-1-

Broj:Gž-2096/2017

 

                                

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Jasne Momirović, predsjednice, te članica vijeća Katice Lučić i Ivanke Mašić, uz sudjelovanje Nade Horvatović u svojstvu više sudske savjetnice, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenika pravne osobe T. C. j.d.o.o. i dr., zbog prekršaja iz članka 109. stavka 1. točke 2. i stavka 4. i dr. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu („Narodne novine“ broj: 82/13., 41/18. i 98/19.), odlučujući o zajedničkoj žalbi okr. pravne osobe T. C. j.d.o.o. i odgovorne osobe M. T., po braniteljima Odvjetničkog društva K., P., S., odvjetnicima u Z., protiv presude Prekršajnog suda u Splitu od 25. svibnja 2017., broj: 2.Pp G-395/17, u sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

                 I. Odbija se žalba okr. pravne osobe T. C. j.d.o.o. i odgovorne osobe M. T. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

II. Na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3.c. Prekršajnog zakona okr. pravna osoba  T. C. j.d.o.o. i odgovorna osoba M. T. obvezni su naknaditi troškove žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 400,00 (četiristo) kuna svaki, u roku petnaest dana od primitka ove presude.                                         

 

Obrazloženje

 

 

              Uvodno citiranom prvostupanjskom presudom Prekršajnog suda u Splitu proglašeni su krivima okrivljenici, pravna osoba T. C. j.d.o.o. i odgovorna osoba M. T., da su, činjenično opisanom radnjama počinili djela prekršaja iz članka 109. stavka 1. točke 2. i stavka 4. i članka 112. stavka 1. točke 1. i stavka 2. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu, te su na temelju citiranih propisa i uz primjenu instituta ublažavanja, kažnjeni novčanim kaznama, pravna osoba u ukupnom iznosu od 9.500,00 kuna, a odgovorna osoba u iznosu od 2.500,00 kuna.

 

Okrivljenici su nadalje obvezani na naknadu troška prekršajnog postupka, svaki u iznosu od 250,00 kuna.

 

Protiv te presude okrivljenici su pravodobno, po branitelju, podnijeli zajedničku žalbu i naknadni podnesak koji je zbog istih žalbenih osnova cijenjen kao nadopuna žalbe, zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede materijalnog prekršajnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji i troškovima prekršajnog postupka.

 

Žalitelji predlažu da se iz razloga navedenih u žalbi, njihova žalba prihvati.

 

Žalba nije osnovana.

 

Rješavajući predmet te ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13, 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.) po službenoj dužnosti, vijeće Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske (dalje: Suda) nalazi da nisu počinjene bitne povrede odredba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. tog Zakona, da nisu povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava na štetu okrivljenika i da nije nastupila zastara prekršajnog progona, na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

 

U odnosu na žalbeni navod o nepostojanju kontinuiteta djela ističe se da je nakon počinjenja djela, a prije donošenja pravomoćne odluke o prekršaju, 12. svibnja 2018. stupio  na snagu novi Zakon o prijevozu u cestovnom prometu („Narodne novine“, broj 41/18.), a potom dana 1. siječnja 2020. Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o prijevozu u cestovnom prometu („Narodne novine“, broj: 98/19.), kojim činjenično opisano postupanje okrivljenika iz izreke pobijane presude zadržava pravni kontinuitet, i to u odnosu na djelo pod točkom a) u članku 116. st. 1. podst. 11. st. 2. i 4. te u odnosu na djelo pod toč. b) u članku 113. st. 1. podst. 1. st. 2. i 4. cit. Zakona. Budući su novim Zakonom za citirane prekršaje propisane strože kazne prema počiniteljima se, u smislu odredbe članka 3. st. 2. Prekršajnog zakona, primjenjuju odredbe ranijeg Zakona o prijevozu u cestovnom prometu (koji je bio na snazi u vrijeme kad je prekršaj počinjen), jer je blaži za okrivljenike.

