Broj: Rev 79/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića, predsjednika vijeća, Nenada Perina, člana vijeća, Renate Šantek, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, Gordane Jalšovečki, članice vijeća i Damira Kontreca, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. d.d. za inženjering i gradnju S., kojeg zastupa punomoćnik D. J., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, radi poništenja rješenja od 23. lipnja 2008., Klasa: UP/II-943-04/06-01/0382, Urbroj: 514-03-07/3-08-2, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku broj P-17/08 od 14. kolovoza 2009., u sjednici održanoj 17. travnja 2013.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom  Županijskog suda u Šibeniku broj P-17/08 od 14. kolovoza 2008. donesenoj u postupku izvlaštenja, odbijena je tužba radi poništenja u uvodu citiranog rješenja tuženika kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ureda državne uprave u Šibensko-kninskoj županiji, Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinskopravne poslove od 7. rujna 2006. kojim je djelomično poništeno pravomoćno rješenje Skupštine Općine Šibenik, Odjela za financije broj: 03-601/1-1967 od 25. travnja 1967. i to u odnosu na nekretninu opisanu pod točkom 88. stavak 1. izreke toga rješenja te je naloženo zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Šibeniku uspostaviti ranije zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije provedbe navedenog rješenja o eksproprijaciji.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podino tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predložio  reviziju prihvatiti, pobijanu presudu preinačiti i udovoljiti tužbenom zahtjevu.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Pobijana drugostupanjska presuda je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 - dalje: ZPP), koja se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11) samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. Pritom je ovaj sud po službenoj dužnosti pazio na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP.

 

Suprotno tvrdnji tužitelja tijekom postupka pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer su u pobijanoj drugostupanjskoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni niti proturječni, kako to revident neosnovano navodi u reviziji, pa pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost.

 

Prema ocjeni ovoga suda neosnovan je i prigovor tužitelja da su upravna tijela poništavajući pravomoćno rješenje o eksproprijaciji predmetnih nekretnina nezakonito odredili uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja i postupili suprotno čl. 31. Zakona o izvlaštenju ("Narodne novine", broj: 9/94, 35/94, 112/00 i 114/02 – dalje: ZOI), budući da je upravno tijelo odlučilo o zahtjevu koji spada u sudsku nadležnost, a da tu povredu nije sankcionirao županijski sud.

 

Prigovor tužitelja da je time počinjena bitna povreda odredaba iz čl. 354. st. 2. točka 2. ZPP je neosnovan jer je upravno tijelo postupalo u okviru ovlaštenja iz čl. 31. ZOI, te je bilo ovlašteno donijeti takvu odluku.

 

Navodi revizije kojima revident u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka drukčije ocjenjuje provedene dokaze, iznosi činjenice i drukčije činjenične zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda iznesenih u obrazloženju pobijane odluke su činjenični prigovori koji nisu od značaja u ovom postupku s obzirom da reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 1. ZPP).

 

Kako tijekom postupka pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 8. ZPP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

U okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj je istaknuo da u konkretnom slučaju nije primijenjena odredba čl. 15. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvlaštenju ("Narodne novine", broj: 79/2006 – dalje: ZIDZOI 06) iako su ispunjeni uvjeti za njezinu primjenu budući da se tužitelj ima smatrati trećom osobom, jer tužitelj nije bio korisnik eksproprijacije, a vlasništvo je stekao pretvorbom.

 

Isti takav prigovor, tužitelj je isticao tijekom upravnog postupka, a o istom je raspravio i županijski sud, čiji pravni zaključak u cijelosti prihvaća i ovaj revizijski sud.

 

Naime, utvrđeno je da je potpuna eksproprijacija spornih nekretnina izvršena na temelju pravomoćnog rješenja Skupštine općine Šibenik još tijekom 1967. uz istovremeni prijenos u društveno vlasništvo i uknjižbu korisnika eksproprijacije Građevinskog poduzeća L. u S., kao nositelja prava korištenja te da tužitelj, niti njegov pravni prednik nisu započeli s gradnjom objekta radi kojih su predmetne nekretnine eksproprirane.

 

Nije sporno, da je u postupku pretvorbe društvenih poduzeća unosom predmetnih nekretnina u temeljni kapital tužitelj postao vlasnikom tih nekretnina upisom u zemljišne knjige, ali time tužitelj nije stekao status treće osobe, jer se pretvorbom nije promijenio pravni položaj tužitelja kao korisnika eksproprijacije.

 

Stoga osnovano nije primijenjena odredba čl. 15. st. 2. ZIDZOI 06, jer se nisu ispunile zakonske pretpostavke za njezinu primjenu.

 

Prema tome, u konkretnom slučaju je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je poništeno rješenje o eksproprijaciji predmetnih nekretnina pozivom na čl. 48. st. 2. ZOI u vezi s čl. 31. st. 3. ZOI jer iz spisa proizlazi:

 

- da je podnesen zahtjev prijašnjih vlasnika eksproprirane nekretnine,

 

- da je eksproprijacija izvršena na temelju propisa o eksproprijaciji koji su bili na snazi do 22. ožujka 1978.,

 

- da do 18. veljače 1994. kao dana stupanja na snagu ZOI korisnik eksproprijacije nije izgradio objekt ili izveo radove radi kojih je nekretnina eksproprirana.

 

Tužitelj se pogrešno poziva i na Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj 91/96 – dalje: Zakon o naknadi), budući se taj propis ne može primijeniti na konkretan slučaj. Naime, predmetni zahtjev temelji se na čl. 48. st. 2. ZOI kao propisu lex specialis, a ne na odredbama Zakona o naknadi.

 

Nadalje, tužitelj se u reviziji pogrešno poziva na dosjelost jer je čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima bilo propisano da se na stvarima u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može steći dosjelošću.

 

Ta odredba je doduše stavljena izvan snage čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91), pa se sve nekretnine koje su do donošenja Ustava bile društveno vlasništvo i bez obzira na njihov status u prijelaznom razdoblju u pogledu dosjelosti došle pod opći režim.

 

Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenoga 1999. (broj U-I-58/97) ukinuta je odredba čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96), a koji zakon je stupio na snagu 1. siječnja 1997., nakon čega je  Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 114/01), izmijenjen čl. 388. na način da je u st. 4. citirane odredbe propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje samih prava na tim nekretninama dosjelošću ne računa se i vrijeme posjedovanja proteka prije tog datuma, a u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti predviđeni čl. 159. i 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, da bi se u tužitelj osnovano mogao pozivati na te propise.

 

Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

 

U Zagrebu, 17. travnja 2013.