- 1 -              Rev-x 204/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 204/2017-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. A. U. M., 2. G. U., oboje iz O. i oboje zastupani po punomoćniku I. T., odvjetniku u S., protiv tuženika: 1. K. W. S. o. d.d. R., ..., sada K. V. I. G., zastupanog po N. M., dipl. iur., 2. E. o. d.d. podružnica S., zastupano po OD G. & P. iz S., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika: 1. I. V. iz S., zastupanog po punomoćniku A. A., odvjetniku iz S., 2. A. T., 3. M. T., 4. T. T., 5. B. T., svi iz G., a oni pod 3., 4., i 5. zastupani po umješaču pod 2., 6. J. D., 7. M. D., iz S., a svi od 2-7 zastupani po M. J., odvjetniku iz S. i 8. Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Područnog ureda S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji prvotuženika protiv presude Županijskog suda u Čakovcu poslovni broj Gž-552/09-2 od 17. rujna 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Omišu poslovni broj P-37/06 od 1. lipnja 2007, u sjednici održanoj 16. lipnja 2020.,

 

r i j e š i o   j e :

 

1. Prihvaća se revizija prvotuženika, te se u odnosu na tog tuženika ukida presuda Županijskog suda u Čakovcu poslovni broj Gž-552/09-2 od 17. rujna 2009., i presuda Općinskog suda u Omišu poslovni broj P-37/06 od 1. lipnja 2007., pa se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

2. O troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u toč. I izreke naloženo je tuženicima da solidarno isplate tužiteljima po osnovi neimovinske štete za duševne bolove zbog smrti bliskog srodnika ukupni iznos od 370.000,00 kn, i to prvotužiteljici 220.000,00 kuna, a drugotužitelju 150.000,00 kuna, sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, dok su za više zatraženim iznosom od 70.000,00 kuna odbijeni sa zahtjevom.

 

U toč. II izreke naloženo je tuženicima da solidarno isplate tužiteljima po osnovi imovinske štete i to prvotužiteljici na ime izgradnje nadgrobnog spomenika 30.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, a oboma tužiteljima daljnji iznos od 12.222,30 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. kolovoza 2005. do isplate, dok su za više zatraženim iznosom od 352,00 kuna odbijeni sa zahtjevom.

 

U točki III. izreke obvezani su tuženici solidarno nadoknaditi tužiteljima troškove postupka u iznosu od 37.179,50 kuna u roku od 15. dana.

 

Drugostupanjskom presudom djelomično je potvrđena navedena prvostupanjska presuda u toč. I. i II. izreke, a ukinuta je odluka o troškovima postupka sadržana u toč. III. izreke i u tom dijelu predmet vraćen na ponovni postupak pred prvostupanjski sud.

 

Protiv drugostupanjske presude prvotuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje: ZPP) zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti pobijane presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a. ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev za isplatu naknade nematerijalne štete zbog smrti bliskog srodnika i materijalne štete zbog izgradnje nadgrobnog spomenika, pogrebnih troškova i crnine, a u ovom revizijskom stupnju postupka sporan je prigovor limita i sniženja naknade štete u smislu čl. 85. st. 1. Zakona o osiguranju ("Narodne novine", broj 46/97, 50/99 i 116/99 – dalje: ZO).

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da se ... dogodila prometna nezgoda u kojoj je, kao putnik stradao T. M.-U., suprug prvotužiteljice i otac drugotužitelja,

- da je prometnu nezgodu prouzročio vozač automobila koji je osiguran kod prvotuženika,

- da se sada pok. prednik tužitelja nalazio kao putnik u vozilu osiguranom kod drugotuženika,

- da se pred Općinskim sudom u Splitu protiv prvotuženika, iz istog štetnog događaja, pod brojem P-2323/05, i P-346/07, vode postupci radi naknade štete po tužbi ostalih 12 sudionika iz ovog događaja, koji postupci nisu dovršeni,

- da su tuženici i umješač na strani tuženika istakli prigovor razmjernog sniženja naknade iz čl. 85. ZO-u,

- da je limit osiguranja obveze prvotuženika u ovom slučaju 1.400.000,00 kn i da prema tvrdnji toga tuženika nije dostatan da se naplate svi oštećenici iz ovog događaja.

