- 1 -              U-zpz 18/2019-7

 

 

 

 

 

Broj: U-zpz 18/2019-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u upravnom sporu tužitelja B. d.o.o. Z., OIB: …, zastupanog po odvjetnicima Odvjetničkom društva K., K. i partneri, R., protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., OIB: …, radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-042-01/17-02/07, Urbroj: 513-04/18-2 od 30. svibnja 2018., odlučujući o zahtjevu za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsIcar-20/18-8 od 20. prosinca 2018., kojom je poništeno rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-042-01/17-02/07, Urbroj: 513-04/18-2 od 30. svibnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 16. lipnja 2020.

 

p r e s u d i o   j e :

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Presudom Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsIcar-20/18-8 od 20. prosinca 2018. poništeno je rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-042-01/17-02/07, Urbroj: 513-04/18-2 od 30. svibnja 2018., te je predmet vraćen na ponovni postupak.

 

Također je odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

 

Protiv navedene presude Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike  Hrvatske prihvati ovaj zahtjev, preinači presudu Upravnog suda u Splitu na način da odbije tužbu tužitelja kao neosnovanu.

 

Postupajući prema odredbi čl. 78. st. 6. ZUS Vrhovni sud Republike  Hrvatske  je ispitao pobijanu presudu samo u granicama zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude.

 

Pobijanom presudom prihvaćen je zahtjev tužitelja te je poništeno rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-042-01/17-02/07, Urbroj: 513-04/18-2 od 30. svibnja 2018., te je predmet vraćen tuženiku na ponovni postupak.

 

Predmet postupka je naplata koncesijske naknade osobi koja je bez dodijeljene koncesije obavljala djelatnost za koju je potrebna koncesija, visina naknade za korištenje pomorskog dobra bez koncesije u ukupnom iznosu 205.924,71 kn, kao i zakonske zatezne kamate u ukupnom iznosu od 37.085,45 kn.

 

U tijeku postupka utvrđene su sljedeće činjenice:

-          da je nad  tužiteljem obavljen nadzor obračunavanja plaćanja naknade za koncesiju za gospodarsko korištenje pomorskog dobra za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 30. lipnja 2016., o čemu je sastavljen zapisnik Klasa: 471-01/16-11/138, Urbroj: 513-02-8005/45-16-3 od 23. studenoga 2016.;

-          da je u tijeku nadzora utvrđeno kako je 9. kolovoza 2010. sklopljen ugovor o koncesiji na pomorskom dobru između županije kao davatelja koncesije i tužitelja kao ovlaštenika koncesije, kojim se koncesija daje na rok od 10 godina računajući od dana sklapanja ugovora, a koncesijom se daje pravo gospodarskog korištenja pomorskog dobra – plaže B. za iznajmljivanje plažnih rekvizita, sportsko-rekreacijske djelatnosti, ugostiteljske djelatnosti, a sve na način koji će osiguravati primjereno održavanje i zaštitu pomorskog dobra; također je ugovoreno kako ovlaštenjem koncesije ima pravo tijekom turističke sezone naplaćivati ulaz kupačima na području predmetnog pomorskog dobra;

-          da je nadzorom od 3. ožujka 2011. utvrđeno da je sklopljen ugovor o zakupu poslovnog prostora između tužitelja (B. d.o.o.) kao zakupodavca i trgovačkog društva C. d.o.o. Z. kao zakupoprimca, na određeno vrijeme u trajanju od 10 godina, predmet kojeg je zakup poslovnog prostora – ugostiteljskog objekta B. izgrađenog na čest. zem. 1448/1 k.o. Z.;

-          da je gradonačelnik Grada Z. 4. travnja 2011. donio odluku kojom se utvrđuje mikro-lokacija za postavu kioska, montažnog objekta do 12 m2 na temelju zahtjeva tužitelja (B. d.o.o.) u postupku ishođenja koncesijskog odobrenja za 2011. na pomorskom dobru na k. č. 1448/1 k.o. Z., na temelju kojeg je Vijeće za dodjelu koncesijskih odobrenja izdalo 20. travnja 2011. tvrtki B. d.d. Z. koncesijsko odobrenje za obavljanje djelatnosti ugostiteljstva i trgovine na području morske obale, unutrašnjosti morskih voda i teritorijalnog mora Republike Hrvatske za kiosk 12 m2 te terasu 250 m2 za razdoblje od 20. travnja 2011. do 31. prosinca 2011.;

-          da nakon dobivanja koncesijskog odobrenja za 2011. tužitelj više nije podnosio zahtjev za dobivanje istog odobrenja.