 

Odredbe članka 118. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu („Narodne novine“, broj 41/18.) na koje se pogrešno pozivaju žalitelji propisuju rokove za usklađivanje sa Zakonom koji se odnose na usklađivanje poslovanja sa novo propisanim uvjetima u uređenju prijevoznog tržišta i pristupa na tržište u cestovnom prijevozu tereta i putnika te pratećih djelatnosti vezanih za cestovni prijevoz, što ne dovodi u pitanje odgovornost počinitelja u pogledu djela koja su ranijim Zakonom bila propisana kao prekršaji i zadržala kontinuitet,  podvođenjem činjeničnog stanja pod biće odgovarajućeg prekršaja iz novog propisa. Naime, prijevoznici su i ranijim Zakonom bili u obvezi ishoditi licenciju za obavljanje autotaksi prijevoza, a vozila kojima su obavljali takav oblik prijevoza udovoljavati posebnim uvjetima (u kojem smislu se okrivljenike ne tereti za neke novo propisane uvjete). Tome u prilog je i odredba stavka 6. citiranog članka i Zakona, koja propisuje da licencije i dozvole za obavljanje bilo kojeg oblika prijevoza putnika ili tereta izdane sukladno ranijem Zakonu vrijede do njihovog isteka, osim licencija za obavljanje autotaksi prijevoza koje se produžuju na rok od dodatnih pet godina nakon njihova isteka.  

 

 

Ispitujući pobijanu presudu u pogledu istaknute bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona ovaj Sud nalazi da je izreka presude razumljiva i određena, budući sadrži sve činjenice i okolnosti koje čine obilježja djela za koja su okrivljenici proglašeni krivima. Suprotno tvrdnje žalitelja, iz izreke pobijane presude jasno proizlazi koju vrstu prijevoza su obavljali okrivljenici, s bitnim značajkama tog prijevoza, kao i činjenica da su tu djelatnost javnog cestovnog prijevoza putnika obavljali bez licencije, u kojem smislu je izreka prvostupanjske odluke dovoljno jasna, te pri tom, suprotno tvrdnje žalitelja, ne sadrži naziv licencije koja se izdaje za obavljanje drugih postojećih vrsta prijevoza unutar te djelatnosti koja bi izreku učinila nejasnom.

 

Prvostupanjski sud je ispravno i argumentirano obrazložio razloge o odlučnim činjenicama na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, proizašlih iz obrane okrivljenika i cjelokupnog dokaznog materijala u obavljanju nadzora te prilike - Zapisnika o inspekcijskom nadzoru od 1. veljače 2017. te računa izdanog za prijevoz putnika u ime i za račun okr. pravne osobe, navodeći razloge za vrstu obavljanog prijevoza - autotaksi prijevoz, kao djelatnosti javnog cestovnog prijevoza putnika, koji pravna osoba ne smije obavljati ako ne ispunjava uvjete propisane odredbom članka 14. stavka 1. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu, kako je to slučaj u ovom predmetu, bez licencije, a koje postupanje je sankcionirano člankom 109. stavkom 1. točkom 2. citiranog Zakona i stavkom 4. u odnosu na odgovornu osobu.

 

Stoga je ocijenjeno da žalba zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka nije osnovana.

 

Rješavajući nadalje predmet u pogledu žalbe okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, gdje žalitelji u bitnome ponavljaju svoju obranu, vijeće ovog Suda smatra kako je prvostupanjski sud nakon na glavnoj raspravi provedenih svih potrebnih dokaza, pravilnom ocjenom pisane obrane okrivljenika (koji ne dovode u pitanje događaj) i cjelokupnog dokaznog materijala, utvrdio sve odlučne činjenice, te izveo na zakonu osnovan zaključak o krivnji okrivljenika za prekršaje iz primijenjenih zakonskih odredbi. Za svoju odluku prvostupanjski sud je dao dostatne i na zakonu osnovane razloge, koji su prihvatljivi i ovom Sudu, pa kako žalitelji ne ukazuju na postojanje novih činjenica u smislu članka 193. stavka 5. Prekršajnog zakona, niti argumentirano dovode u sumnju činjenično utvrđenje, to žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

Naime, žalitelji u postupku pred sudom, kao niti sada u žabi, ne dovode u pitanje naplatno obavljanje prijevoza putnika na području grada Splita, a da pri tom okr. pravna osoba ne posjeduje licenciju za obavljanje djelatnosti javnog cestovnog prijevoza putnika.    