 

Cijeneći da su tužitelji u navedenom štetnom događaju bili treće osobe, nižestupanjski sudovi ocijenili su da tuženici, kao osiguratelji vozila koja su sudjelovala u prometnoj nezgodi, solidarno odgovaraju za naknadu štete u smislu odredbe čl. 178. st. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), no kako drugotuženik nije ni u kakvoj obvezi prema ostalim oštećenicima iz istog-predmetnog događaja, smatraju da nema razloga za primjenu odredbe čl. 85. ZO-u, odnosno da se tužiteljima dosuđena naknada razmjerno smanjuje, prije svega što su tužitelji mogli utužiti samo drugotuženika, koji im takav prigovor ne bi mogao isticati.

 

Osporavajući pravilnost navedenog pravnog shvaćanja prvotuženik u reviziji navodi da u okolnostima konkretnog slučaja, a kada su vozila koja su sudjelovala u prometnoj nezgodi bila osigurana kod različitih osiguratelja, u konkretnom slučaju, prvo i drugotuženika, nema mogućnosti po istom štetnom događaju ostvarivati naknadu štete od oba osiguratelja, jer nema zakonske mogućnosti zbrajanja limita osiguranja po policama osiguranja različitih osiguratelja. Potvrđuje da sa drugotuženikom za štetu iz ovog događaja odgovara solidarno, ali da svaki tuženik zadržava pravo na svoje prigovore, a da čl. 85. ZO-u ne propisuje pravo suputnika da solidarnim utuženjem dva ili više osiguratelja-sudionika prometne nezgode, ima pravo na naplatu cjelokupne štete na način da, do limita odgovornog osiguratelja naplatu ostvari od istoga, a razliku do potpune odštete ostvari od drugih osiguratelja koji nisu odgovorni, već samo solidarni dužnici sa odgovornim, te da obveza solidarnog dužnika ne može biti veća od obveze krajnje odgovornog dužnika. Naglašava da je za predmetnu nezgodu odgovoran samo prvotuženik, a činjenica da drugotuženik solidarno odgovara sa njim, on odgovara samo do visine limita odgovornog osiguratelja.

 

U smislu odredbe čl. 178. st. 4. ZOO-a osiguratelji vozila, koja su sudjelovala u prometnoj nezgodi solidarno odgovaraju za štetu koju pretrpi treća osoba.

 

Tužitelji imaju položaj treće osobe u ovom štetnom događaju, a u smislu naprijed citirane odredbe ZOO-a, a prema kojoj osiguratelji vozila solidarno odgovaraju trećim osobama za štetu, oni solidarno odgovaraju do visine limita osiguranja predviđenog po jednom štetnom događaju. To znači da u slučaju ako su vozila koja su sudjelovala u štetnom događaju bila osigurana kod različitih osiguratelja (kao što je to ovdje slučaj) nema mogućnosti zbrajanja osiguranih svota po policama oba vozila kad naknađuje štetu trećoj osobi, već se šteta naknađuje u okviru limita osiguranja (u ovom slučaju 1.400.000,00 kn) po jednom štetnom događaju (tako i u Rev-876/97 od 24. listopada 2000., Rev-1510/13 od 2. prosinca 2015.).

 

U situaciji kada su vozila, koja su sudjelovala u štetnom događaju bila osigurana kod istog osiguratelja, tada je štetu trećoj osobi moguće naknaditi uz zbrajanje svota osiguranja iz tih polica istog osiguratelja. U tom pravcu ovaj sud je izrazio svoje pravno shvaćanje u prethodno donesenim odlukama npr. Rev-1114/96 od 1. veljače 2000., Rev-200/03 od 5. siječnja 2005., Rev-121/06 od 22. veljače 2006., Rev-411/10 od 6. travnja 2011. itd.

