- 1 -              Revr 813/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 813/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja mr. sc. A. L. iz O., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica M. F., odvjetnica u O., protiv tuženika H. T. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici M. R. i N. G. R., odvjetnici u Odvjetničkom društvu R. i partneri d.o.o. u Z., radi utvrđenja nedopuštenim otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-874/17-2 od 13. ožujka 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-448/2014-25 od 14. ožujka 2017., ispravljena rješenjem toga suda poslovni broj Pr-448/2014-30 od 27. ožujka 2017., u sjednici održanoj 17. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I.              Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

II.              Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da otkaz ugovora o radu broj … koji je otkaz tuženik dao tužitelju svojom odlukom broj … od 3. listopada 2014. nije dopušten i da radni odnos tužitelja nije prestao (točka I. izreke), naloženo je tuženiku vratiti tužitelja na rad na radno mjesto stručnjaka za razvoj i integraciju kontrolnog sloja mreže – Sektor za razvoj sustava mreže – Odjel za razvoj usluga, platformi i jezgrene mreže – Sektor za razvoj sustava mreža i usluga, odnosno druge odgovarajuće poslove (točka II. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.125,00 kuna (točka III. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda. Ujedno su odbijeni kao neosnovani zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe i zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), a zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud preinači drugostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj osporava istaknute navode tuženika, uz prijedlog da se revizija odbije kao neosnovana.

 

Revizija je neosnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je ona pobijana revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima tuženika drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se pobijana presuda ne bi mogla ispitati, razlozi presude su jasni i razumljivi te ne postoji kontradiktornost između razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude i samih navoda.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenom Odluke o redovitom otkazu Ugovora o radu (poslovno uvjetovani otkaz) od 3. listopada 2014. kojom je tuženik otkazao Ugovor o radu sklopljen s tužiteljem 1. svibnja 2014. te da radni odnos tužitelja nije prestao, kumuliran sa zahtjevom za vraćanje tužitelja na poslove koje je obavljao prije nezakonitog otkaza (stručnjak za razvoj i integraciju kontrolnog sloja mreže), odnosno na druge odgovarajuće poslove.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

-              da je tužitelj radnik kod tuženika od 20. lipnja 1988., a da je zadnji Ugovor o radu sklopio 1. svibnja 2014. za radno mjesto stručnjak za razvoj i integraciju kontrolnog sloja mreže zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme,

 

-              da je tuženik donio Odluku o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika u 2014.,

 

-              da se na 11. sjednici Radničkog vijeća od 27. kolovoza 2015. te u obavijesti Radničkoga vijeća od 29. kolovoza 2014. Radničko vijeće izjasnilo da se nije u mogućnosti očitovati na Odluku od 19. kolovoza 2014., jer nemaju sve relevantne podatke ni odgovore na sva postavljena pitanja tuženiku sa sjednice te su tuženika pozvali da se savjetovanje nastavi radi postizanja sporazuma,

 

-              da je tuženik odlukom od 1. svibnja 2014. otkazao Ugovor o radu tužitelju na radnom mjestu Stručnjaka za razvoj i integraciju kontrolnog sloja mreže zbog poslovno uvjetovanih razloga,

 

-              da je Radničko vijeće tuženika dana 25. rujna 2014. tuženiku poslalo dopis kojim se očituje na odluku o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika kojim se protivi namjeri tuženika te navodi da je Radničko vijeće predložilo okvirni sadržaj Sporazuma na koji se poslodavac nije nikada očitovao,

 

-              da tim dopisom Radničko vijeće od poslodavca traži dodatnu dokumentaciju kao što je popis radnih mjesta na koje su raspoređeni radnici putem internog natječaja, te da svoju odluku o namjeri rješavanja kolektivnog viška do 1. listopada 2014. stavi van snage dok se sa socijalnim partnerima ne utvrde dodatne mjere internog zbrinjavanja,

 

-              da je tužitelj na odluku tuženika uložio Zahtjev za zaštitu prava,

 

-              da je tuženik Hrvatskom zavodu za zapošljavanje 2. rujna i 23. rujna 2014. dostavio obavijest o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika,

 

-              da je Ministarstvo rada i socijalne skrbi dana 7. kolovoza 1996. donijelo rješenje kojim je poništilo rješenje Županije Osječko-baranjske od 29. travnja 1996. te je svojim rješenjem utvrdilo da se tužitelju priznaje status civilnog invalida rata VIII grupe sa 40 % oštećenja organizma za stalno, a uslijed ranjavanja 7. ožujka 1992. u svezi radnih događaja.

 

U skladu s navedenim, a polazeći od odredbe čl. 127. i čl. 150. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 - dalje: ZR) nižestupanjski sudovi su u bitnom ocijenili da tuženik nije proveo savjetovanje sa radničkim vijećem na zakonom propisan način, zbog čega je i odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju donesena na temelju takve odluke o namjeri nedopuštena, a time je i tuženik dužan vratiti tužitelja na posao.

 

Osporavajući pravilnost takve pravne ocjene, tuženik u reviziji i dalje ustraje u navodima da je postupak rješavanja kolektivnog viška radnika, a kojim je bio obuhvaćen i tužitelj, proveden sukladno odredbi čl. 127. ZR-a, a kada je radničkom vijeću dostavljena Odluka o namjeri s prilogom 1. u kojem su opisana zvanja radnika za čijim radom je prestala potreba te broj tih radnika po navedenim zvanjima, smatrajući da nije bio u obvezi dostaviti imena radnika za čijim radom prema toj odluci prestaje potreba odnosno imena radnika koji će ostati na radu i zašto.