 

Tvrdnja žalitelja kako im za obavljanje tog prijevoza nije bila potrebna licencija jer da bi obavljali poseban oblik prijevoza iz članka 60. ZPCP-a nije osnovana, budući bi se u tom slučaju radilo, kako to i sam naziv predviđa o posebnom (specifičnom) obliku prijevoza, čiju potrebu i način obavljanja propisuje jedinica lokalne samouprave, nakon pokazanog interesa za takvim prijevozom, koji nije iskazan niti je kao takav propisan, pa se samoinicijativno ne može niti obavljati.

 

Konkretan prijevoz, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, ima sva obilježja autotaksi prijevoza definiranog odredbom članka 4. točke 1. citiranog Zakona,  koja glasi:

1. „autotaksi prijevoz“ je djelatnost prijevoza putnika koja se obavlja osobnim automobilom ako se putnik ili skupina putnika uzima na jednom mjestu, a prijevoz obavlja temeljem jedne narudžbe i uz jedno plaćanje naknade za obavljeni prijevoz.

 

Na temelju rezultata provedenog postupka nesporno je utvrđenje svih značajki autotaksi prijevoza, budući iz Zapisnika o inspekcijskom nadzoru jasno proizlazi kako je konkretan prijevoz od I. ulice br. x do B. (kod hotela P.) obavljan osobnim automobilom reg. oznake xxx,  u ime i za račun okr. pravne osobe, putnik je preuzet na temelju jedne narudžbe, uz plaćanje naknade za obavljeni prijevoz u iznosu od 17,91 kunu, kako to proizlazi i iz izdanog računa u ime okr. pravne osobe.

 

Autotaksi prijevoz je vrsta javnog cestovnog prijevoza putnika, u kojem slučaju javni prijevoz znači da je pod istim uvjetima dostupan svim korisnicima prijevoznih usluga (članak 4. točka 15.), prijevoz u cestovnom prometu je svaki prijevoz putnika ili tereta (članak 4. točka 30.), dok je prijevoz u unutarnjem cestovnom prometu prijevoz na teritoriju RH (članak 4. točka 31). Stoga se obavljanje takve vrste prijevoza smije obavljati samo pod uvjetima iz članka 14. ZPCP-a, koje žalitelji nisu ispunjavali, budući nisu imali licenciju.

 

  Žalitelji su prije početka obavljanja prijevoza bili dužni upoznati se sa odredbama važećeg Zakona o prijevozu u cestovnom prometu, koji jasno propisuje pod kojim se uvjetima može obavljati javni cestovni prijevoz na teritoriju RH, pa u tom kontekstu tvrdnja žalitelja o namjeri obavljanja posebne vrste prijevoza ne može isključiti njihovu odgovornost, a što pogrešno pokušavaju opravdati i neispunjavanjem posebnih uvjeta kojima moraju udovoljavati osobni automobili kojima se obavlja takav prijevoz. Naime, za počinjenje prekršaja sukladno odredbe članka 25. Prekršajnog zakona kriv je počinitelj koji je u vrijeme počinjenja prekršaja bio ubrojiv, koji je postupao iz nehaja, a bio je svjestan ili je bio dužan i mogao biti svjestan da je djelo zabranjeno ili s namjerom, kad je propisom o prekršaju propisana prekršajna odgovornost za taj oblik krivnje.      

