- 1 -              Rev 2799/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2799/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. Š. iz Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. Š., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Š. B. M. d.o.o. iz S. B., protiv tuženika P. D. d.d. iz P., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva U. p. d.o.o. iz V., radi naknade štete, rješavajući o reviziji i dopuni revizije tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi poslovni broj Gž-413/2012-4 od 25. studenoga 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-1591/07-25 od 29. studenoga 2011., u sjednici održanoj 17. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Dopuna revizije tužitelja podnesena 17. veljače 2015. se odbacuje kao nepravovremena.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužitelj s tužbenim zahtjevom kojim je zatražio da se naloži tuženiku da mu plati na ime povučenih dionica iznos od 1.283.700,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe 3. prosinca 2007. do isplate, te da mu se naloži da isplati tužitelju na ime dividende iznos od 403.366,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama pobliže označenim u izreci presude suda prvog stupnja, kao i da mu naknadi troškove postupka (točka I. izreke). Naloženo je tužitelju da tuženiku na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 124.814,30 kuna (točka II. izreke).

 

              Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju iz članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske uvažiti reviziju i preinačiti nižestupanjske presude na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, odnosno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška revizije.

 

U odgovoru na reviziju tuženik je predložio reviziju i dopunu revizije tužitelja odbiti kao neosnovanu. Potražuje trošak odgovora na reviziju.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Dopuna revizije tužitelja nije pravovremena.

 

Prema odredbi članka 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta, u postupku pred sudom drugog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP. Prema ocjeni ovog suda obrazloženje suda drugog stupnja nije proturječno niti nejasno u pogledu istaknutog prigovora zastare.

 

Time što sud drugog stupnja smatra, a suprotno stajalištu suda prvog stupnja, da tražbina tužitelja nije zastarjela ali je neosnovana, obrazloženje suda drugog stupnja nije proturječno.

Stoga pobijana presuda suda drugog stupnja nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju mu je, kako on to tvrdi, prouzročio tuženik i na taj način oštetio tužitelja za vrijednost povučenih dionica. Potražuje i naknadu štete s osnova neplaćene dividende koja se određivala i isplaćivala dioničarima nakon što je tužitelj prestao biti dioničar.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja:

 

- da je tužitelj bio upisan u knjigu dioničara tuženika kao vlasnik 4279 dionica u vrijednosti od 371,00 kuna po dionici,

 

- da je nakon donošenja Odluke o povlačenju dionica od strane tuženika, brisan kao dioničar,

 

- da je tužitelj sklopio Ugovor o zastupanju od 3. siječnja 1999. s odvjetnicom B. B., te da se člankom 1. navedenog ugovora, punomoćnica B. B., odvjetnica iz P., obvezala za potrebe opunomoćitelja K. Š., obavljati pravne poslove i to: zastupati ga u poslovima kupoprodaje vrijednosnih papira, zaključivati, potpisivati i ovjeravati kupoprodajne ugovore, uplaćivati u svoje ime, a za njegov račun prodavatelju kupoprodajnu cijenu, sudjelovati na skupštinama društva čije dionice kupi i postane vlasnik, davati stručnu pomoć,

 

- da je tužitelj zastupan po punomoćnici odvjetnici B. B., zaključio sa tuženikom Sporazum 21. ožujka 2003., kojim stranke suglasno utvrđuju da je Glavna skupština P. d. d.d. iz P. donijela 12. travnja 2002. Odluku o smanjenju temeljnog kapitala društva prisilnim povlačenjem dionica, te su tom odlukom obuhvaćene i 4279 dionica u vlasništvu K. Š. iz V. M. (članak 1. stavak 1), te da K. Š. temeljem navedene Odluke za prisilno povučene dionice pripada primjerena naknada (članak 1. stavak 2.),

 

- da je na temelju Sporazuma od 21. ožujka 2003. tužitelju isplaćen iznos od 130.000,00 kuna na ime naknade za povučene dionice, te da je navedeni iznos isplaćen na žiro račun njegove punomoćnice odvjetnice B. B.,

 

- da je punomoćnica tužitelja odvjetnica B. B. neovlašteno zadržala za sebe primljeni iznos od 130.000,00 kuna i time oštetila tužitelja za navedeni iznos,

 

