1

Broj: Jž-897/2020

 

 

                                           

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. M. M., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru od 13. prosinca 2019., broj Pp 20 J-90/19, u sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2020.,

 

p r e s u d i o    j e

 

 

I. U povodu žalbe okr. M. M., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela te se izriče da je okr. M. M., djelom za koje je proglašen krivim u toč. 1.) izreke prvostupanjske presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

 

II. Uslijed odluke pod točkom I., preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se okr. M. M., za prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u toč. 1.) izreke prvostupanjske presude, na temelju te zakonske odredbe, utvrđuje novčana kazna u iznosu 1.000,00 (jednutisuću) kuna, dok se za prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji je proglašen krivim u toč. 2.) izreke prvostupanjske presude, prihvaća po prvostupanjskom sudu utvrđena novčana kazna u iznosu 675,00 (šestosedamdesetpet) kuna, pa se okrivljeniku, na temelju čl. 39. st. 1. toč. 2. Prekršajnog zakona, izriče ukupna novčana kazna u iznosu 1.675,00 (jednutisuću šestosedamdesetpet) kuna, u koju se, na temelju čl. 40. Prekršajnog zakona, lišenje slobode 15. ožujka 2018. uračunava kao 300,00 (tristo) kuna, pa je okrivljeniku preostala ukupna novčana kazna u iznosu 1.375,00 (jednutisućutristosedamdesetpet) kuna, koju je dužan platiti u roku 30 dana od primitka ove presude, a ako u tom roku plati dvije trećine izrečene novčane kazne smatrat će se da je novčana kazna plaćena u cijelosti.

 

III. Odbija se žalba okr. M. M. kao neosnovana te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje se pobijana prvostupanjska presuda.

 

              IV. Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona, okr. M. M. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 300,00 (tristo) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

             

Obrazloženje

 

 

              Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Zadru od 13. prosinca 2019., broj Pp 20 J-90/19, proglašen je krivim okr. M. M. da je, na način činjenično opisan u toč. 1.) izreke pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je utvrđena novčana kazna u iznosu 7.000,00 kuna, te da je na način činjenično opisan u toč. 2.) izreke pobijane presude počinio prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji mu je utvrđena novčana kazna u iznosu 675,00 kuna, pa mu je, na temelju čl. 39. Prekršajnog zakona, izrečena ukupna novčana kazna u iznosu 7.675,00 kuna, u koju je uračunato lišenje slobode, pa je okrivljeniku preostala ukupna novčana kazna u iznosu 7.075,00 kuna, koju je dužna platiti u roku 30 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine te novčane kazne, a obvezan je i na naknadu troškova prekršajnog postupka, kako je to specificirano u izreci pobijane presude.

 

Istom presudom, na temelju čl. 18. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera obveznog liječenja ovisnosti o alkoholu ambulantnog tipa u trajanju od šest do 12 mjeseci.

 

Protiv navedene prvostupanjske presude, žalbu je podnijela okrivljenik, po branitelju odvjetniku I. S., zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama te odluke o troškovima postupka. Predlaže da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda.

 

              Žalba nije osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Tako je ispitivanjem po službenoj dužnosti utvrđeno da je prvostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 196. toč. 4. Prekršajnog zakona, na štetu okrivljenika, povrijedio materijalno prekršajno pravo.

 

Naime, prvostupanjski sud je okr. M. M. proglasio krivim da je, na način činjenično opisan u toč. 1.) izreke počinio prekršaj iz čl. 22. st. 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Navedena zakonska odredba glasi: „Tko ponovi nasilje u obitelji iz stavka 3. ovoga članka, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u iznosu od najmanje 7000,00 kuna ili kaznom zatvora u trajanju od najmanje 45 dana.“. Iz citirane zakonske odredbe jasno proizlazi da je činjenica da se radi o ponovljenom nasilju u obitelji iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji jedna od odlučnih činjenica odnosno jedan od konstitutivnih elemenata koja čini biće prekršaja iz čl. 22. st. 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji prekršaj je prvostupanjski sud okrivljenika proglasio krivim.

