- 1 -              Rev-x 575/2018-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 575/2018-3

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. P. iz S., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku J. P. - Č., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu P. - D. iz Z., protiv tuženika J. o. d.d. iz Z., zastupanog po punomoćniku N. Č., odvjetniku u Odvjetničkom društvu G. & P. u Zagrebu, Pisarnica S. I., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-4952/2017-2 od 17. listopada 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku posl. br. P-2335/2006 od 20. lipnja 2017., u sjednici održanoj 16. lipnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-4952/2017-2 od 17. listopada 2017. i presuda Općinskog suda u Šibeniku posl. br. P-2335/2006 od 20. lipnja 2017. u odlukama o zahtjevu tužitelja na naknadu štete i parničnog troška - i predmet se u tome dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. Odluka o troškovima povodom revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom:

 

              a) u stavku I. izreke, odbijene su žalba i dopuna žalbe tužitelja kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda:

 

- u točki 1. izreke, u odluci kojom je odbijen zahtjev tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu na osnovu pretrpljene materijalne štete - izgubljene zarade 540.840,10 kn sa pripadajućim i u izreci određenim zateznim kamatama te „plaćati mu počam od 1. siječnja 2014. pa nadalje mjesečnu rentu na ime izgubljene zarade od 3.042,20 kn“ - kao i naknaditi mu parnični trošak sa pripadajućim zakonskim kamatama,

 

- u točki 2. izreke, u dijelu odluke kojom je tužitelj obvezan isplatiti tuženiku parnični trošak od 149.280,00 kn.

 

              b) u stavku II. izreke, preinačena je prvostupanjska presuda u točki 2. izreke „u dijelu kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u roku od 8 dana“ tako da je suđeno: „Nalaže se tužitelju naknaditi dosuđeni parnični trošak u roku od 15 dana“.

 

              c) u stavku III. izreke, odbijen je „tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška žalbe“.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud preinači pobijanu presudu na način da prihvati njegov tužbeni zahtjev, podredno da ukine presudu prvostupanjskog i drugostupanjskog suda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Ostvaren je revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu na osnovu pretrpljene materijalne štete u obliku „izgubljene zarade“ 540.840,10 kn sa pripadajućim zateznim kamatama te iz iste osnove i za isti oblik štete „plaćati mu počam od 1. siječnja 2014. pa nadalje mjesečnu rentu od 3.042,20 kn“ s pripadajućim zateznim kamatama.

 

Tužitelj drži da mu utužena naknada štete pripada u svezi posljedica ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi od 22. svibnja 1997., prvo - zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja, u razdoblju od štetnog događaja do svibnja 2005., potom zbog nesposobnosti za rad - utvrđene vještačenjima kod nadležnih tijela kao privremene (u dva navrata po četiri godine) do 2013., a nakon toga i zbog kod njega utvrđene (kako on ocjenjuje) i opće nesposobnosti za rad, zbog koje nije mogao a neće moći niti u narednom razdoblju (trajno) obavljati ne samo poslove profesionalnog vozača - za koje se školovao, već niti bilo koje druge: naknadu vezuje uz izostalu mjesečnu zaradu koju bi ostvarivao kao profesionalni vozač u visini prosječne plaće Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske za navedeno zanimanje i stručnu spremu (SSS).

 

Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio. Odluku temelji na utvrđenju:

 

- da „je tužitelj kao vozač motocikla doživio tešku prometnu nesreću 22. svibnja 1997., kojom prigodom je, a prema nalazima i mišljenima vještaka, zadobio teške ozljede lijeve noge“,

 

- „da je nesreću skrivio osiguranik tuženika, s time da je tužitelj doprinio nastaloj šteti u omjeru od 30%“ (što da „proizlazi iz pravomoćne presude Općinskog suda u Šibeniku posl. br. P-1788/05...., u kojem postupku je tužena obvezana isplatiti tužitelju novčani iznos od 258.808,00 kn te s osnova mjesečne rente za tuđu pomoć iznos od 16.320,00 kn“: ukupno 276.828,00 kn),

 

