- 1 -              Rev 619/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 619/2017-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ivana Vučemila člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. B. iz V., OIB: ..., koga zastupaju punomoćnice I. Z. i I. Z. B., odvjetnice u L., protiv tuženika V. s. I. – V. B. d.o.o. B., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku Z. V., odvjetniku u Odvjetničkom društvu V., J., Š., S., J. & J. d.o.o., R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1683/16-2 od 28. studenog 2016., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda Pula-Pola, Stalne službe u Pazinu poslovni broj Pn-137/16-84 od 29. kolovoza 2016., na sjednici održanoj 17. lipnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom je presudom, u toč. I. izreke, naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 44.450,00 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 15. srpnja 2016. do isplate, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev za isplatu zateznih kamata na taj iznos, kao i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 208.090,00 kn sa zateznim kamatama od 14. listopada 2008. do isplate (toč. II. izreke) te je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 19.390,90 kn (toč. III. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom je suđeno:

 

„I. Odbijaju se žalbe kao neosnovane protiv odluke o glavnoj stvari i kamatama pa se presuda Općinskog suda u Puli – Pola, Stalne službe u Pazinu posl. br. Pn-137/16-84 od 29. kolovoza 2016. potvrđuje u točkama I. i II. izreke u cijelosti a odbijaju se i zahtjevi stranaka za naknadu troškova nastalih povodom žalbi.

 

II. Preinačuje se odluka o troškovima sadržana u točki III. izreke prvostupanjske presude tako da se tužitelju nalaže nadoknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 9.680,00 (devettisućašestoosamdeset) kuna u roku od petnaest dana.“

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj ističući da su u navedenoj presudi počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo te da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Predlaže da revizijski sud pobijanu presudu preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja prihvati i u preostalom, odbijenom dijelu, podredno da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati nadležnom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13. 28/13 i 89/14  – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Prije svega treba reći da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Zbog toga revizijski navod da je u postupku i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije razmatran.

 

Suprotno navodima revizije, drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku.

 

U revizijskoj fazi postupka sporno je pravo tužitelja da mu tuženik isplati razliku između zatraženog iznosa od 252.540,00 kuna i dosuđenog iznosa od 44.450,00 kn, na ime naknade za nepotpuno izvlaštenje dijela tužiteljeve nekretnine k.č. 1572/3 k.o. V., po osnovi toga što je tuženik na istom dijelu, 1990. postavio, a 2013. uklonio podzemnu cijev sa završnom glavom muljnog ispusta, kao svojevrsnu pripadnost trasi magistralnog vodovoda, pri čemu je među strankama nesporno da je tuženiku u upravnom postupku nepotpunog izvlaštenja ustanovljeno pravo služnosti.

 

              Utvrđujući da je predmetna cijev dugačka 30,5 metara i da tržna vrijednost predmetne nekretnine kao građevinskog zemljišta iznosi 685,55 kuna/m², uzimajući da koeficijent umanjenja iznosi 80% te da je uobičajeni standard koridora za takvu cijev 1,5 metara sa svake strane, nižestupanjski su sudovi dosudili tužitelju iznos od 44.450,00 kn, obrazlažući da toliko iznosi naknada za ustanovljenje (proširenje) služnosti za površinu zemljišta obuhvaćenog služnošću od 91,50 m, bez obzira na to što je tuženik naknadno, 2013., uspostavio prvobitno stanje, jer je razdoblje od 23 godine, u kojemu su cijev i završna glava muljnog ispusta ograničavale pravo vlasništva tužitelja i njegovih prednika, dugo razdoblje, a tuženik nije bio iznosio tvrdnje da bi predmetnu cijev postavio samo privremeno. Stoga nižestupanjski sudovi smatraju da se radi o trajnoj služnosti, a ne privremenom oduzimanju posjeda ili unaprijed planiranom vremenski ograničenom opterećenju pa da se naknadu trebalo odrediti kao da se radi o zakupu u smislu odredaba članaka 4. i čl.  38. i 39. Zakona o izvlaštenju ("Narodne novine" 9/94. i izmjene – u daljnjem tekstu: ZI/94.).

 

Vezano za početak tijeka zateznih kamata, sudovi su zatezne kamate dosudili počevši od dana presuđenja, obrazlažući da je visina naknade određena prema cijenama u vrijeme presuđenja, a tako bi bilo i da je naknada određena u upravnom postupku.

 

              Takvo shvaćanje kao pravilno prihvaća i ovaj revizijski sud.

 

              Prema čl. 4. st. 1. Zakona o izvlaštenju ("Narodne novine", broj 9/94, 35/94, 112/00 i 114/01, 79/06, 45/11, 34/12 - dalje: ZOI), nepotpunim izvlaštenjem ograničava se pravo vlasništva na nekretnini (služnost i zakup). Prema st. 2. istog čl. nepotpunim izvlaštenjem može se ustanoviti služnost na zemljištu ili zgradi. Prema odredbi čl. 37. ZOI u slučaju ustanovljenja služnosti naknada se određuje u iznosu za koji je uslijed ustanovljene služnosti umanjena tržišna vrijednost nekretnine, dok je čl. 39. ZOI propisano da se naknada za privremeno uzimanje u posjed zemljišta određuje u visini i na način kako je to ovim Zakonom određeno za naknadu u slučaju ustanovljenja zakupa.

 

              Naime, u situaciji kada u postupku nije bilo sporno da je za korist tuženika ustanovljeno pravo služnosti te kada je utvrđeno da tuženik nije postavio predmetnu cijev sa namjerom da ju privremeno koristi i, u konačnici, da ju ukloni s nekretnine tužitelja, već da istu cijev trajno koristio kao pomoćnu cijev magistralnog vodovoda, pravilna je odluka nižestupanjskih sudova da tužitelju pripada naknada određena u iznosu za koji je umanjena tržišna vrijednost tužiteljeve nekretnine (čl. 37. ZOI). U tom smislu, uklanjanje predmetne cijevi od strane tuženika, u situaciji kada on ima zasnovano pravo služnosti, samo po sebi ne dovodi do prestanka tog prava niti utječe na karakter trajnosti istog prava, te je irelevantno za odluku o postavljenom tužbenom zahtjevu.

 

Ujedno je pravilna i odluka o tijeku zateznih kamata, jer je visina predmetne naknade utvrđena na način na koji bi se odredila i da je naknada određena u upravnom postupku u povodu izvlaštenja - prema cijenama u vrijeme presuđenja, a od kada teku i zatezne kamate. S tim u vezi, tužitelj ne smije doći niti u nepovoljniji, ali niti u povoljniji, položaj od onoga u kojemu bi bio da se je o predmetnoj naknadi odlučivalo u upravnom postupku izvlaštenja.

 

Stoga, a kako nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u  izreci presude.

 

Zagreb, 17. lipnja 2020.