- da je B. B. pravomoćnom presudom Općinskog suda u Požegi broj K-122/04 od 15. prosinca 2004. proglašena krivom i osuđena za kaznena djela protiv imovine i zlouporabe povjerenja, te utaju, odnosno da je kao odvjetnik zastupajući interese K. Š. ili brinući se o njegovoj imovini zlouporabila ugovorom dane joj ovlasti i time oštetila njegove interese, te protupravno prisvojila iznos od 130.000,00 kuna koji mu je isplaćen na ime ugovorene naknade,

 

- da je Općinski sud u Požegi odlučujući o imovinsko pravnom zahtjevu oštećenika, ovdje tužitelja poništio predmetni Sporazum od 21. ožujka 2003. zaključen između tužitelja zastupanog po punomoćnici B. B. i tuženika.

 

              Odlučujući o tužbenom zahtjevu sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev smatrajući osnovanim prigovor zastare istaknut od strane tuženika. Sud prvog stupnja je utvrdio da je tužitelj 10. srpnja 2003. saznao da je njegova punomoćnica B. B. potpisala predmetni Sporazum, koji je bio na njegovu štetu. Budući da prema odredbi članka 376. Zakona o obveznim odnosima potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (saznao je 10. srpnja 2003.), a tužbu je podnio 6. prosinca 2007., potraživanje tužitelja je zastarjelo.

 

Osim toga, sud prvog stupnja pored toga iznosi i razloge o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Tako navodi da je punomoćnica tužitelja B. B. 21. ožujka 2003. bez znanja i volje tužitelja zaključila Sporazum s tuženikom, te u njegovo ime i za njegov račun prihvatila isplatu iznosa od 130.000,00 kuna na ime naknade za povučene dionice, te se odrekla svih daljnjih potraživanja prema P. d. d.d. Obzirom na činjenicu da je temeljem Ugovora o zastupanju od 3. siječnja 1999. odvjetnica B. B. bila ovlaštena zastupati tužitelja u poslovima kupoprodaje vrijednosnih papira, zaključivati, potpisivati i ovjeravati kupoprodajne ugovore, uplaćivati u svoje ime, a za njegov račun prodavatelju kupoprodajnu cijenu, sud prvog stupnja smatra da tuženik nije imao razloga sumnjati u postupanje tužiteljeve punomoćnice. Sporazum s tuženikom je zaključila punomoćnica tužitelja, u ime i za račun tužitelja, te je ista postupajući protivno volji tužitelja, počinila kazneno djelo, zbog kojeg je pravomoćno osuđena krivom, to je punomoćnica tužitelja B. B., tužitelju prouzročila štetu, a ne tuženik, te je tužitelj svoj zahtjev za naknadu štete mogao usmjeriti samo prema B. B., a ne prema tuženiku. Je li prilikom zastupanja B. B. postupala protivno uputama K. Š. (tužitelja) i time zlouporabila ugovorom joj dane ovlasti i time oštetila njegove interese, sud smatra da to tuženik nije mogao znati. Stoga sud prvog stupnja zaključuje da tužitelj nije dokazao da bi tuženik bio odgovoran za štetu koju je tužitelj pretrpio i odbija tužbeni zahtjev.

 

U odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu iznosa na ime dividende za 2005. i 2008., koja je isplaćena dioničarima, sud prvog stupnja zaključuje da zahtjev tužitelja nije osnovan jer navedeni iznos tužitelj ne može potraživati jer više nije dioničar tuženika. Naime, pravo na isplatu dividende imaju samo dioničari.

 

Sud drugog stupnja potvrđuje presudu suda prvog stupnja i zaključuje da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima kada je utvrdio da je potraživanje tužitelja zastarjelo. Međutim, da je sud prvog stupnja pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja i detaljno obrazložio zbog čega nije osnovan tužbeni zahtjev i bez posebnog obrazlaganja potvrđuje presudu suda prvog stupnja (članak 375. stavak 5. ZPP).

 

Pravilno je primijenjeno materijalno pravo sadržano u odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO) kada je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu štete.