- da „je tužitelj završio svoje srednjoškolsko obrazovanje 1996., stekavši zvanje profesionalnog vozača B, C, E, G i H kategorije“ ali „po završetku školovanja, a do navedene prometne nezgode nije bio zaposlen niti je ostvarivao zaradu“,

 

- da „je tužitelj vođen u evidenciji nezaposlenih osoba u više navrata i to od 14.2.1996. do 12.5.1997. - razlog odjave odsluženje vojnog roka; od 12.5.1998. do 29.2.2008. - razlog odjave nejavljanje Zavodu u dva uzastopna mjeseca; od 18.11.2008. do 30.11.2008. - razlog odjave nejavljanje Zavodu u dva uzastopna mjeseca; od 5.11.2010. do 30.travnja 2011. kad je odjavljen zbog zaposlenja kod poslodavca P. S. - B. na poslovima vratara..., a koji radni odnos da je trajao mjesec dana (do 31.svibnja 2011.)“,

 

- da „iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za ortopediju Z. N. proizlazi kako je tužitelj pretrpio teške ozljede u predmetnoj prometnoj nezgodi u smislu kompliciranog višeivernog prijeloma lijeve natkoljenice i potkoljenice s defektom kože, mišića i kosti lijeve potkoljenice uz paralizu lijevog peronealnog živca, koje ozljede su zahtijevale niz operativnih zahvata, a posljednji u nizu u rujnu 2004. radi korektivne osteotomije (ispravljanje osovine kosti srasle u nepovoljnom smjeru) natkoljenične kosti, te da je mišljenje ovog vještaka da je liječenje završeno u svibnju 2005. kada je napravljen posljednji ortopedski pregled“,

 

- da „je osnovom provedenih medicinskih vještačenja u ovom postupku po vještacima specijalistima medicine rada dr. M. i dr. V.-B. te ortopedu utvrđeno da je kod tužitelja nastala kao trajna posljedica prometne nesreće uslijed višestrukih prijeloma lijeve noge funkcijski deficit te noge, a koji umanjuje radnu sposobnost tužitelja za 60%“: „tužitelj nije sposoban obavljati poslove profesionalnog vozača za koji se školovao“ ali „samim time nije nesposoban za rad u potpunosti, već je kod tužitelja preostala radna sposobnost za obavljanje svih poslova koji isključuju rad na visini, dugotrajno hodanje, stajanje i sjedenje, čučanje i klečanje, te dizanje i nošenje teških tereta“,

 

- da se tužitelj „nije prekvalificirao, a niti se posebno potrudio u pronalaženju posla pa se tako u određenim periodima, sukladno njegovom osobnom kazivanju, a u skladu sa dostavljenom potvrdom Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (dalje: HZZ) prestao istom javljati i posljedično tome je odjavljen iz evidencije HZZ“,

 

- da „tužitelj nije koristio pravo vještačenja u sustavu mirovinskog osiguranja ni pri uredima za zdravstvenu i socijalnu skrb nego tek 9. studenoga 2013. od kada datira nalaz i mišljenje Centra za socijalnu skrb Š., Prvostupanjskog tijela vještačenja Š.“,

 

- da je tužitelju „bila ponuđena prekvalifikacija ali...se nikad nije ozbiljno upustio u postupak bilo kakve prekvalifikacije“, kako navodi „iz razloga što ima brojna ograničenja i jednostavno nije u mogućnosti obavljati bilo koji posao“;

 

- da „u odnosu na mjesec dana rada na poslovima noćnog čuvara marine, koji je zapravo predstavljao jedini posao ikad - budući da nije bio zaposlen od završetka škole pa do predmetne prometne nezgode“ tužitelj navodi „kako je za potrebe obavljanja tog posla bio nužan liječnički pregled pri medicini rada, u svrhu zasnivanja ugovora o radu, a na koji pregled da nije otišao jer je sam zaključio da ne može proći te da se nakon toga više nije ni prijavljivao na HZZ: da iz toga „slijedi da tužitelj nije uložio trud za pronalaskom zaposlenja, jer tužitelj kao laik nije kompetentan za donošenje procjene hoće li zadovoljiti liječnički pregled na medicini rada ili ne, posebno uzevši u obzir nastavak iskaza da se nakon toga prestao javljati na HZZ“,