 

Naime, prema odredbi čl. 85. st. 1. ZO-u obveza društva za osiguranje na naknadu štete po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti ne može po jednom štetnom događaju biti veća od iznosa što ga na prijedlog direkcije za nadzor društva za osiguranje utvrdi Vlada Republike Hrvatske, ako ugovorom o osiguranju nije utvrđen veći iznos, dok prema st. 3. tog čl., ako ima više oštećenih osoba, ukupna naknada štete premašuje iznos iz st. 1. tog čl., prava oštećenika prema društvu za osiguranje razmjerno se smanjuje. U st. 4. čl. 85. ZO propisana je obveza društva za osiguranje koje je isplatilo jednoj oštećenoj osobi iznos veći od onog koji joj pripada s obzirom na razmjerno sniženje naknade, jer nije znalo niti je moglo znati da postoje i druge oštećene osobe, prema tim drugim osobama samo do visine iznosa iz st. 1. ovoga članka.

 

Dokazima izvedenim tijekom postupka sudovi su utvrdili da je u predmetnom štetnom događaju bilo više oštećenih osoba, i da se u međuvremenu vode i postupci za naknadu štete ostalih oštećenika.

 

Da bi u konkretnom slučaju postojala obveza tuženika isplatiti tužiteljima razmjerni dio njegove štete u smislu odredbe čl. 84. st. 5. ZO i preko iscrpljene svote osiguranja, potrebno je utvrditi je li tuženik prilikom isplate naknada oštećenima postupao u dobroj vjeri, smatrajući da nema drugih oštećenika iz navedenog štetnog događaja.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela održanoj 15. rujna 2014. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem kada u parnici po zahtjevima više oštećenih iz istog štetnog događaja sud nakon istaknutog prigovora limita utvrdi da ukupna šteta prelazi osiguranu svotu, sud će u granicama osnovanosti prigovora svakome od tužitelja dosuditi razmjeran dio naknade, tako da zbroj dosuđenih iznosa ne prijeđe limit obveze zajednice osiguranja, vodeći pri tome računa o odštetnim zahtjevima oštećenih osoba iz istog štetnog događaja postavljenih kod osiguratelja, u drugim parnicama kod istog ili drugog suda te o iznosima naknade utvrđenim nagodbom ili pravomoćnom presudom.

 

Primjenom odredbe čl. 85. st. 4. ZO i u skladu s navedenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prvotuženik je, u slučaju da je iscrpljen limit osiguranja, dužan naknaditi oštećenim osobama razmjeran dio naknade štete, ali tako da zbroj dosuđenih iznosa ne prijeđe limit obveze zajednice osiguranja.

 

Međutim, ako je osiguravatelj u smislu odredbe čl. 85. st. 4. ZO postupao u dobroj vjeri, ne znajući da postoje i druge oštećene osobe (shvaćanje revizijskog suda izraženo u odluci broj Rev-1355/12 od 2. prosinca 2015.), oslobađa se obveze isplatiti naknadu koja premašuje svotu propisanu u st. 1. istog članka.

 

Prema tome, pogrešno smatraju nižestupanjski sudovi da je u konkretnoj pravnoj stvari za primjenu čl. 85. ZO bitno samo da tuženici odgovaraju solidarno zbog čega su tužitelji mogli utužiti i samo drugotuženika koji im prigovor limita ne bi mogao istaknuti, već je odlučno postojanje više oštećenih iz istog štetnog događaja i visina limita odgovornosti te da ukupna šteta iz tog događaja ne prelazi osiguranu svotu i na kraju je li tuženik znao ili je mogao znati da tužitelji imaju potraživanje iz ovog štetnog događaja koje je bio dužan uzeti u obzir prilikom isplate naknade drugim oštećenicima.

 

Zbog pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 85. st. 4. ZO činjenično stanje je ostalo neutvrđeno u odnosu na navedene činjenice, odnosno ostalo je neutvrđeno je li isplatama tuženika iscrpljen limit osiguranja.

 

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovnom postupku nižestupanjski sudovi će utvrditi odlučne činjenice i dati jasne razloge o svim tim činjenicama o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva i potom donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

 

Zagreb, 16. lipnja 2020.

 

                                                                                                                Predsjednica vijeća:

                                                                                                                Jasenka Žabčić, v.r.