 

Međutim, kako je to vidljivo iz činjeničnog opisa izreke pobijane presude, okrivljenik je proglašen krivim da se nasilnički ponašao prema svojoj izvanbračnoj supruzi, pri čemu nije naznačeno da bi okrivljenik već ranije bio pravomoćno osuđivan zbog bilo kojeg prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilje u obitelji. Slijedom navedenog, u činjeničnom opisu ovog prekršaja nedostaje jedan od konstitutivnih elemenata prekršaja iz čl. 22. st. 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Ovakav opis događaja, kako je naveden u izreci prvostupanjske presude, dakle bez jasno i izrijekom naznačene kvalifikatorne okolnosti da se radi o ponovljenom nasilju, nedvojbeno sugerira počinjenje prekršaja samo u njegovom osnovnom, a ne kvalificiranom obliku. S obzirom da je zakonski opis odnosno pravno kvalificiranje prekršaja podvođenje odlučnih činjenica sadržanih u činjeničnom opisu pod biće odgovarajućeg prekršaja, to iz navedenog razloga sve odlučne činjenice moraju biti navedene isključivo u činjeničnom opisu prekršaja.

 

Dakle, inkriminirani prekršaj, za koji je okr. M. M. pobijanom prvostupanjskom presudom proglašen krivim, prema činjeničnom opisu izreke pobijane presude, predstavlja ostvarenje elemenata bića prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, a ne čl. 22. st. 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, kako je to pogrešno i nepravilno pravno označio prvostupanjski sud i na taj način na štetu okrivljenika počinio povredu materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. toč. 4. Prekršajnog zakona. Stoga je ovaj drugostupanjski sud, postupajući po službenoj dužnosti, pravilnom primjenom zakona, preinačio pobijanu prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela prekršaja, kako je to navedeno u toč. I. izreke ove drugostupanjske presude.

 

Ovdje svakako treba naglasiti i činjenicu da je okrivljeniku optužbom bilo stavljeno na teret da je nasilje u obitelji počinio na štetu djeteta, dakle da je počinio prekršaj iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, pri čemu je u činjeničnom opisu optužbe bila naznačena godina rođenja djeteta D. M. i time je optužba sadržavala konstitutivni element prekršaja iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji da se radi o maloljetnom djetetu. Međutim, prvostupanjski sud je odlučnu činjenicu godine rođenja djeteta D. M. ispustio iz činjeničnog opisa, pri čemu u obrazloženju nije naveo razloge za ovakvo postupanje, pa, dakle, činjenični opis djela u izreci pobijane presude ne sadržava ni jednu okolnost iz koje bi bilo vidljivo da se radi o maloljetnom djetetu. Budući da zbog ovog propusta prvostupanjskog suda, tužitelj nije podnio žalbu, ovaj sud nije imao zakonske ovlasti taj propust ispraviti. 

 

Odluka o prekršajnopravnoj sankciji razmatrana je uslijed preinake u pravnoj oznaci djela prekršaja (budući da je sukladno tome promijenjen i temelj za izricanje kazne za djelo iz toč. 1.) izreke pobijane presude), kao i u povodu podnesene žalbe, u kojoj je okrivljenik istaknuo da je jasno i iskreno ispričao tijek inkriminiranog događaja, da se iskreno pokajao, da je izrečena kazna neprimjerena težini počinjenog djela, da on nikada počinio istovrsno djelo i da mu se ne može kao otegotna okolnost cijeniti osuđivanost za prekršaj iz oblasti sigurnosti prometa na cestama te da prvostupanjski sud nije cijenio činjenicu da je bio smanjeno ubrojiv u vrijeme počinjenja prekršaja.

Cijeneći da je, u odnosu na djelo činjenično opisano u toč. 1.) izreke pobijane presude, sada ovom presudom okrivljenik proglašen krivim za blaže djelo od onog za koje ga je proglasio krivim prvostupanjski sud, to je ovaj sud okrivljeniku utvrdio novčanu kaznu u iznosu 1.000,00 kuna, dakle u iznosu posebnog zakonskog minimuma, koja je, s obzirom na težinu djela, pri čemu se naročito misli na činjenicu da je okrivljenik počinio i psihičko i tjelesno nasilje, i više nego primjerena i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja. I ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju nema naročito izraženih olakotnih okolnosti koje bi opravdale primjenu instituta ublažavanja kazne. Činjenica da je okrivljenik tempore crimnis bio smanjeno ubrojiv, po ocjeni ovog suda, nema odlučujućeg utjecaja na izbor visine novčane kazne, jer se radi o smanjenoj ubrojivosti uslijed alkoholiziranosti u koju se okrivljenik sam doveo pa se, dakle, radi o samoskrivljenoj smanjenoj ubrojivosti.