 

- da „je tužitelj 2008. imao drugu prometnu nesreću u kojoj je zadobio ozljede glave, te je sudska vještakinja dr. V.-B. dala mišljenje kako ozljede glave koje je te zgode tužitelj pretrpio nisu od utjecaja na sadašnje zdravstveno stanje tužitelja i njegovu preostalu radnu sposobnost nakon što je u svibnju 2005. njegovo stanje s osnova posljedica ozljeda iz 1997. postalo trajnim, te je dodatno iskazala da u odnosu na drugu ozljedu iz 2008. nije raspolagala sa dovoljno dokumentacije u liječničkom kartonu ali u okviru onog  s čim je raspolagala, navela je da bi do kraja 2010. bilo moguće da je bolovanje trajalo po toj osnovi jer daljnjih podataka po osnovi ove ozljede nema u kartonu pacijenta“: iz toga „slijedi da tužitelj ne bi imao pravo na naknadu štete za razdoblje kad je koristio bolovanje iz drugog osnova od ovog...kao posljedice prve nezgode, ovo posebno kad se uzme u obzir da iz liječničkog kartona proizlazi da je isti koristio antiepileptike koji utječu na mogućnost upravljanja vozilom“,

 

- da „je tužitelj član automoto kluba M. iz Š. i sudjeluje u automobilskim utrkama, čemu u prilog govore priležeći novinski članci i izvješća kluba o održavanju i sudionicima utrka“,

 

- da „je uvidom u dopis MUP-a od 21. studenoga 2011. razvidno da se tužitelj vodi u evidenciji vozača PU šibensko kninske za kategorije B, F, G i M, uz naznaku nošenja naočala, te upravlja osobnim automobilom, što i nije sporno“.

 

Drugostupanjski sud je shvaćanja:

 

- da (kako je to zaključio i prvostupanjski sud, a polazeći od utvrđenja da je „nakon navedene prometne nesreće iz 1997., nakon koje je kod tužitelja ostalo trajno oštećenje funkcije lijevog donjeg ekstremiteta, tužitelj trajno više nije sposoban obavljati poslove profesionalnog vozača C i E kategorije za koje se školovao“ ali „iako nije sposoban obavljati poslove za koje se školovao i nadalje postoji radna sposobnost za obavljanje onih poslova koji nisu povezani uz poslove profesionalnog vozača C i E kategorije“: „bio je sposoban za prekvalifikaciju odnosno osposobljavanje za novo zanimanje, dakle, kod tužitelja zbog posljedica štetnog događaja iz 1997. nije nastupila opća nesposobnost za rad“) „tužitelj nije dokazao da je uložio potrebne napore za pronalaskom posla što za posljedicu ima da gubitak zarade i nezaposlenost nisu u uzročnoj vezi sa štetnim događajem sukladno odredbi čl. 195. st. 2. ZOO-a“: „tužitelj nije opće radno nesposoban i dužan je raditi u okviru svoje preostale radne sposobnosti odnosno učiniti sve da smanji nastalu štetu“,

 

- da ovdje za poziciju tužitelja „nije od utjecaja okolnost da bi mogao obavljati druge poslove za koje nije kvalificiran iz razloga što...u ovom postupku ne traži razliku plaće profesionalnog vozača i plaće radnog mjesta koje bi mogao raditi sa preostalom radnom sposobnosti...a nije dokazao da se ne može zaposliti sa preostalom radnom sposobnošću nakon prometne nesreće i da ima gubitke na zaradi“,

 

- da „tužitelj bez uspjeha osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u bitnome ponavljajući sve navode i prigovore koje je istaknuo i tijekom postupka, a koje je sud u pobijanoj odluci otklonio jasnim i valjano obrazloženim razlozima“: da sukladno odredbi čl. 190 ZOO-a sud ima, „uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije uzrokovanja štete, dosuditi naknadu u svoti koja je potrebna da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja“,

 

