- 1 -              Rev-x 1005/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 1005/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. d.d., OIB: …, Z., kojeg zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. i partneri, Z., protiv I-tuženika S. Š., II-tuženice K. Š. i III-tuženice D. Š., svi iz Z., koje sve zastupa punomoćnik J. L., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2642/13-3 od 19. travnja 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7081/11-74 od 22. studenog 2012., u sjednici održanoj 16. lipnja 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2642/13-3 od 19. travnja 2016. se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Općinski građanski sud u Zagrebu presudom poslovni broj P-7081/11-74 od 22. studenog 2012. ukinuo je u cijelosti platni nalog broj Ivmj-35/97 od 15. siječnja 1999. kojim je naloženo tuženicima da tužitelju u roku od tri dana isplate 275.457,50 kuna sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 11. travnja 1997. do isplate te da mu naknade troškove ovrhe u iznosu od 9.005,00 kuna.

 

Tužitelju je naloženo naknaditi tuženicima parnične troškove u iznosu od 30.685,00 kuna.

 

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gž-2642/13-3 od 19. travnja 2016. odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu te je potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

Tako je suđeno u sporu mjeničnog vjerovnika (remitenta) C. d.d. protiv glavnog mjeničnog dužnika (trasata) S. Š. i mjeničnih jamaca-avalista K. Š. i D. Š. radi isplate mjenične svote.

 

Ovom postupku je prethodio ovršni postupak pred Općinskim sudom u Zagrebu u kojemu je taj sud rješenjem o ovrsi broj Ivmj-35/97 od 15. siječnja 1999. odredio ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, mjenice i mjenične izjave od 11. travnja 1991. Postupajući po prigovoru ovršenika Općinski sud u Zagrebu je rješenjem poslovni broj Ivmj-35/97 od 15. listopada 1999. stavio izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu u kojemu je određena ovrha te je postupak nastavljen kao parnični postupak povodom prigovora protiv platnog naloga i donesena je gore navedena presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19), a kojom revizijom pobija presudu zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom, odnosno prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Revizijski sud je, postupajući po redovnoj reviziji iz čl. 382. st. 1. ZPP, koja je u ovom slučaju dopuštena jer je drugostupanjska presuda donesena po čl. 373.a. ZPP, ispitao pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1 ZPP samo u dijelu u kojemu se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koja postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

Prema tvrdnji tužitelja revizijski razlog navedene bitne povrede je ostvaren time što su u obrazloženju presude navedeni proturječni razlozi o odlučnim činjenicama, koje je drugostupanjski sud sam utvrdio postupajući po odredbi čl. 373.a. ZPP, a odnose se na (ne)valjano popunjavanje bjanko mjenice, odnosno na visinu preostalog duga iz osnovnog posla, o čemu je vještak, tumačeći pravo, dao dvije varijante duga.

 

Suprotno tvrdnji tužitelja drugostupanjski sud je iznio koje je sporne činjenice utvrdio, te je ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan provedeni dokaz, kao i sve dokaze zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, te potom obrazložio i zaključak o tome da je prestala tražbina iz osnovnog posla, odnosno da je mjenica popunjena suprotno ugovoru na iznos novčane obveze iz osnovnog posla koja je već ugašena.

 

Stoga nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. i čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju se opisno ukazuje revizijom.

 

Tužitelj u bitnome kroz revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključaka nižestupanjskih sudova o postojanju pravno odlučnih činjenica glede visine preostale obveze iz osnovnog posla (u čemu se revizija tužitelja sadržajno iscrpljuje). Riječ je o pokušaju pobijanja drugostupanjske presude iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizijom se drugostupanjska presuda ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga takvi revizijski navodi tužitelja nisu uzeti u razmatranje.

 

U odnosu na revizijski navod tužitelja da između njega i II-tuženice K. Š. pored mjeničnopravnog odnosa postoji i obveznopravni odnos iz Ugovora o kreditu od 11. travnja 1991. broj 30-110-0066, pa da je sud trebao riješiti i spor iz osnovnog posla valja imati na umu da je sud u parnici vezan sadržajem tužbenog zahtjeva i činjeničnim navodima na kojima tužitelj temelji taj zahtjev, što čini ujedno i objektivni identitet spora.

