- 1 -              Rev 2284/2013-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2284/2013-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika Općina Nedelišće, N., koga zastupaju punomoćnici mr. sc. Ž. B. i S. B., odvjetnici u Č., protiv tuženika-protutužitelja H. – H. t. d.d. Z., koga zastupa D. S., dipl. iur, zaposlen kod tuženika, radi predaje u posjed, i u pravnoj stvari tuženika H. – H. t. d.d. Z., koga zastupa D. S., dipl. iur, zaposlen kod tuženika protiv tužitelja Općina Nedelišće, N., koga zastupaju punomoćnici mr. sc. Ž. B. i S. B., odvjetnici u Č., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, br. Gž-4066/11-2 od 6. lipnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu, br. P-1440/08-23 od 4. ožujka 2010., u sjednici održanoj 16. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tuženika-protutužitelja kao neosnovana u dijelu kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Odbacuje se revizija tuženika-protutužitelja u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu kao nedopuštena.

 

Odbija se zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadom troška sastava odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku-protutužitelju predati tužitelju-protutuženiku u posjed nekretninu upisanu u z.k. ul. broj 9073E k.o. N., čest.br. 150/1 poslovni objekt, zgrada Općine, park od 417 čhv, 4. etaža: 150/1000, poslovni prostor broj 4., u prizemlju građevine E, jedinica IV u površini od 67,80 m2 (u planu označeno plavom bojom), slobodnu od osoba i stvari te naknaditi tužitelju parnični trošak od 38.451,50 kn (toč. I izreke). Ujedno je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja kojim traži da se utvrdi da je vlasnik navedene nekretnine i da mu tužitelj-protutuženik izda tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva (toč. II izreke).

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik-protutužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, a prihvatiti protutužbeni zahtjev uz naknadu troška postupka, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Podnosi i reviziju na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08-ispr., 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13 - dalje: ZPP), navodeći da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj-protutuženik ističe da revizijski navodi nisu osnovani te predlaže odbiti reviziju. Traži trošak sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu nije dopuštena, dok u dijelu kojim je odlučeno protutužbenom zahtjevu, nije osnovana.

 

Prema čl. 382. st. 2. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnoopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnio, te u reviziji određeno navesti propise i druge izvore prava i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Budući da tuženik-protutužitelj u reviziji nije određeno naznačio materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnio, to revizija ne ispunjava minimum uvjeta propisanih čl. 382. st. 3. ZPP-a pa je na temelju čl. 392.b st. 2. ZPP-a reviziju podnesenu na temelju čl. 382. st. 2. ZPP-a u odnosu na dio odluke kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu, valjalo odbaciti kao nedopuštenu.

 

Nadalje, tužitelj-protutuženik je u tužbi označio vrijednost predmeta spora u visini od 101.000,00 kn. Budući da je predmet spora predaja u posjed nekretnine i da drugostupanjska odluka nije donesena na temelju čl. 373.a ZPP i 373.b ZPP-a, a vrijednost predmeta spora ne prelazi iznos od 200.000,00 kn to je reviziju tuženika-protutužitelja podnesenu na temelju čl. 382. st. 1. ZPP-a protiv dijela odluke kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu, na temelju čl. 392. st. 1. ZPP-a valjalo odbaciti kao nedopuštenu.

 

U odnosu na reviziju tuženika-protutužitelja protiv dijela odluke kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjska presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor na koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega se neosnovano prigovara da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Neosnovno tuženik-protutužitelj prigovara da sudovi nisu obrazložili činjenicu da su pravni prednici stranaka sklopili Ugovor o ustupanju osnovnih sredstava od 26. srpnja 1989., a koji ugovor smatra valjanom pravnom osnovnom za stjecanja vlasništva. Drugostupanjski je sud obrazložio da je tuženik koristeći tada monopolistički položaj uvjetovao predaju u posjed poslovnog prostora radi ugradnje automatske centrale za potrebe mještana, time da niti u jednom trenutku od strane prednika tužitelja-protutuženika nije postojala niti volja niti mogućnost da se predniku tuženika-protutužitelja poslovni prostor preda u vlasništvo, već su od samog početka vođeni bezuspješni razgovori o njegovom otkupu o strane prednika tuženika-protutužitelja ili sklapanje ugovora o zakupu.