- da je „točan navod žalitelja da pravo na izgubljenu zaradu nemaju samo osobe koje su bile zaposlene, jer takav zaključak ne proizlazi iz odredbe čl. 195. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, odredbom čl. 195. st. 2. ZOO-a propisano je pravo oštećenika na naknadu gubitka zarade, ukoliko je taj gubitak posljedica potpune ili djelomične nesposobnosti za rad izazvane štetnim događajem. Takva naknada pripada i oštećeniku koji se usprkos završenog školovanja ne može zaposliti upravo zbog nesposobnosti za rad izazvane štetnim događajem“,

 

- da je „tužitelj, da bi uspio u sporu u odnosu na postavljeni zahtjev - a prema odredbama čl. 189. st. 1. i 3., čl. 190. i čl. 195. st. 1. i 2. ZOO-a, trebao dokazati činjenice na kojima je taj zahtjev temeljio, a ujedno i opće pretpostavke odgovornosti za štetu: pravno relevantnu uzročnu vezu između štetne radnje i štete, odnosno da je zbog štetnog događaja i u njemu zadobivenih ozljeda u prijepornom razdoblju „gubio na zaradi“ ili da se zbog štetnog događaja nije zaposlio i ostvarivao onu zaradu koju bi izvjesno ostvarivao da tog događaja nije bilo“ (pri čemu je „izgubljena zarada po svojoj pravnoj prirodi svaka zarada koju je oštećenik ostvarivao, a više ju ne ostvaruje zbog štetnog događaja koji je rezultirao gubitkom radne sposobnosti - i ona u tom slučaju predstavlja gubitak u njegovoj imovini“),

 

- da „samo na činjenici što tužitelj nije ostvarivao i ne ostvaruje utužena primanja, a sve obzirom da se nakon štetnog događaja nije zaposlio, ne slijedi da postoji adekvatna i (time) jedina pravno relevantna uzročna veza između štetnog događaja (radnje osiguranika tuženika) i po toj osnovi utužene štete“: „tužitelj nije dokazao da je prije same nezgode ostvarivao zaradu kao profesionalni vozač, niti je pokušao dokazati koje je prijevoze i za koga obavio, nije tvrdio da mu je prije nezgode ponuđeno sklapanje ugovora o radu za radno mjesto njegove stručne spreme i da zbog posljedica štetnog događaja poslodavac nije s njim sklopio taj ugovor. Naprotiv, tužitelj je bio prijavljen pri Zavodu za zapošljavanje, a nije ni tvrdio da je u to vrijeme uopće postojala potreba za zapošljavanjem radnika njegove stručne spreme. Stoga...tužitelj nije dokazao da bi prema redovnom tijeku stvari bilo izvjesno da bi isti obavljao djelatnost profesionalnog vozača i da bi po tom osnovu ostvarivao zaradu, koja bi bila predmet gubitka u njegovoj imovini odnosno predstavljala pravni osnov za naknadu štete u smislu odredbe čl. 195. st. 1. ZOO-a, jer to nije potkrijepio bilo kakvim relevantnim dokazima, pri čemu je sud prvog stupnja pravilno primijenio pravila o teretu dokazivanja“,

 

- da time „nema opravdanja žalba tužitelja niti u odnosu na pravni osnov za obvezu novčane naknade izgubljene zarade tužitelju kroz vrijeme njegove nesposobnosti za rad odnosno za vrijeme liječenja“,

 

- da „isto tako, a protivno žalbenim navodima, tužitelj nije dokazao da se nije mogao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću nakon prometne nesreće iz 1997. i da ima gubitaka na zaradi, naprotiv, nije se prekvalificirao niti se posebno potrudio u pronalaženju posla, kako je sam iskazao, time da tužitelj nije sposoban obavljati poslove vozača C, D i E kategorije, a školovao se za zanimanje profesionalnog vozača još i B, G i H kategorije, i vodi se u evidenciji vozača PU šibensko kninske za kategorije B, F, G i M, dakle, mogao se, da je htio, angažirati u obavljanju nekih prijevozničkih poslova osobnim automobilom, što ne zahtijeva dugotrajnu vožnju, za što se u ljetnim mjesecima u turističkim mjestima (tužitelj živi u S.), kao i za drugim sezonskim poslovima, zasigurno javlja velika potreba, a istovremeno je vozio auto trke (što ne poriče, ali mogućnost istog opravdava kratkoćom trajanja takvih trka), vozi osobni automobil (što ne poriče), isti nije obavio potreban liječnički pregled pri medicini rada, jer je unaprijed samoinicijativno zaključio da neće proći, nije se redovno prijavljivao na HZZ, radi čega je brisan iz evidencije“,