 

Sud će postupiti po tužbi i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a ako je tužitelj pravnu osnovu naveo, sud nije za nju vezan (čl. 186. st. 3. ZPP). Pravna osnova tužbenog zahtjeva u smislu citirane odredbe ne čini sastavni dio objektivnog identiteta spora.

 

U ovom slučaju tužitelj je vjerovnik tražbine iz Ugovora o kreditu prema korisnici kredita K. Š.. On je ujedno i mjenični vjerovnik naveden u mjenici koja je predana Banci kao sredstvo osiguranja za obveze iz osnovnog posla.

 

Stoga je tužitelj mogao birati hoće li podnijeti tužbu protiv K. Š. radi ostvarenja tražbine iz osnovnog posla ili će ostvarivati prava po osnovi mjenice podnošenjem prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave.

 

Prema činjeničnim navodima tužbe tužitelj potražuje isplatu mjenične svote od trasanta i mjeničnih jamaca, pa je radi ostvarenja te tražbine i podnio je prijedlog za ovrhu na temelju mjenice kao vjerodostojne isprave. U parnici je suđeno o platnom nalogu izdanom na temelju mjenice.

 

Tužitelj se tek u reviziji izjasnio da iznos naveden u tužbi potražuje i po osnovi duga iz osnovnog posla.

 

Stoga, time što sud u obrazloženju presude nije iznio razloge o (ne)osnovanosti potraživanja tužitelja iz osnovnog posla, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

 

 

Sporno je i u revizijskom stupnju postupka je li predmetna mjenica valjana pravna osnova za nastanak obveznog odnosa, te jesu li podaci u mjenici istiniti i može li tužitelj, neovisno o valjanosti mjenice, potraživati isplatu ostatka duga Ugovora o kreditu od tuženice K. Š. koja je korisnica kredita.

 

S tim uvezi je sporna pravilna primjena odredaba Zakona o mjenici ("Narodne novine" broj 78/94, 92/10, dalje: ZM).

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

 

-da je dana 11. travnja 1991. sklopljen Ugovor o kreditu broj 30-110-0066 (dalje: Ugovor) kojim C. d.d. odobrava kredit K. Š. u iznosu od 60.000,00 u kunskoj protuvrijednosti uz kamatu od 30% godišnje i rokom otplate jednu godinu,

 

-da je dana 1. veljače 1992. sklopljen Aneks I Ugovoru kojim je iznos kredita određen u visini od 16.709,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate od pet godina, te dana 1. lipnja 1992. novi Aneks kojim se kamata ugovara u visini od 15% godišnje,

 

-da je korisnica kredita predala Banci mjenicu koju su potpisali korisnica kredita kao glavni mjenični dužnik, te S. Š. i D. Š. kao mjenični jamci,

 

-da je mjenica popunjena na mjeničnom obrascu bivše Narodne banke Jugoslavije, kao datum izdavanja je naveden datum 10. travnja 1997., s upisanom mjeničnom svotom od 275.457,50 kuna,

 

-da u čl. 9. Ugovora nije navedena bjanko mjenica kao sredstvo osiguranja, iz čega je sud zaključio da je predana mjenica popunjena svim potrebnim podacima, i datumom izdavanja koji odgovara datumu sklapanja Ugovora.

 

Imajući na umu navedena utvrđenja prvostupanjski sud je našao da je mjenica nevaljana zbog formalnih razloga, jer glasi na mjeničnu svotu u kunama iako je potpisana na dan sklapanja Ugovora, dakle 11. travnja 1991, kada još nije uvedena kuna kao sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj, upisani datum izdavanja je 10. travnja 1997., a blanket na kojemu je mjenica popunjena je prestao važiti prema Naredbi o puštanju u tečaj administrativnih biljega i mjeničnih blanketa Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 52/92, 5/94).

 

Prema shvaćanju prvostupanjskog suda bjanko mjenica koja je nakon 1992. popunjena na starom mjeničnom blanketu unošenjem kune kao valute obveze, je nevaljana, i ne stvara mjeničnu obvezu na strani potpisanog mjeničnog dužnika i jamaca (avalista). Stoga je tužbeni zahtjev za isplatu mjenične svote odbijen protiv svih tuženika.

