodi kojima revidenti dovode u pitanje utvrđenja nižestupanjskih sudova o prethodno iznijetim činjenicama u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznose svoje stavove o ocijeni provedenih dokaza – koji su različiti od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP-a), te navode ovaj sud ne može razmatrati.

 

Suprotno revizijskim navodima tuženika, osnovano nižestupanjski sudovi zaključuju da iz prethodno navedenog činjeničnog stanja proizlazi solidarna odgovornost tuženika za štetu koju trpe tužitelji. Naime, u konkretnom slučaju tuženici odgovaraju po kriteriju krivnje (čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO/ kojeg je u ovoj pravnoj stvari primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18/) kada izvan općih pretpostavki odgovornosti za štetu (da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice) još treba postojati krivnja štetnika (čl. 158. ZOO-a) kao subjektivni element protupravnosti, koja pretpostavka je prema utvrđenju nižestupanjskih sudova u konkretnom slučaju ispunjena. Naime, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, do štetnog događaja isključivo je došlo iz razloga što je dimnjak bio začepljen naslagama čađe, što je posljedica propusta (štetna radnja propusta – da je štetnik propustio učiniti nešto što je bio dužan činiti) kako prednika tuženice pod 1. (propust čišćenja dimnjaka i nadzora na čistoću i prohodnost u svrhu odvoda dima i plinova iz ložišta u atmosferu), tako i tuženika pod 2. (propust izvršavanja nadzora nad provođenjem Odluke i nadzora rada dimnjačara). U tom smislu nižestupanjski sudovi pravilno cijene i postojanje uzročne veze između štetne radnje (propusta tuženika) i štete koju trpe tužitelji (pravno relevantni uzrok štete je onaj štetni događaj čijem redovitom učinku odgovara konkretna šteta). Isto tako, ispunjene su pretpostavke iz odredbe čl. 206. st. 1. ZOO-a prema kojima tuženici za prouzročenu štetu odgovaraju solidarno. Prema daljnjem utvrđenju nižestupanjskih sudova, do nastupa štetnog događaja isključivo je došlo odgovornošću tuženika, pa tuženici neosnovano prigovaraju doprinosu nastupa štete u smislu odredbe čl. 192. st. 1. ZOO-a.

 

Tužitelji kao članovi uže obitelji sad pok. M. K. (supruge tužitelja pod 1., majke tužitelja pod 2. i 3., te kćerke tužiteljice pod 4.), shodno odredbi čl. 201. st. 1. ZOO-a, ostvaruju pravo na pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne boli zbog smrti bliske osobe, a koju su nižestupanjski sudovi dosudili u skladu s odredbom čl. 200. st. 2. ZOO-a. Isto tako, tužitelj pod 1. kao osoba koja je oštećena smrću supruge ostvaruje pravo na naknadu uobičajenih troškova pogreba, a kako su to nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom odredbe čl. 193. st. 1. ZOO-a prihvatili.

 

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija na odluku o glavnoj stvari izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tuženika pod 1. i 2. kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

 

U dijelu kojim je revizija izjavljena protiv odluke o troškovima parničnog postupka treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenog 2015. prihvaćeno pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

 

Zbog navedenog je na temelju odredbi čl. 392. st. 1. u svezi s čl. 400. st. 3. ZPP-a reviziju tuženika izjavljenu protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka valjalo odbaciti.

 

Zagreb, 17. lipnja 2020.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Željko Glušić, v.r.