 

- da „kako tužitelj nije radio prije ozljede i ostvarivao zaradu, a niti se nakon ozljeđivanja pokušao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću od 40%, tada u utuženom razdoblju nije izgubio nikakvu zaradu“ (obzirom da „oštećenik koji se nakon ozljede nije ni pokušao zaposliti u skladu s preostalom radnom sposobnošću nema pravo na naknadu izgubljene zarade u obliku novčane rente“),

 

- da „imajući na umu tako utvrđeno činjenično stanje, pravilna je ocjena suda prvog stupnja da nezaposlenost tužitelja i time gubitak zarade nisu u pravno relevantnoj uzročnoj vezi sa štetnim događajem - što je jedna od osnovnih pretpostavki odgovornosti za štetu, slijedom čega ne postoji niti odgovornost tuženika za predmetnu štetu, odnosno dosuđenje naknade za izgubljenu zaradu, kao i rentu s tog osnova“.

 

Međutim, revident pravilno u reviziji ističe da su u drugostupanjskoj presudi (kao i prvostupanjskoj) izostali jasni i prihvatljivi razlozi, oni koji bi dostatno opravdavali takvu ocjenu (shvaćanje) drugostupanjskog suda.

 

Naime, u ovome predmetu, u kojemu predmetom osporavanja nije štetni događaj, način i razlozi njegova nastanka i pitanje doprinosa tužitelja vlastitoj (utuženoj) šteti - i uz primjetnu ozbiljnost nižestupanjskih sudova raspravi predmeta spora i primjetno odgovoran pristup ocjeni dokaza i utvrđivanju činjenica relevantnih za odluku (iz segmenata odredaba čl. 8. i 10. st. 1. ZPP-a), nižestupanjskim odlukama, a pored argumentiranih revizijskih prigovora, nedostaju jasni, uvjerljivi i logični razlozi o tome:

 

- koje bi poslove tužitelj (rođen ...) uopće i mogao raditi i za njih se prekvalificirati na području na kojemu prebiva - a potom se (što u ničemu nije manje bitno) za njihovo obavljanje zaposliti, i to sve i kada bi se prihvatilo istinitim ili pravilno utvrđenim da „nije nesposoban za rad u potpunosti“, a kraj neosporenog utvrđenja da u svakome slučaju nije sposoban obavljati poslove profesionalnog vozača za koje se školovao (i upravljati vozilima kategorija: C, motornim vozilima čija je najveća dopuštena masa veća od 7500 kg; D, motornim vozilima projektiranim i izrađenim za prijevoz više od osam putnika uz vozača; E, priključnim vozilima koja se povezuju na vozila iz ostalih kategorija) - a pogotovo kraj utvrđenja da mu je „preostala radna sposobnost za obavljanje svih poslova koji isključuju rad na visini, dugotrajno hodanje, stajanje i sjedenje, čučanje i klečanje, te dizanje i nošenje teških tereta“: to kraj daljnjeg utvrđenja da je vođen u evidenciji vozača Policijske uprave šibensko kninske za kategorije B (za upravljanje motornim vozilima, osim vozila A1, A2, A, F, G i M kategorije, čija najveća dopuštena masa ne prelazi 3.500 kg i koja su dizajnirana i konstruirana za prijevoz ne više od 8 putnika, ne računajući sjedalo za vozača, s time da motorna vozila ove kategorije mogu biti u kombinaciji s priključnim vozilima čija najveća dopuštena masa ne prelazi 750 kg), F (za upravljanje traktorom sa ili bez prikolice), G (za upravljanje radnim strojevima), M (za upravljanje mopedima i motokultivatorima),

 

