Broj: Rev-x 549/12

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić članice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja D. L. iz O., zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku iz O., protiv tuženika A. Ž. iz B., zastupanog po punomoćniku N. K., odvjetniku iz K., radi povrata stvari, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-2533/08-2 od 31. ožujka 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Krku posl. br. P-1423/06-75 od 6. prosinca 2007., u sjednici od 16. travnja 2013.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

              "Nalaže se tuženom A. Ž. iz B., … da tužitelju D. L. iz O., … preda stvari: „mikrovalnu pećnicu, pumpu za caffe aparat, električni mlinac za kavu, zidni sat, električnu bušilicu hilti T-22 komplet, el. bušilicu Black-decker malu, kružnu pilu, servis za čaj i kavu-21 kompleta, čaše-300 komada, krevete za spavanje-4 komada, madrac za krevet-4 komada, televizor u boji, video rekorder, posteljinu za krevet-10 kompleta, sitni elektroinstalacijski materijal (vodiči, utičnice, priključnice, prekidači), piće-zalihe u baru i skladištu, hrastove stolove-20 komada, klupe masivne-40 komada, crijep mediteran-1500 komada, građu jelovu-3 m³, brodski pod-jasenov-70 m², miješalicu za beton, tačke-2 komada, sitni građevinski i tesarski alat (sjekirice, čekiće, pile, štemajzli, izvijači, ključevi itd.), reklamni natpis A. svjetleći-2 komada, reklamni natpis A. na limu-2 komada, posude za jelo, tanjuri, pribor i ostalo za dom, usisavač za prašinu, šankomat za pivu, kaloriferi 2 komada, el. radijator te da mu naknadi parnični trošak, a svoje obveze da vrati naznačene stvari tuženi se može osloboditi ako plati 143.820,00 kn sa zakonskom kamatom od dana podnošenja tužbe, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe", dok je tužitelju naloženo isplatiti tuženiku na ime naknade parničnog troška 14.947,10 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužitelja je da se osporena presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio da se revizija odbaci.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), koja se odredba ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbama čl. 29. i 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11), stranke u imovinskopravnim sporovima kakav je ovaj mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn.

U smislu prethodnih odredaba ZPP-a revizija je u konkretnom slučaju dopuštena po vrijednosnom kriteriju, dakle kao redovna revizija - budući vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi (na 143. 820,00 kn) prelazi 100.000,00 kn.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. ZPP-a, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Navodi kojima tužitelj prigovara utvrđenju nižestupanjskih sudova da nije dokazao da je upravo tuženik otuđio prijeporne stvari te tvrdi da je već i iz provedenih dokaza (iz njegovog iskaza i iskaza svjedoka) valjalo zaključiti da je te stvari „tuženik zadržao za sebe i neosnovano ih posjeduje, a predstavljaju njegovo vlasništvo“ i (time) dovodi u pitanje postojanje uvjeta za donošenje osporene presude, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoje stavove o ocijeni provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika predati tužitelju u posjed stvari naznačene u izreci prvostupanjske presude. Tužitelj drži da je vlasnik prijepornih stvari - koje je tuženik bez osnove zadržao i ne želi ih predati u posjed.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

              - da je tužitelj bio vlasnik prijepornih stvari i držao ih u objektu disco bara A. a koji objekt je koristio na temelju ugovora o zakupu sklopljenog s tuženikom kao zakupodavcem 1989. i na određeno vrijeme (do 31. prosinca 2000.),

- da po djelatnicima Policijske postaje K., a „nakon izvršenih izviđaja i nakon provedenih operativnih radnji“, nije utvrđeno „da bi se stvari za koje tužitelj tvrdi da su nestale našle kod tuženika, odnosno nije utvrđeno da bi tuženik otuđio navedene stvari“,

- da je u parničnom postupku vođenim kod prvostupanjskog suda pod posl. br. P-561/95 radi zaštite od smetanja posjeda (po zahtjevu tužitelja utemeljenom na tvrdnji tužitelja da mu je tuženik 20. travnja 1993. zabranio pristup u objekt disco bara A. na sudskom zapisniku od 21. rujna 1993., tužitelj „izričito izjavio da je 1991. odjavio ugostiteljsku djelatnost te da je 1992. pokupio postojeći inventar i zalihe pića koje mu tamo više nisu bile potrebne odnosno da je tijekom kasnijih dolazaka pokupio i sve ostale pokretne stvari iz ugostiteljskog objekta“,

- da tužitelj „nije dokazao da je tuženik uzeo ili otuđio pokretne stvari koje potražuje“, a da „ne postoji niti jedan konkretni dokaz tužiteljevih tvrdnji da bi tuženik navedene stvari otuđio i zadržao za sebe“.

Nižestupanjski sudovi su na temelju izloženih utvrđenja tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim i odbili - i time pravilno primijenili materijalno pravo.

Naime, odredbom čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZV-a) propisano je: “ Vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari“, dok je odredbom čl. 162. st. 1. ZV-a propisano: „Da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu“.

Na isti je način pitanje zaštite prava vlasništva bilo uređeno odredbama čl. 37. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91), na snazi u vrijeme pokretanja ovoga spora, a kojima je bilo propisano: (stavak 1.) „Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari.“ i (stavak 2.) „Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povrat traži ima pravo vlasništva te da se stvar nalazi u faktičnoj vlasti tuženoga.“

U konkretnom slučaju tužitelj je, obzirom na tvrdnju da mu kao vlasniku pripada pravo posjedovati prijeporne stvari - a da mu je to pravo kao vlasniku uskraćeno time što je tuženik te stvari otuđio i zadržao za sebe i ne želi ih predati, trebao dokazati ono na čemu temelji tužbeni zahtjev: uz svoje pravo vlasništva stvari, koje vlasništvo je i dokazao, da je tuženik te stvari od njega uzeo i zadržao za sebe.

S prethodnim u svezi, a budući su nižestupanjski sudovi ocjenom dokaza, a sve sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika - te u smislu odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“), utvrdili da tužitelj navedeno nije dokazao, pravilno je (prema odredbi čl. 161. st. 1. ZV-a) njihovo pravno shvaćanje da tuženik nije u obvezi učiniti ono što tužitelj (kao vlasnik stvari) traži: predati tužitelju posjed stvari naznačenih u tužbenom zahtjevu.

Uostalom, revident u odnosu na takvo pravno shvaćanje u reviziji niti ne navodi u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava - već (jedino) ističe da je iz provedenih dokaza i činjenice da je podnio tužbu za predaju posjeda stvari (koju, kako drži, ne bi podnio da nije istinito ono na čemu zahtjev temelji) ipak valjalo zaključiti da je tuženik uzeo i zadržao njegove stvari, a takvim prigovorom, obzirom je riječ o prigovoru pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ne može u revizijskom stadiju ostvariti povoljniju poziciju.

Stoga, a budući iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena, to je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

U Zagrebu, 16. travnja 2013.