 

S obzirom da je utvrđeno kako tužitelj ima sklopljen ugovor o zakupu za poslovni prostor – ugostiteljski objekt B. koji se nalazi na pomorskom dobru na čest. zem. 1448/1 k.o. Z., za koji nema pribavljeno koncesijsko odobrenje niti ugovor o koncesiji, tj. da ostvaruje prihod od zakupa na pomorskom dobru za koje nema koncesijsko odobrenje, niti ugovor o koncesiji, utvrđeno je da je u razdoblju od 1. siječnja do 31. prosinca 2013. isti raspolagao navedenim pomorskim dobrom bez pravne osnove, te da ni u 2014. nije zatražio suglasnost davatelja koncesije u vezi sklapanja ugovora o zakupu radi obavljanja sporednih djelatnosti na pomorskom dobru.

 

Nadzorom je utvrđeno da je tužitelj u 2013. i 2014.              nije tražio suglasnost davatelja koncesije u vezi sklapanja ugovora o zakupu radi obavljanja sporednih djelatnosti na pomorskom dobru, te da je u razdoblju od 2013. do 2015. imao sklopljen ugovor o zakupu za poslovni prostor koji se nalazi na pomorskom dobru na čest. zem. 1448/1 k.o. Z. za koji nema pribavljeno niti koncesijsko odobrenje, niti ugovor o koncesiji, kao i da ostvaruje prihod od zakupa na pomorskom dobru, kao i da je u navedenom razdoblju bez pravne osnove koristio pomorsko dobro.

 

S obzirom da u spornom razdoblju tužitelj nije imao sklopljen ugovor o koncesiji, a s obzirom da obveza plaćanja koncesijske naknade nastaje tek sklapanjem ugovora o koncesiji, prema stajalištu Upravnog suda, kao i prema stajalištu Visokog upravnog suda,  tužitelj u konkretnom slučaju nije obveznik plaćanja koncesijske naknade.

 

S takvim zaključkom Upravnog suda Republike Hrvatske u potpunosti se slaže i Vrhovni sud Republike  Hrvatske.

 

Naime, odredbom čl. 7. st. 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine" broj 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11 – dalje: ZPDML) propisano je da se za osobnu uporabu ili gospodarsko korištenje pomorskog dobra može u zakonom propisanom postupku fizičkim ili pravnim osobama dati koncesija.

 

Prema odredbi čl. 16. ZPDML koncesija je pravo kojim se dio pomorskog dobra djelomično ili potpuno isključuje iz opće uporabe i daje na posebnu uporabu ili gospodarsko korištenje pravnim osobama ili fizičkim osobama registriranim za obavljanje obrta, te pravo i obveze na temelju koncesije nastaju sklapanjem ugovora o koncesiji, time da se opseg i uvjeti posebne uporabe ili gospodarskog korištenja pomorskog dobra uređuje odlukom ili ugovorom o koncesiji, sve u skladu s odredbama Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, te propisima donesenima na temelju tog Zakona.

 

Prema odredbi čl. 25. ZPDML na osnovu odluke o koncesiji sklapa se ugovor o koncesiji između davatelja koncesija i ovlaštenika, te se utvrđuju svi uvjeti u vezi trajanja koncesije i drugih prava i obveza davatelja i ovlaštenika koncesije.

 

Ugovor o koncesiji se u smislu odredbe čl. 26. st. 4. i 5. Zakona o koncesiji ("Narodne novine" broj 125/08 – dalje: ZOK) sklapa u pisanom obliku, koji potpisuje ovlaštena osoba davatelja koncesije i odabranog najpovoljnijeg ponuditelja, a potpisivanjem ugovora o koncesiji koncesionar stječe pravo i preuzima obvezu obavljanja djelatnosti iz ugovora o koncesiji.

 

Prema odredbi čl. 28. ZOK koncesionar je dužan plaćati novčanu naknadu za koncesiji u iznosu i na način kako je to određeno ugovorom o koncesiji, osim ako plaćanje za koncesiju nije ekonomski opravdano.

 

Polazeći od naprijed citiranih odredbi ovaj sud je shvaćanja kako nema mogućnosti naplate koncesijske naknade u slučaju kada ne postoji ugovor o koncesiji i u takvom slučaju da nema primjene odredbi čl. 2., čl. 10. st. 2. i čl. 16. st. 5. Općeg pomorskog zakonika ("Narodne novine" broj  147/08, 18/11, 78/12, 136/12, 73/13).

 

Takvo pravno shvaćanje sud je već zauzeo u odlukama broj Uzz-24/13-3 od 17. ožujka 2015. i broj U-zpz-22/19-11 od 5. svibnja 2020.

 

Slijedom navedenog valjalo je zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude odbiti kao neosnovan i presuditi kao u izreci, a na temelju odredbe čl. 78. st. 8. ZUS.

 

Zagreb, 16. lipnja 2020.