 

Prema odredbi članka 154. stavak 1. ZOO tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

Odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu (štetnik) počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži naknadu štete (oštećenik) i ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice, time da sve navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

 

Prema odredbi članka 7. stavak 1. i članka 219. stavak 1. ZPP svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode protivnika dok je odredbom članka 221. ZPP propisano ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

 

Teret dokaza da je tuženik uzrokovao štetu bio je na tužitelju, ali on to nije dokazao.

 

U konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao da postoji na strani tuženika ni štetna radnja koja bi bila protupravna i u uzročnoj vezi sa nastalom štetom, a o izostanku koje radnje ne postoji pretpostavka odštetne odgovornosti tuženika za utuženu štetu propisanu odredbom članka 154. stavak 1. ZPP.

 

U odnosu na ponovljenu tvrdnju revidenta da je tuženik postupao protupravno prilikom sklapanja Sporazuma s punomoćnicom tužitelja 21. ožujka 2003., treba odgovoriti da ponašanje tuženika obzirom na činjenična utvrđenja nije moguće okvalificirati protupravnim. Naime, tužitelj tijekom postupka nije dokazao da bi bila dovedena u sumnju savjesnost i poštenje tuženika prilikom sklapanja Sporazuma s tadašnjom punomoćnicom tužitelja (članak 219. ZPP).

 

Nadalje, odredbom članka 12. stavak 3. ZPP propisano je da je sud u parničnom postupku u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim.

 

Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Požegi broj K-122/04 od 15. prosinca 2004. B. B. je proglašena krivom i osuđena za kaznena djela protiv imovine i zlouporabe povjerenja, te utaju, odnosno da je kao odvjetnik zastupajući interese K. Š. ili brinući se o njegovoj imovini zlouporabila ugovorom dane joj ovlasti i time oštetila njegove interese, te protupravno prisvojila iznos od 130.000,00 kuna koji mu je isplaćen na ime ugovorene naknade, te odlučujući o imovinsko pravnom zahtjevu oštećenika (tužitelja) Općinski sud u Požegi je poništio predmetni Sporazum od 21. ožujka 2003. zaključen između tužitelja zastupanog po punomoćnici B. B. i tuženika.

 

Kako je sud u parničnom postupku u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim, revizijski navodi tužitelja da poništenje Sporazuma kaznenom presudom se odnosi i na tuženika, nisu osnovani jer pravomoćna kaznena presuda prema tuženiku (trećoj osobi) ne proizvodi pravne učinke, niti stvara bilo kakva prava ili obveze. Poništenje Sporazuma u kaznenoj presudi ne može se odnositi na tuženika kao treću osobu koja nije imala mogućnosti sudjelovati u predmetnom kaznenom postupku.

 

              Stoga i revizijski navodi tužitelja da ukoliko je pravni posao poništen svaka strana je dužna vratiti drugog strani što je primila po osnovi tog pravnog posla ili dati odgovarajuću naknadu, nisu osnovani s obzirom da sve dok se predmetni Sporazum ne poništi pravomoćnom konstitutivnom sudskom odlukom ili pak ako ovlaštena osoba uopće ne zatraži njegovo poništenje konstitutivnom tužbom, Sporazum proizvodi svoje pravne učinke.

 

Ostali revizijski navodi po svom sadržaju predstavljaju prigovore kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje, međutim revizija se ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, stoga takvi revizijski navodi nisu ni razmatrani (članak 385. ZPP).

 

Zbog navedenog, na temelju odredbe članka 393. ZPP, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Dopuna revizije izjavljena podnesena 17. veljače 2015. nije pravovremena.

 

Prema odredbi članka 382. stavak 4. ZPP revizija se podnosi u roku od trideset dana od dana dostave drugostupanjske presude.

 

Navedena odredba o roku za podnošenje revizije primjenjuje se i na dopune revizije.

 

U ovom slučaju drugostupanjska presuda je dostavljena punomoćniku tužitelja 15. siječnja 2015., a dopuna revizije je podnesena 17. veljače 2015. (zadnji dan za podnošenje revizije je bio dan 16. veljače 2015.), dakle izvan zakonskog roka za podnošenje revizije.

 

Stoga je valjalo odbaciti dopunu revizije kao nepravovremenu po članku 392. stavak 1. ZPP.

 

Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila potrebna (članak 155. stavak 1. u vezi članka 166. stavak 1. ZPP).

 

Zagreb, 17. lipnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Mirjana Magud, v.r.