- da li se tužitelju može imputirati ili staviti na teret (kako se to nižestupanjskim presudama čini) pasivnost u postupanju, konkretno - u javljanju Hrvatskom zavodu za zapošljavanje (dalje: HZZ-u), a zbog koje pasivnosti (da) je odjavljen iz evidencije zavoda nezaposlenih osoba i time umanjio mogućnosti da mu se nađe posao i da se zaposli (čime bi umanjio ono što drži štetom), kraj tome ipak suprotnog podatka iz spisa (iz potvrde HZZ-a, list 43 spisa, ako ima značaj javne isprave): da je zavod prestao tužitelja voditi u navedenoj evidenciji (da je iz nje odjavljen) ne zbog te pasivnosti - već zbog kod njega utvrđene opće nesposobnosti za rad,

 

- da li se kraj prethodno navedenog podatka (zbog kod njega utvrđene opće nesposobnosti za rad) - ali i podatka o njegovoj nesposobnosti za rad do 2013. (listovi 177., 321., 329., 390. spisa), značaj kojih podataka za odluku o predmetu spora nije razmotren i obrazložen - iako su ti podaci uzeti relevantnim za ostvarivanje prava tužitelja kao nezaposlene osobe, ali u korelaciji sa onim što je u predmetu utvrđeno drugim dokazima, pa i vještačenjem i iskazima tužitelja:

 

a) tužitelju može imputirati da se „nije prekvalificirao, a niti se posebno potrudio u pronalaženju posla“, pogotovo do 2013. - pa i to mu uzeti na teret (opet polazeći od onog načelnog: da je kao oštećeni bio u obvezi učiniti sve da umanji štetu),

 

b) može uopće razumnim prihvatiti da je kod tužitelja ipak preostala određena radna sposobnost i da bi se sa takvom u svom utuženom razdoblju (za koje potražuje naknadu štete, pa i za razdoblja liječenja i utvrđene privremene nesposobnosti za rad: do 2013.) - pa i u postojećim gospodarskim uvjetima na području na kojemu živi, a imajući na umu sve utvrđene činjenice - pa i one do kojih se došlo vještačenjem (čak i uz prekvalifikaciju), objektivno sagledano sa stupnjem izvjesnosti ili vjerojatno mogao zaposliti i ostvarivati (u dijelu ili u cijelosti) primanja naknadu kojih potražuje,

 

- da li je tužitelj, neovisno da li se prihvati istinitim podatak iz navedene potvrde ili utvrđenje vještaka o preostaloj radnoj sposobnosti tužitelja i mogućnosti da se prekvalificira i zaposli, mogao raditi poslove čuvara ili (kada se već i sam pokušao zaposliti i zaposlio) ostati na radnom mjestu sa poslovima čuvara (a da bi to bilo objektivno opravdano njegovim zdravstvenim stanjem ili da bi se moglo uzeti njegovim propustom u ostvarivanju bar nekih primanja),

 

- na čemu je temeljen zaključak da „tužitelj nije koristio pravo vještačenja u sustavu mirovinskog osiguranja ni pri uredima za zdravstvenu i socijalnu skrb nego tek 9. studenoga 2013. od kada datira nalaz i mišljenje Centra za socijalnu skrb Š., Prvostupanjskog tijela vještačenja Š.“, također prihvaćen bitnim za odluku o traženju tužitelja, kraj podataka iz spisa, na koje revident određeno ukazuje (listovi 177., 321., 329., 390.), koji ipak upućuju na drugo,

 

- zašto bi se tužitelj teretio da dokazuje negativnu činjenicu „...da se ne može zaposliti sa preostalom radnom sposobnošću nakon prometne nesreće...“ ali i zašto bi za odluku o predmetu spora odlučno bilo to što „tužitelj nije dokazao da je prije same nezgode ostvarivao zaradu kao profesionalni vozač, niti je pokušao dokazati koje je prijevoze i za koga obavio, nije tvrdio da mu je prije nezgode ponuđeno sklapanje ugovora o radu za radno mjesto njegove stručne spreme i da zbog posljedica štetnog događaja poslodavac nije s njim sklopio taj ugovor...“ - kraj utvrđenja (koje ipak ne vodi zaključku da je uopće i imao vremena i mogućnosti zaposliti se i ostvarivati primanja, a da je to propustio koristiti) da je tužitelj (rođen ...) svoje srednjoškolsko obrazovanje završio 1996. a da je već 22. svibnja 1997. zadobio ozljede zbog posljedica kojih potražuje naknadu.