 

              Nadalje, nije osnovana žalba ni zbog odluke o zaštitnoj mjeri. U tom dijelu, okrivljenik ističe da iz njegove obrane proizlazi da od kritične prigode pa na dalje više uopće nije konzumirao alkohol, da vještak naveo kako okrivljenik više ne živi s bivšom nevjenčanom suprugom te da je opasnost od impulzivne reakcije puno manja i da bi bila dovoljna konzultacija u ambulanti, a ako bi laboratorijski nalazi pokazali da ne postoji konzumacija ne bi trebalo ni to.

 

              Međutim, po ocjeni ovog suda, odluka prvostupanjskog suda o izricanju zaštitne mjere obveznog liječenja ovisnosti o alkoholu ambulantnog tipa u cijelosti je pravilna i osnovana. Naime, iz provedenog psihijatrijskog vještačenja jasno i nedvojbeno proizlazi da okrivljenik ima poremećaj ponašanja uzimanjem alkohola, nivoa štetne uporabe i psihičke ovisnosti, više godina trajanja te proizlazi da je inkriminirani prekršaj okrivljenik počinio pod odlučujućim djelovanjem sredstva ovisnosti i da mu je potrebno izreći zaštitnu mjeru koju je prvostupanjski sud i izrekao. S obzirom na navedene zaključke psihijatrijskog vještačenja, jasno je da su u cijelosti ispunjene sve zakonske pretpostavke iz čl. 53. Prekršajnog zakona te da je prvostupanjski sud osnovano okr. M. M. izrekao predmetnu zaštitnu mjeru.

 

Činjenica da okrivljenik više ne živi u zajedničkom kućanstvu s oštećenicom, koja se ističe u žalbi, nije otklonila postojanje opasnosti od budućeg počinjenja istog ili istovrsnog prekršaja. I sam okrivljenik u žalbi navodi da je vještak istaknuo da je zbog činjenice prestanka zajedničkog života opasnost od impulzivne reakcije puno manja, a to znači da ta opasnost nije otklonjena. U odnosu na žalbene navode da okrivljenik nakon inkriminiranog događaja ne konzumira alkohol, treba navesti da se radi o paušalnoj i ničim dokazanoj žalbenoj tvrdnji. Nije istina da je tu okolnost okrivljenik istaknuo u svojoj obrani. Naime, okrivljenik je u obrani isticao samo svijest o štetnosti svoje konzumacije alkohola, a nije isticao da je prestao s konzumiranjem alkohola, dok je, nakon iskaza oštećenice, izrijekom izjavio da je spreman na dobrovoljno liječenje od ovisnosti od alkohola, a što je jasno upućivalo da je svjestan svoje ovisnosti o alkoholu. Činjenicu da je prestao s konzumacijom alkohola okrivljenik je isticao tek u primjedbama na nalaz vještaka, pri čemu tu svoju tvrdnju nije ničim dokazao, a niti je sada uz žalbu dostavio laboratorijske nalaze kojima bi verificirao svoju tvrdnju da je prestao s konzumacijom alkohola. Osim toga, okrivljeniku se napominje da se, sukladno Pravilniku o načinu provedbe zaštitne mjere obveznog liječenja od ovisnosti, izvršenje ove zaštitne mjere vrši na način da se izrađuje individualni terapijski postupak, a to znači da će se njeno izvršenje potpuno prilagoditi kliničkoj slici okr. M. M.

 

              Iz navedenih razloga, nije osnovana žalba okrivljenika zbog izrečene zaštitne mjere.

 

              U žalbi zbog odluke o troškovima postupka, okrivljenik samo navodi da „podaci prekršajnog postupka ne daju pouzdanu osnovu za presuđenje“, koja žalbena tvrdnja je potpuno paušalna i nekonkretizirana. Prvostupanjski sud je osnovano, u skladu s odredbom čl. 139. st. 3. Prekršajnog zakona, jer je okrivljenika proglasio krivim, obvezao ga i da naknadi troškove prekršajnog postupka, a koji se sastoje od troškova provedenog vještačenja te paušalne svote u najniže mogućem iznosu.

 

              Stoga, nije osnovan ni žalba zbog odluke o troškovima prekršajnog postupka.

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Naime, iz podataka u spisu proizlazi da je okrivljenik srednjeg imovnog stanja i da je zaposlen pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 300,00 kuna, dakle doista vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

 

Stoga je, na temelju čl. 207. (toč. I. i II.) i čl. 205. (toč. III.) Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 17. lipnja 2020.

 

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Zadru u 6 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenika, branitelja, oštećenicu i tužitelja.