 

U tom kontekstu pravilno su okrivljenici proglašeni krivima i za neispunjavanje uvjeta koji se odnose na izgled, uređenje i opremu vozila (članak 13.) za obavljanje autotaksi prijevoza u smislu članka 3. Pravilnika o posebnim uvjetima za vozila kojima se obavlja javni cestovni prijevoz i prijevoz za vlastite potrebe („Narodne novine“ broj 31/14.), koje utvrđenje proizlazi iz utvrđenja o neposredno uočenom vozilu reg. oznaka xxx, u obavljanju konkretnog prijevoza (kada se na krovu vozila nije nalazila ugrađena svjetleća oznaka „TAKSI“, a u vozilu nije bio ugrađen taksimetar), koje uvjete žalitelji osporavaju samo u pogledu vrste prijevoza koji su obavljali i koju kako je to već prethodno rečeno nisu doveli u pitanje.

 

Slijedom navedenog, pravilan je i na zakonu osnovan zaključak prvostupanjskog suda da su okrivljenici svojim postupanjem ostvarili sva zakonom opisana obilježja prekršaja stavljenih im na teret.

 

Pogrešno žalitelji ističu povredu materijalnog prava, budući upiru na tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava koja bi proizlazila iz primjene odredaba prekršajnog prava na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pa se ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz članka 194. stavka 1. točke 2. Prekršajnog zakona. Postojanje povrede materijalnog prekršajnog prava ocjenjuje se u okviru činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud i koje je opisano u izreci presude, pa kako je ovaj Sud činjenično utvrđenje iz izreke pobijane presude prihvatio pravilnim, to nije ostvarena niti povreda materijalnog prekršajnog prava, kako se sugerira žalbom.

 

Imajući u vidu pravilnost činjeničnog utvrđenja i pravne oznake djela, ovaj Sud smatra da su okrivljenicima izrečene novčane kazne u zakonom propisanim granicama i nisu prestrogo odmjerene.

 

Naime, prvostupanjski je sud već u dovoljnoj mjeri cijeneći ukupnost olakotnih okolnosti okrivljenicima za svako pojedino djelo utvrdio kazne uz primjenu instituta ublažavanja u značajnoj mjeri ispod posebnim zakonom minimalno propisanih kazni.

 

Obrazlažući svoju odluku sud prvog stupnja dao je dostatne razloge, prihvatljive i ovom drugostupanjskom sudu, pa se može očekivati da će se njima postići opća i posebna svrha kažnjavanja. Protivno iznesenom, žalitelji ne ističu (i ne dokumentiraju) nove okolnosti koje bi učinile osnovanim preinačenje odluke o kazni.

 

Prvostupanjski sud je pravilno upozorio okrivljenike na mogućnost plaćanja dvije trećine izrečenih kazni u za to određenom roku, u smislu odredbe članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona.

 

             Neosnovano žalitelji dovode u pitanje odluku o troškovima prekršajnog postupka, budući tu žalbenu osnovu ističu paušalno, bez konkretiziranja, a odluka je utemeljena na odredbi članka 139. stavka 3. i 5. u svezi odredbe članka 138. stavka 3. Prekršajnog zakona. Paušala svota troškova prekršajnog postupka određena je s obzirom na složenost i trajanje postupka te sukladno Rješenju o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/13.) kojim je paušalni iznos određen u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna. 

 

Odluka o paušalnom iznosu troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da  troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Stoga je paušalna svota određena u okvirima određenim naprijed citiranim Rješenjem, s obzirom na složenost i trajanje žalbenog postupka.  

 

Zbog izloženih razloga, sukladno odredbe članka 205. Prekršajnog zakona,  odlučeno je kao u izreci.

                                                               

U Zagrebu 17. lipnja 2020.

 

 

          Zapisničarka                                                                             Predsjednica vijeća

 

         Nada Horvatović, v. r.                                                                  Jasna Momirović, v. r.

 

                         Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu, u 6 otpravaka: za spis, okrivljenike, branitelja i tužitelja.