 

Drugostupanjski sud je našao da je u donošenju presude počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP te je, postupajući po čl. 373.a. st. 1. ZPP, sam utvrdio odlučne činjenice kako slijedi:

 

-da je odredbom čl. 9. Ugovora ugovorena obveza korisnice kredita predati Banci dvije bjanko mjenice kao sredstvo osiguranja tražbine Banke prema korisnici, uz ovlaštenje da Banka popuni mjenice u skladu s dospjelom neispunjenom obvezom korisnice kredita, te su bjanko mjenice potpisane od strane mjeničnog dužnika i jamaca i predane Banci, a mjenični dužnik i jamci su potpisali izjavu s danom 11. travnja 1991. kojom potvrđuju da izdaju mjenicu kao sredstvo osiguranja Banke radi naplate potraživanja po osnovi kredita,

 

-da je Banka popunila mjenicu s naznakom da je mjenica izdana dana 10. travnja 1997., i glasi na mjeničnu svotu od 275.457,50 kuna, te je podnesena mjeničnom dužniku na naplatu, ali dužnik nije nađen na prijavljenoj adresi stanovanja,

 

-da je mjenica popunjena suprotno sadržaju Ugovora, jer je dug korisnice kredita prema Banci koji potječe iz Ugovora i Aneksa u cijelosti plaćen, odnosno da je dug preplaćen za iznos od 60.109,66 kuna.

 

Slijedom navedenih utvrđenja drugostupanjski sud je zaključio da je mjenica nevaljana jer je Banka popunila predmetnu mjenicu suprotno Ugovoru, odnosno suprotno stanju duga iz osnovnog posla u svezi s kojim je Banci predana bjanko mjenica.

 

S obzirom na to da u okolnostima konkretnog slučaja, kad je mjenični dužnik ujedno i dužnik iz osnovnog posla, dužnik može isticati prigovor popunjavanja mjenice protivno ugovoru i uvjetima pod kojima je mjeničnom vjerovniku predana bjanko mjenica, drugostupanjski sud je prihvatio prigovor tuženika te je potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je ukinut platni nalog kojim je tuženicima naloženo isplatiti tužitelju mjeničnu svotu.

 

Prema shvaćanju ovoga suda tužbeni zahtjev je odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava.

 

Prije ostalog valja poći od toga da je presuda donesena u sporu radi isplate mjenične svote po mjenici datiranoj s danom 10. travnja 1997., pa su za rješenje spora mjerodavne odredbe Zakona o mjenici ("Narodne novine" broj 78/94, 92/10, dalje: ZM), neovisno o tome što su glavni dužnik i jamci već dana 11. travnja 1991. potpisali bjanko mjenicu i mjeničnu izjavu.

 

Naime, odredbom čl. 9. Ugovora je ugovorena obveza korisnice kredita predati Banci dvije bjanko mjenice kao sredstvo osiguranja tražbine Banke prema korisnici, uz ovlaštenje da Banka popuni mjenice u skladu s dospjelom neispunjenom obvezom korisnice kredita, te su bjanko mjenice potpisane od strane mjeničnog dužnika i predane Banci, a mjenični dužnik i jamci su potpisali izjavu s danom 11. travnja 1991. kojom potvrđuju da izdaju mjenicu kao sredstvo osiguranja Banke radi naplate potraživanja po osnovi kredita.

 

U bjanko mjeničnoj ispravi predanoj Banci 1991. kao sredstvo osiguranja kredita nije bila naznačena mjenična svota i datum izdavanja, a ta isprava je postala mjenicom tek 10. travnja 1997., kada je popunjena na način da ima potreban propisani sadržaj.

 

Valja poći od toga da je bjanko mjenica zapravo tek buduća mjenica, jer u trenutku potpisivanja od strane trasanta nema svih bitnih potrepština, a izdana je uz ovlaštenje Banci da odnosne potrepštine naknadno ispuni u skladu sa sadržajem obveze iz osnovnog posla. Radi se o ispravi koja prema sporazumu stranaka naknadnim ispunjenjem ima tek postati mjenicom. Sadržaj mjenice i njena valjanost se ocjenjuje prema onom sadržaju kad mjenica bude konačno ispunjena, jer tek potpunim ispunjenjem nužnih sastojaka bjanko mjenica postaje mjenicom u smislu čl. 1. i 2. ZM , kao što je upravo slučaj u ovom predmetu.

