Broj: Gžp-223/2012

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Luke Grgata, kao predsjednika vijeća, te Nediljke Radić, kao suca izvjestitelja i Andree Boras-Ivanišević, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. P. L. iz S., ..., zastupanog po punomoćniku M. B., protiv tuženika J. U. iz S., ..., zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku u S. protiv tuženika J. U. iz S., ..., zastupanog po punomoćniku Š. K., odvjetniku u S. radi predaje i uklanjanja, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu broj Pst-560/11 od 20. rujna 2011. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 13. ožujka 2013. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj Pst-560/11 od 20. rujna 2011. godine.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu broj Pst-560/11 od 20. rujna 2011. godine.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika da u roku od 15 dana omogući tužitelju sukorištenje prostora koji se nalazi u prizemlju stambene zgrade u S., ..., sa istočne strane, ranije praone kao i sukorištenje hodnika kojim se pristupa do označenog prostora, te u istom roku demontira vrata koja je postavila na zapadnoj i istočnoj strani dvora koji se nalazio oko označene zgrade, kao i da naknadi trošak postupka (točka I. izreke). Istom presudom obvezan je tužitelj naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 13.546,00 kuna u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe (točka II. izreke).

 

Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog za određivanjem privremene mjere kao neosnovan.

 

Tužitelj pobija presudu i rješenje zbog žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 i 57/11, u daljnjem tekstu: ZPP), te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu i rješenje preinači na način da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, podredno da ukine pobijanu presudu i rješenje i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

U odgovoru na žalbu tužitelja , tuženik je osporio navode uz prijedlog da se žalba odbije kao neosnovana.

 

Žalba je neosnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao vlasnika stana u predmetnoj zgradi i kao vlasnika posebnog dijela te zgrade radi omogućavanja sukorištenja prostora koji se nalazi u prizemlju stambene zgrade sa istočne strane, ranije praone i sukorištenje hodnika kojem se pristupa do označenog prostora, kao i demontiranje vrata koja je tuženik postavio na zapadno-istočnoj strani dvora koji se nalazi oko označene zgrade.

 

U provedenom dokaznom postupku prvostupanjski je sud utvrdio da je sad pok. majka tužitelja dana 16. studenog 1993. godine s Gradom Splitom zaključila ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo na temelju kojeg je kupila stan koji se nalazi u S., ..., na prvom katu, stan broj 3, površine 96,88 m² na kojem je imala stanarsko pravo, zajedno sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade u njihovom idealnom dijelu razmjerno vrijednosti kupljenog stana prema ostalim stanovima kojima ti zajednički dijelovi i uređaji služe, da je tužitelj predmetni stan naslijedio temeljem rješenja o nasljeđivanju broj O-1953/02, da je sad pok. majka tuženika dana 30. ožujka 1993. godine s Gradom Splitom zaključila ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo na temelju kojeg je kupila stan koji se nalazi u S., ..., prizemni stan, površine 52,39 m² sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, a da je istu naslijedio tuženik. Nadalje, sud prvog stupnja je na temelju vještva sudskog vještaka dipl. ing. E. R., na kojeg stranke nisu imale primjedbi, utvrdio stanje u dvorištu i u predmetnoj zgradi, te je prikazan stambeni objekt s pripadajućim dvorištem, a da je tuženik izvršio preinake na zajedničkim dijelovima stambene zgrade u kojoj su i tužitelj i tuženik vlasnik svih stanova, a i  posebnih dijelova zgrade na način da je stanu u podrumu pripojena praona a da sjevernu drvarnicu koja ima prozor na sjevernoj strani koristi obitelj G., dok drugu drvarnicu koristi obitelj L. P., a to je stanje zatečeno i opisano u vještvu od 15. prosinca 1995. godine, jer je 1980. godine na predmetnoj zgradi izvršena nadogradnja u kojoj sada živi Z. P.

 

Sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev jer smatra da samo svi suvlasnici posebnih dijelova zgrade su ovlašteni tražiti odgovarajuću sudsku zaštitu.