 

U konačnom, istim odlukama nedostaju takvi razlozi i za shvaćanje da tužitelj nije „dokazao da bi prema redovnom tijeku stvari bilo izvjesno da bi...obavljao djelatnost profesionalnog vozača i da bi po tom osnovu ostvarivao zaradu, koja bi bila predmet gubitka u njegovoj imovini odnosno predstavljala pravni osnov za naknadu štete u smislu odredbe čl. 195. st. 1. ZOO-a“ - kraj (iste te) činjenice da „je tužitelj završio svoje srednjoškolsko obrazovanje 1996.“, stekavši upravo (ovdje bitno) „zvanje profesionalnog vozača B, C, E, G i H kategorije“, one činjenice - koja, logično (zbog kratkog vremenskog odmaka do ozljeđivanja), ne vodi zaključku da se i u izostanku štetnog događaja (dakle: da je imao vremena i prilika) ne bi zaposlio u zvanju za koje se školovao ili da nije niti imao namjeru zaposliti se u tome zvanju.

 

Izostanak tih razloga dobiva na značaju kraj shvaćanja kojeg je revizijski sud izrazio u nizu svojih odluka, pa tako i u odlukama posl. br.:

 

a) Rev 2841/1993 od 12. siječnja 1994., i Rev 2232/1992 od 13. srpnja 1993., prema kojima:

 

"...Odredbama čl. 195. Zakona o obveznim odnosima propisano je da materijalnu štetu u slučaju tjelesne povrede ili narušenja zdravlja, a na koju novčanu naknadu ima pravo oštećena osoba, čini "i zarada izgubljena zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja".

 

Prema takvoj odredbi proizlazi da zarada oštećene osobe nije propisom ograničena samo na određenu vrstu zarade, niti bilo koji drugi posebni propis ograničava oštećenu osobu u pravu na naknadu štete zbog gubitka bilo koje zarade koju je ranije ostvarivala, a koju zbog oštećenja odnosno nanošenja tjelesne povrede više nije mogla ostvarivati.

 

Svaka zarada koju je tužitelj ostvarivao ili mogao ostvariti, a zbog nesreće na poslu nije ostvarivao, predmet je gubitka u njegovoj imovini odnosno predstavlja pravnu osnovu za naknadu štete u smislu odredbe čl. 195. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.",

 

b) Rev 355/1995-2 od 15. travnja 1998., prema kojoj:

 

"...Revidentica smatra da niži sudovi nisu smjeli utvrđivati visinu naknade na temelju slobodne ocjene (čl. 223. ZPP)...

 

Ovaj Vrhovni sud nije našao, da bi niži sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo na štetu revidentice....".

 

Sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza i prema svojem uvjerenju i na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza odlučivati koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a), ali su u slobodi ocjene dokaza i oni ograničeni obvezom da tu svoju ocjenu opravdaju jasnim, uvjerljivim i logičnim (razumnim) razlozima iz kojih bi se mogla preispitati.

 

Pritom valja imati na umu da sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i ako presuda ne sadrži takve (jasne, uvjerljive, logične ili razumne) razloge o odlučnim činjenicama i (time) ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati - tako da se ne vidi koje činjenice je sud uopće utvrđivao i cijenio, odnosno koje je činjenice našao utvrđenim i kojim dokazima je stvorio određeni zaključak - i takvog uzeo relevantnim za odluku o predmetu spora.

 

Slijedom toga, a budući da se propuštanjem iznošenja navedenih razloga nižestupanjske presude ne mogu ispitati - čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju revident pravilno ukazuje, valjalo je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će postupiti u skladu s iznijetim shvaćanjem ovoga suda te razmotriti ono na što je u ovoj odluci ukazano i ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja - i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka - odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a.

 

Kako odluka o trošku postupka ovisi o konačnom rješenju spora, valjalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku, te predmet i u tome dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje: na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a, o troškovima postupka, pa i onima u povodu revizije, odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Zagreb, 16. lipnja 2020.