- 1 -              Rev 496/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 496/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. G., OIB: ..., iz K., kojeg zastupa punomoćnik B. P., odvjetnik u K., protiv tuženika C. n. s. d.o.o., OIB: ..., Z., kojeg zastupaju punomoćnice V. K. i I. B., odvjetnice u Odvjetničkom društvu K. & p. d.o.o. u Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2043/2019-2 od 31. prosinca 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu poslovni broj Pr-46/2019-4 od 25. listopada 2019., u sjednici održanoj 16. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom u st. I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"Utvrđuje se da je tužitelj sklopio Ugovor o radu s tuženikom na radnom mjestu klinaša i to na neodređeno vrijeme te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao sa danom 31. svibnja 2009., te se nalaže tuženiku da tužitelja vrati na rad na radno mjesto voditelja kampa, kao i da mu naknadi troškove postupka sve u roku od 8 dana."

 

U st. II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 2.700,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382.a st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud nižestupanjske presude preinači na način da prihvati tužbeni zahtjev ili da ukine presude i vrati na ponovni postupak.

 

Tuženik u odgovoru na reviziju osporava revizijske navode tužitelja te predlaže odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu. Potražuje trošak sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 391. st. 2. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382.a ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 3. ZPP).

 

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržajima isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Kod utvrđivanja relevantnih činjenica ocijenjen je svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz u smislu odredbe čl. 8. ZPP. Pritom valja reći da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP), pa postupanje prema toj ovlasti time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidenta, nižestupanjski sud nije učinio povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP, na koju sadržajno u reviziji ukazuje tužitelj.

 

Međutim, revizijskim prigovorima tužitelja istaknutim u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, zapravo se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a prema odredbi čl. 386. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Prema tome, i ostali navodi revidenta kojima se osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja nisu uzeti u razmatranje.

 

U odnosu na prijedlog revidenta za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka – zaposlenika tuženika treba reći da se u reviziji ne mogu predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može izjaviti (čl. 352. st. 1. u vezi čl. 399. st. 1. ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je sa tuženikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto klinaš, da mu radni odnos nije prestao 31. svibnja 2009., te zahtjev za vraćanje na rad.

 

Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja prema kojem je tužitelj od 1. studenoga 2007. do 30. travnja 2008. i od 1. svibnja 2008. do 30. studenog 2008. kod tuženika zaposlen na radnom mjestu "tornjaš na bušenju – I", a od 1. ožujka 2009. i dodatka tom ugovoru od 18. svibnja 2009. do 31. svibnja 2009. na radnom mjestu "voditelj kampa", u odnosu na koji tužitelj nije niti tražio zaštitu svog prava, nižestupanjski sudovi su zaključili da je tužitelj u posljednje tri godine radio na dva različita radna mjesta, a da nije dokazao da bi temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme radio na istom radnom mjestu dulje od tri godine, protivno zabrani iz čl. 10. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 64/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03 i 30/04 – dalje: ZR/95) odnosno čl. 15. st. 2. pročišćenog teksta Zakona o radu ("Narodne novine", broj 137/04 – dalje: proč. tekst ZR) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja i isteka posljednjeg ugovora o radu, čime bi se ostvarila utužena presumpcija, slijedom čega su odbili tužbeni zahtjev.

 

Odredbom čl. 10. ZR/95 odnosno čl. 15. proč. tekst ZR propisano je:

"(1) Ugovor o radu može se iznimno sklopiti na određeno vrijeme za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen objektivnim razlozima koji su opravdani rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja.

(2) Poslodavac ne smije sklopiti jedan ili više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme na temelju kojih se radni odnos na istim poslovima zasniva za neprekinuto razdoblje duže od tri godine, osim u slučaju zamjene privremeno nenazočnog radnika ili ako je to zakonom ili kolektivnim ugovorom dopušteno.

(4) Ugovor o radu na određeno vrijeme prestaje istekom vremena utvrđenoga tim ugovorom.

(5) Ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ovoga Zakona ili ako radnik ostane raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je radnik sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme."

 

U reviziji tužitelj pobija ovo pravno shvaćanje drugostupanjskog suda i ustraje na primjeni odredbe čl. 10. st. 2. i 5. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 – dalje: ZR/09), kao za njega povoljnijeg prava.

 

Odredbom čl. 297. ZR/09 propisano je da će se svi postupci ostvarivanja i zaštite prava radnika započeti prije stupanja na snagu tog ovog Zakona, dovršiti po odredbama ZR/95 ako ovim (novim) Zakonom određeno pravo nije za radnika povoljnije određeno.

 

Obzirom na navedenu zakonsku odredbu, suprotno navodima revidenta pravilno je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da se odredbe čl. 10. st. 2. i 5. ZR/09 ne primjenjuju u konkretnom slučaju na radno pravni odnos tužitelja i tuženika kao njegovog poslodavca, kao povoljnije pravo na temelju odredbe čl. 29. ZR/95 jer se ta odredba odnosi na ostvarivanje i zaštitu onih prava stečenih prema ranijem zakonu. Misli se, dakle, na postupak ostvarivanja i zaštite prava radnika, a ne na samo pravo koje je predmet ostvarivanja i zaštite.

 

Stoga, obzirom da je tužitelju radni odnos prestao istekom posljednjeg dana ugovora o radu na određeno vrijeme 31. svibnja 2009., prema propisima koji su tada važili (ZR/95), a da je ZR/09 stupio na snagu 1. siječnja 2010., to se na njegov radno pravni odnos na temelju navedene zakonske odredbe čl. 297. ZR/09 ne mogu povratno (retroaktivno) primijeniti zakonske odredbe ZR/09 kao povoljnije pravo u smislu da bi neko novo pravo koje je njime određeno radnik imao i za razdoblje prije stupanja na snagu ZR/09, već se ta odredba odnosi samo na postupak ostvarivanja i zaštite prava radnika, a kako to pravilno zaključuje i drugostupanjski sud (tako i u Revr-258/14 od 26. veljače 2014., Revr-308/13-2 od 22. prosinca 2015., Revr-1708/16-2 od 4. siječnja 2017.).

 

Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Stoga je, na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP, valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila potrebna (čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 16. lipnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.