 

Stoga se valjanost mjenice ima cijeniti prema odredbama ZM:

 

- odredbe čl. 109., prema kojoj vlastita mjenica sadrži: 1) oznaku da je mjenica unesenu u sam slog isprave na jeziku na kome je ona sastavljena, 2) bezuvjetno obećanje da će se određena svota novca platiti, 3) oznaku dospjelosti, 4) mjesto gdje se plaćanje treba obaviti, 5) ime onoga kome se ili po čijoj se naredbi mora platiti, 6) oznaku dana i mjesta gdje je vlastita mjenica izdana, 7) potpis onoga koji mjenicu izdaje (izdavatelj),

 

- odredbe čl. 111. st. 1. ZM prema kojoj se na vlastitu mjenicu, ukoliko nisu u suprotnosti s njenom prirodom, primjenjuju se odredbe ZM o trasiranoj mjenici,

 

- odredbe čl. 16. stavak 2., prema kojoj mjenica koja je u vrijeme izdanja bila nepotpuna naknadno ispunjena protivno postojećem sporazumu; povreda ovog sporazuma ne može se prigovoriti imatelj mjenice osim ako ju je stekao zlonamjerno ili ako je pri stjecanju mjenice postupio s velikom nepažnjom.“.

 

Polazeći od gore navedenih činjeničnih utvrđenja drugostupanjskog suda glede sadržaja predmetne mjenice pravilno je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da mjenica sadrži sve ono što mjenica treba sadržavati prema odredbi čl. 109. ZM-a i da, promatrano samo u svijetlu te odredbe, nema "formalnih nedostataka" koji bi joj oduzimali svojstvo i učinke mjenice, neovisno o tome što je popunjena na obrascu bivše Narodne banke Jugoslavije koji je prestao važiti nakon izdavanja bjanko mjenice. Mjenica koja ima sav potreban sadržaj valjana je i u slučaju kad je umjesto na blanketi izdana na običnom papiru.

 

Međutim, unatoč tome što predmetna mjenica nema formalnih nedostataka, u okolnostima ovog slučaja mjenični dužnik prema kojemu je stavljen zahtjev za ispunjenje mjenične obveze, može mjeničnom vjerovniku stavljati i prigovor koji ima temelj u osnovnom poslu, Ugovoru o kreditu u svezi s kojim je mjenica izdana kao sredstvo osiguranja tražbine iz osnovnog posla.

 

Taj prigovor da mjenica nije popunjena u skladu s osnovnim poslom može se u smislu odredbe čl. 16. st. 2. ZM-a uspješno isticati prema vjerovniku iz osnovnog posla stoga što i u mjeničnom pravu važi načelo savjesnosti i poštenja u ostvarivanju mjeničnih potraživanja, a prema tome načelu ugovorne stranke dužne su ponašati se u skladu s obvezama koje čine bitne elemente ugovora, pa i u ostvarenju potraživanja iz toga ugovora zbog osiguranja kojeg je izdana bjanko mjenica.

 

Bjanko mjenica izdana radi osiguranja kredita popunjava se u skladu s međusobnim sporazumom vjerovnika i dužnika, a ako nema posebnog sporazuma o popunjavanju mjenične isprave, imatelj mjenice dužan je popuniti je u skladu s uvjetima i rokovima otplate iz osnovnog posla. Popunjavanje bjanko mjenice suprotno ovlaštenju koje je mjenični dužnik dao Banci čini mjenicu nevaljanom.

 

 

Kod utvrđenja drugostupanjskog suda da je prestala obveza glavnog mjeničnog dužnika prema Banci iz osnovnog posla, slijedi da je prestala i ovlast da se mjenica koristi kao sredstvo osiguranja duga iz ugovora o kreditu. Popunjavanjem mjenične svote u visini nepostojećeg duga iz osnovnog posla Banka je postupila neovlašteno, čime mjenica nema učinak niti prema glavnom mjeničnom dužniku niti prema jamcima.

 

Zbog iznijetih razloga predmetna mjenica ne proizvodi pravne učinke, pa je tužbeni zahtjev odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava, u postupku u kojemu nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Stoga je valjao odbiti reviziju kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 16. lipnja 2020.