- 1 -              U-zpz 22/2017-7

Broj: U-zpz 22/2017-7

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u upravnom sporu tužitelja I. – I. n. d.d. Z., OIB:...,  kojeg zastupa punomoćnica S. K., odvjetnica u Odvjetničkom društvu S. i p. u R., protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-471-02/14-01/261, Urbroj: 513-04/14-2 od 5. studenoga 2014., radi inspekcijskog nadzora, odlučujući o zahtjevu za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-199/16-2 od 3. studenoga 2016., u sjednici održanoj 17. lipnja 2020.,

p r e s u d i o   j e:

Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Pobijanom pravomoćnom presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-199/16-2 od 3. studenoga 2016. odbijena je žalba tuženika i potvrđena je presuda Upravnog suda u Zagrebu broj Usl-4525/14-7 od 21. rujna 2015. kojom je usvojen tužbeni zahtjev i poništeno je rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-471-02/14-01/261, Urbroj: 513-04/14-2 od 5. studenoga 2014. (točka I. izreke), a odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka (točka II. izreke).

Protiv navedene presude Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložilo je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude, prihvatiti žalbu tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, poništiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev.

U odgovoru na zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude tužitelj je osporio navode iznesene u zahtjevu i predložio njegovo odbijanje.

Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude nije osnovan.

Prema odredbi čl. 78. st. 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 20/10, 143/12 i 152/14 – dalje: ZUS). ZUS-a zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude može podnijeti Državno odvjetništvo Republike Hrvatske u roku od šest mjeseci od dana dostave pravomoćne sudske odluke strankama, pri čemu taj izvanredni pravni lijek može podnijeti na inicijativu stranke u upravnom sporu ali i po službenoj dužnosti.

Postupajući prema odredbi čl. 78. st. 6. ZUS Vrhovni sud Republike Hrvatske je ispitao pobijanu presudu samo u granicama zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude.

Pobijanom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je presuda Upravnog suda u Zagrebu broj Usl-4525/14-7 od 21. rujna 2015. kojom je usvojen tužbeni zahtjev i poništeno je rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-471-02/14-01/261, Urbroj: 513-04/14-2 od 5. studenoga 2014.

Predmet upravnog postupka kod upravnih tijela je naplata koncesijske naknade za korištenje prostora benzinske postaje tužitelja na L., U., ..., koja se nalazi na pomorskom dobru, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 23. svibnja 2013. u iznosima pobliže navedenim u izreci rješenja tijela prvog stupnja.

Polazeći od nespornih, u postupku utvrđenih činjenica:

- da je tužitelj u razdoblju od 1. siječnja 2008. do 23. svibnja 2013. koristio prostor benzinske postaje na L., U., ..., koja se nalazi na pomorskom dobru, a da za to sporno razdoblje nije imao sklopljen ugovor o koncesiji za korištenje pomorskog dobra,

- da je po provedenom financijskom nadzoru zakonitosti, pravilnosti i pravodobnosti obračunata prijava i uplata naknade za koncesiju na pomorskom dobru obavljenom za sporno razdoblje o čemu je  sastavljen zapisnik 19. prosinca 2013., te je doneseno upravno rješenje kojim je tužitelju utvrđena obveza s obilježjem naknade za koncesiju te je naložena njezina uplata Visoki upravni sud Republike Hrvatske je odbio žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev i poništeno je rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-471-02/14-01/261, Urbroj: 513-04/14-2 od 5. studenoga 2014. (točka I. izreke), izrazivši pravno shvaćanje da obveza plaćanja koncesijske naknade nastaje tek sklapanjem ugovora o koncesiji, a koji ugovor u spornom razdoblju između tužitelja i tuženika nije bio sklopljen, zbog čega da i nije bilo pretpostavki naložiti tužitelju plaćanje koncesijske naknade za sporno razdoblje.

Pravno shvaćanje zauzeto u pravomoćnoj presudi protiv koje je podnesen zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude kao pravilno prihvaća i ovaj sud.

Odredbom čl. 7. st. 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine", broj 158/03, 100/04, 141/06, 38/09 i 123/11 – dalje: ZPDML) propisano je da se za osobnu uporabu ili gospodarsko korištenje pomorskog dobra može u zakonom propisanom postupku fizičkim ili pravnim osobama dati koncesija.

Prema odredbi čl. 16. ZPDML koncesija je pravo kojim se dio pomorskog dobra djelomično ili potpuno isključuje iz opće uporabe i daje na posebnu uporabu ili gospodarsko korištenje pravnim osobama ili fizičkim osobama registriranim za obavljanje obrta te pravo i obveze na temelju koncesije nastaju sklapanjem ugovora o koncesiji, time da se opseg i uvjet posebne uporabe ili gospodarskog korištenja pomorskog dobra uređuje odlukom ili ugovorom o koncesiji, sve u skladu sa odredbama ZPDML te propisima donesenim na ZPDML.

Prema odredbi čl. 25. ZPDML na osnovi odluke o koncesiji sklapa se ugovor o koncesiji između davatelja koncesije i ovlaštenika te se utvrđuju svi uvjeti u vezi trajanja koncesije i drugih prava i obveza davatelja i ovlaštenika koncesije.

Ugovor o koncesiji se, u smislu odredbe čl. 26. st. 4. i 5. Zakona o koncesiji ("Narodne novine", broj 125/08 i 143/12– dalje: ZoK), sklapa u pisanom obliku koji potpisuje ovlaštena osoba davatelja koncesije i odabranog najpovoljnijeg ponuditelja, a potpisivanjem ugovora o koncesiji koncesionar stječe pravo i preuzima obvezu obavljanja djelatnosti iz ugovora o koncesiji.

Prema odredbi čl. 28. ZoK koncesionar je dužan plaćati novčanu naknadu za koncesiju u iznosu i na način kako je to uređeno ugovorom o koncesiji, osim ako plaćanje za koncesiju nije ekonomski opravdano.

Polazeći od citiranih odredbi nameće se ocjena kako nema mogućnosti naplate koncesijske naknade u slučaju nepostojanja ugovora o koncesiji te da u takvom slučaju i nema mogućnosti primjene odredbe čl. 2., čl. 10. st. 2. i čl. 16. st. 5. Općeg pomorskog zakonika ("Narodne novine", broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12 i 73/13). U tom pravcu ovaj sud je već izrazio pravno shvaćanje u odluci Uzz-24/13-3 od 17. ožujka 2015.

Zbog navedenog je zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude na temelju odredbe čl. 78. st. 8. ZUS odbijen kao neosnovan.

Zagreb, 17. lipnja 2020.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.