 

Na dan stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji i najmu zgrada i građevinskog zemljišta (26. prosinca 1958. godine – "Službeni list FNRJ". br. 52/58, 24/59) nekretnine na koje se odnosio spomenuti Zakon na dan stupanja na snagu tog Zakona prestale su biti privatno vlasništvo, te su postale društveno vlasništvo.

 

Rješenje o nacionalizaciji je imalo deklaratoran značaj, odnosno rješenjem se samo utvrđivalo da je izvršena nacionalizacija i točno su bile određene nekretnine na koje se ta nacionalizacija odnosila.

 

U smislu odredbe članka 5. stavka 1. Zakona o  vlasništvu na dijelovima zgrada ("Službeni list SFRJ" broj 16/59, 48/59, 43/65, 57/65, 52/73 – u daljnjem tekstu: ZVDZ) na zajedničkim dijelovima višestambene zgrade koja služi zgradi kao cjelini (temelji, glavni zidovi, tavan, fasada, stepenice, hodnici i sl.) vlasnici posebnih dijelova imaju trajno pravo korištenja. Prema stavu 3. iste zakonske odredbe dijelovi porodične stambene zgrade koji služe zgradi kao cjelini ili samo nekim posebnim dijelovima, jesu zajedničko nedjeljivo vlasništvo svih vlasnika posebnih dijelova, odnosno vlasnika čijim posebnim dijelovima služe.

 

Dakle, prema ovim zakonskim odredbama pravo pojedinih etažnih vlasnika u odnosu na praonu i hodnik kojim se pristupa do praone kao zajednički dio zgrade nije određeno, a niti je djeljivo. Prostor praone i hodnika u porodičnoj stambenoj zgradi stranaka koji služi zgradi kao cjelini, zajedničko su i nedjeljivo vlasništvo vlasnika stanova i na njima se ne može stjecati posebno vlasništvo.

 

Međutim, one zakonske odredbe kojima se regulira pitanje praone i hodnika kao zajedničkog dijela, vrijede samo do trenutka dok se takvom prostoru ne promjeni dotadašnja namjena i upotreba i dok se ne privede drugoj svrsi. Da bi do toga došlo mora postojati suglasnost suvlasnika ili vlasnika na posebnim dijelovima takve zgrade.

 

U konkretnom slučaju, iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je obitelj tuženika koristila prostor praone na način da je isti adaptirala u kuhinju koju je na taj način neometano koristila, dok je obitelj koja je stanovala na prvom katu koristila drvarnicu, dok je obitelj tužitelja koristila tavan do 1980. godine kada je izvršena nadogradnja od strane Zore Pivčević, nakon čega je obitelj tužitelja koristila drugu drvarnicu. Dakle, svi vlasnici posebnih dijelova zgrade realizirali su način korištenja zajedničkih dijelova zgrade na koji način su isti prestali biti zajednički dijelovi, te je došlo do promjene dotadašnje njihove namjene, na što su pristali vlasnici posebnih dijelova predmetne zgrade.

 

Za navesti je da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je došlo do postavljanja vrata na zapadnoj i istočnoj strani dvora od strane prednika tuženika odnosno tuženika (članak 219. ZPP), te da je tužitelj kao vlasnik stana u predmetnoj zgradi ovlašten tražiti sudsku zaštitu na način da se istom omogući sukorištenje određenog prostora u toj zgradi.

 

Sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je dobio prijedlog tužitelja za određivanjem privremene mjere, budući da nisu ispunjene zakonske pretpostavke propisane za određivanje iste  (članak 298. Ovršnog zakona - ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08 - u daljnjem tekstu: OZ).

 

Pri obračunu troškova postupka sud prvog stupnja je sukladno priloženom popisu troškova, vrijednosti predmeta spora, odredbi članka 154.  stavak 1. i članka 155. ZPP-a, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 69/93, 87/93, 16/94.i 11/96) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 91/04, 37/05, 59/07, 148/09) pravilno obračunao troškove koji su bili neophodni za vođenje postupka.

 

Slijedom navedenog, a s obzirom da je ovaj sud ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je pravilno utvrdio, to je stoga valjalo temeljem odredbe članka 373.a ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, a temeljem odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje.

 

U Splitu 13. ožujka 2013. godine