Broj: Rev-x 143/13

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Lucije Čimić, predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, Dragana Katića i dr. sc. Jadranka Juga, u pravnoj stvari tužiteljice K. D. iz T., zastupane po Z. S., odvjetniku u T., protiv tuženika P. d.d., za proizvodnju, trgovinu i usluge, T., radi iseljenja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-1767/99 od 2. srpnja 1999. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Trogiru broj P-13/99 od 25. ožujka 1999., u sjednici održanoj 9. travnja 2013.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je suđeno:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

1. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe predati tužiteljici u posjed poslovnu prostoriju označenu kao dio čest.zgr. 673/2 (novi broj 4076/2 k.o. T.) u vještvu mjernika V. K. od 19.02.1996. god. označena slovom "B"  i žutom bojom, površine 108 m2 (vanjski gabariti), a koje vještvo je sastavni dio presude, te u istom roku osloboditi predmetnu prostoriju od osoba i svojih stvari.

2. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe nadoknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka.

II. Dužna je tužiteljica u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.600,00 kuna."

Protiv te drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 – dalje: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da uz prihvaćanje revizije, pobijana presuda bude preinačena na način da se tužbeni zahtjev usvoji, a podredno da obje nižestupanjske presude budu ukinute i predmet da bude vraćen na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je neosnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama revizijskih razloga zbog kojih je revizija izjavljena, a pazeći po službenoj dužnosti i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, sukladno odredbi čl. 386. ZPP, ovaj sud je utvrdio da revizijski razlozi  nisu ostvareni.

Predmet ovog spora je tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da joj tuženik preda u posjed poslovnu prostoriju površine 108 m2 kao dio čest.zgr. 673/2 (novi broj 4076/2) k.o. T.

Odlučujući o tužbenom zahtjevu sudovi utvrđuju da je sporna poslovna prostorija nacionalizirana temeljem rješenja Komisije za nacionalizaciju pri Izvršnom vijeću Sabora od 29. siječnja 1962. kojim je utvrđeno da su danom 26. prosinca 1958. nacionalizirane "sve prostorije u prizemlju zgrade (stare i novije zgrade), osim konobe i ranije pekare u površini 32 m2, koja se ostavlja u vlasništvu ranijih vlasnika u razmjeru njihovih suvlasničkih dijelova", da je rješenjem Skupštine Općine T. od 3. lipnja 1964. ta poslovna prostorija prenesena u obrtno sredstvo poduzeća P. u T. (prednika tuženika), te da je u postupku pretvorbe unesena u temeljni kapital tuženika.

Slijedom navedenih činjeničnih utvrđenja tužbeni zahtjev sudovi su ocijenili neosnovanim s obrazloženjem da tuženik drži u posjedu spornu nekretninu na temelju valjane pravne osnove – spomenutog rješenja bivše Općine T. te da je stekao vlasništvo te nekretnine i dosjelošću jer da ju je posjedovao kao pošteni posjednik preko 20 godina.

Tužiteljica traži vlasničkopravnu zaštitu reivindikacijskim zahtjevom kojim prema odredbi čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98 – dalje: ZV), vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda posjed te stvari.

Kod reivindikacijske tužbe tužitelj mora dokazati svoje vlasništvo i tuženikov posjed stvari (čl. 162. st. 1. ZV), pa je za ocjenu pitanja osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva bitno postojanje vlasništva tužiteljice, a ne tuženika, na spornom poslovnom prostoru koji se nesporno nalazi u tuženikovom posjedu. Sukladno tome nisu od značaja revizijski navodi kojima se u odnosu na zaključivanje nižestupanjskih sudova da je tuženik vlasnik predmetne poslovne prostorije te da je vlasništvo stekao na temelju rješenja o nacionalizaciji, a i dosjelošću obrazlaže postojanje istaknutih revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava.

Neosnovni su revizijski navodi kojima se osporava pravilnost zaključivanja sudova da je sporna poslovna prostorija nacionalizirana.

Ta nekretnina nacionalizirana je Zakonom o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (Službeni list FNRJ 52/1958 i 24/1959), a ne spomenutim rješenjem o nacionalizaciji.

U čl. 12. toč. 5. navedenog Zakona o nacionalizaciji određeno je da se stupanjem na snagu toga Zakona nacionaliziraju poslovne prostorije u stambenoj zgradi i vlasništvu građanin,a u čl. 8. st. 2. određeno je da se rješenjem nadležnog organa donesenim u postupku određenim tim Zakonom i propisima donesenim na osnovu njega utvrđuje koji su objekti nacionalizirani.

Dakle, stambene zgrade koje su bile predmet nacionalizacije postale su društveno vlasništvo po sili zakona danom stupanja na snagu zakona, kada je prestalo pravo vlasništvo bivšeg vlasnika, dok je rješenje nadležnog tijela kojim je utvrđeno koji objekti su nacionalizirani, kao što je to i predmetno rješenje Izvršnog vijeća Sabora od 29. siječnja 1962., imalo deklaratorni karakter.

Stoga se u reviziji neodlučno ističe da u rješenju o nacionalizaciji nije posebno navedena sporna poslovna prostorija.

U tom rješenju navedeno je da su nacionalizirane sve prostorije u prizemlju zgrade osim konobe – ranije pekare u površini od 32 m2 koja se ostavljaju u vlasništvu ranijih vlasnika. Dakle, tim rješenjem prednicima tužiteljice je na temelju odredbe čl. 14. st. 1. spomenutog Zakona o nacionalizaciji ostavljena u vlasništvu samo poslovna prostorija površine 32 m2, dok sporna poslovna prostorija ima površinu od 108 m2, pa se već na temelju te činjenice može zaključiti da sporna poslovna prostorija nije bila izuzeta od nacionalizacije.

Budući da tužiteljica nije dokazala svoje vlasništvo na predmetnoj poslovnoj prostoriji, materijalno pravo je pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija je odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 9. travnja 2013.