 

Za odluku o ocjeni dopuštenosti otkaza ugovora o radu mjerodavne su sljedeće odredbe Zakona o radu.

 

Odredbom čl. 115. st. 1. toč. 1. ZR-a propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju (1) ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz), dok je odredbom čl. 115. st. 2. ZR-a propisano da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

Prema čl. 127. st. 1. ZR-a poslodavac kod kojeg bi u razdoblju od devedeset dana mogla prestati potreba za radom najmanje dvadeset radnika, od kojih bi poslovno uvjetovanim otkazom prestali ugovori o radu najmanje petorici radnika, dužan je pravodobno i na način propisan ovim Zakonom, savjetovati se s radničkim vijećem radi postizanja sporazuma u svrhu otklanjanja ili smanjenja potrebe za prestankom rada radnika.

 

Odredbom čl. 127. st. 2. ZR-a propisano je da u višak radnika iz stavka 1. tog čl. ubrajaju se radnici kojima će radni odnos prestati poslovno uvjetovanim otkazom ugovora o radu i sporazumom poslodavca i radnika na prijedlog poslodavca, dok je u st. 3. tog čl. propisano da je poslodavac dužan, radi provođenja obveza savjetovanja iz st. 1. tog čl., radničkom vijeću u pisanom obliku dostaviti odgovarajuće podatke o razlozima zbog kojih bi mogla prestati potreba za radom radnika, broju ukupno zaposlenih radnika, broju, zvanju i poslovima radnika za čijim bi radom mogla prestati potreba, kriterijima izbora takvih radnika, iznosu i načinu obračuna otpremnina i drugih davanja radnicima te mjerama koje je poduzeo radi zbrinjavanja viška radnika.

 

Prema odredbi čl. 135. st. 3. ZR-a u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je on ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.

 

Nadalje, prema odredbi čl. 150. st. 1. ZR-a prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika, dok prema st. 2. tog čl. u slučaju iz st. 1. ovoga čl., poslodavac je radničkom vijeću na njegov zahtjev, prije konačnog očitovanja o namjeravanoj odluci poslodavca, dužan omogućiti održavanje sastanaka radi dodatnih odgovora i obrazloženja na njihovo izneseno mišljenje.

 

Prema čl. 150. st. 3. toč. 10. ZR-a važnim odlukama iz st. 1. ovoga čl. smatraju se osobito odluke o kolektivnom višku radnika iz čl. 127. ovoga Zakona te sve druge odluke za koje je ovim Zakonom ili kolektivnim ugovorom propisano sudjelovanje radničkog vijeća u njihovu donošenju, dok prema st. 4. tog čl. podaci o namjeravanoj odluci moraju se dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravodobno, tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga, kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke.

 

Autonomno je pravo poslodavca organizirati proces rada tako da ostvaruje što bolje poslovne rezultate, što znači da radi ostvarenja tog cilja, a provođenjem racionalizacije poslovanja, može utvrditi i da je za određenim radnicima prestala potreba.

 

Međutim, poslovno uvjetovani otkaz je dopušten samo ako poslodavac prije odluke o otkazu provede postupak u skladu s citiranim odredbama ZR-a.

 

Polazeći od činjeničnih utvrđenja ovog spisa predmeta i podvodeći ih pod sadržaj prethodno citiranih odredbi, nameće se zaključak kako je tuženik u ovom slučaju propustio postupiti u skladu s odredbom čl. 127. u vezi s odredbom čl. 150. ZR-a u smislu da savjetovanje sa radničkim vijećem nije provedeno na propisani način.

 

Naime, sastavni dio tuženikove Odluke o namjeri čini Prilog 1. u kojem su opisana zvanja radnika za čijim radom je prestala potreba te broj tih radnika po navedenim zvanjima, ali nisu navedena imena i prezimena radnika niti je navedeno na kojem radnom mjestu oni rade. Isto tako je postupljeno i u odnosu na poslove radnika za čijim radom prestaje potreba, dakle na način da je samo napisan broj radnika koji obavljaju te poslove ali nisu navedena njihova imena i prezimena niti je navedeno koji radnici na tim radnim mjestima će ostati na radu i zašto. Dakle, nisu bili pojašnjeni kriteriji primjenom kojih će određeni radnici dobiti otkaze u odnosu na ostale radnike koji će ostati na radu.

 

Radničko vijeće je stavilo primjedbe na tuženikovu odluku o namjeri i Prilog 1. u kojem su opisana zvanja radnika za čijim radom je prestala potreba te broj radnika po navedenim zvanjima i zatražio je dodatno obrazloženje od tuženika.

 

Tuženik je međutim propustio radničkom vijeću na njegov zahtjev, a prije konačnog očitovanja o namjeravanoj odluci tuženika omogućiti održavanje sastanka radi dodatnih odgovora i obrazloženja na njihovo izneseno mišljenje.

 

Dakle, radničko vijeće je zatražilo od poslodavca odgovore i podatke te ih nije dobilo pa je pravilno shvaćanje iz pobijane presude prema kojem poslodavac nije proveo savjetovanje sa radničkim vijećem u skladu s odredbom čl. 127. ZR-a.

 

U skladu s navedenim za ocijeniti je da je odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena zbog čega je osnovan zahtjev tužitelja za njegovo vraćanje na posao, sve u smislu odredbe čl. 124. st. 1. ZR-a.

 

Identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odluci ovog suda Rev 3764/2019 od 2. lipnja 2020.

 

Na osnovu svega izloženog, a s obzirom da u predmetnom slučaju nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a i odlučiti kao u izreci.

 

Tužitelju nisu priznati troškovi odgovora na reviziju jer isti nisu bili potrebni radi vođenja parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 17. lipnja 2020.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Željko Glušić, v.r.