 

Nije osnovan ni prigovor da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 5. ZPP-a i čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a odnosno da je povrijeđeno načelo saslušanja stranaka i da tuženiku nije dana mogućnost da se izjasni o navodima protivne strane - time što je odbijen dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem ovlaštenih osoba tuženika. Naime, kao što je drugostupanjski sud obrazložio, dokaz saslušanjem stranaka određen je za ročište 19. veljače 2009. na koje, iako uredno pozvana nije pristupila ovlaštena osoba tuženika, već je saslušan jedino svjedok M. P. čije su saslušanje predložile obje stranke. Budući da na tom ročištu tuženik nije ostao kod prijedloga da se saslušaju stranke već je predlagao provođenje uviđaja, to navedeni prigovor nije osnovan.

 

Predmet postupka je zahtjev za predajom posjeda nekretnine i protutužbeni zahtjev za utvrđenjem vlasništva tuženika na toj predmetnoj nekretnini i izdavanje tabularne isprave.

 

Tijekom prvostupanjskog postupka sud je utvrdio sljedeće činjenice:

 

- da je do 2004. predmetna nekretnina u zemljišnim knjigama upisana kao društveno vlasništvo sa pravom korištenja prednika tužitelja – mjesne zajednice N.,

 

- da je nakon provedenog pojedinačnog ispravnog postupka i izvršenog etažiranja od 2005. predmetni poslovni prostor povezan sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine, u zemljišnu knjigu upisan kao vlasništvo tužitelja, dok su kao vlasnici preostalih posebnih dijelova te nekretnine upisani tužitelj, M. b. d.d. Č. i H. p. d.d.,

 

- da se tuženik nalazi u posjedu spornog poslovnog prostora u koji je na osnovu odobrenja prednika tužitelja ugradio opremu automatske telefonske centrale (dalje ATC),

 

- da je izgradnju cijele zgrade, pa tako i spornog poslovnog prostora, financirala tadašnja mjesna zajednica N., koja je svoje odnose sa drugim vlasnicima posebnih dijelova zgrade regulirala Ugovorom o ustupanju osnovnih sredstava od 26. srpnja 1989. kojim sporni odnos glede predmetnog poslovnog prostora između prednika tužitelja i prednika tuženika nije reguliran,

 

- da je čl. 2. ugovora unijeta klauzula da će mjesna zajednica N. sačiniti posebni ugovor o besplatnom prijenosu za poslovni prostor ATC površine 65,52 m2 sa korisnikom OOUR T. V.,

 

- da prednici stranaka pitanje vlasništva ili korištenja poslovnog prostora nisu riješili,

 

- da se tuženik oglušio na višekratno obraćanje tužitelja radi rješavanja pitanja tog prostora kroz otkup ili zakup, na koje se poziva tuženik oglušio,

 

- da tuženik nije sudjelovao u financiranju gradnje spornog poslovnog prostora pozivajući se na nedostatak materijalnih sredstava o čemu je i pisanim putem izvijestio prednika tužitelja.

 

Na temelju takvog utvrđenja, uzevši u obzir da je tužitelj izvatkom iz zemljišnih knjiga dokazao svoje vlasništvo predmetne nekretnine, pravilno su nižestupanjski sudovi prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja za predajom u posjed te nekretnine na temelju čl. 161. i 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 – dalje: ZV).

 

Nasuprot tome, nižestupanjski su sudovi odbili protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja kojim traži da se utvrdi vlasnikom te nekretnine. Tuženik-protutužitelj ističe da je vlasništvo nekretnine stekao građenjem i na temelju pravnog posla koji je izvršen.

 

Budući da tuženik-protutužitelj nije dokazao da je financirao izgradnju predmetne nekretnine već da iz dokaza izvedenih tijekom postupka proizlazi da je pravni prednik tuženika-protutužitelja izrijekom naveo da neće financirati izgradnju, to su pravilno nižestupanjski sudovi zaključili da tuženik nije dokazao pretpostavke stjecanja prava vlasništva građenjem (čl. 152. st. 1. ZV-a).

 

Nadalje, obzirom da pravni prednik tužitelja-protutuženik i pravni prednik tuženika-protutužitelja nisu zaključili nikakav pravni posao u vezi stjecanja vlasništva predmetne nekretnine, to sudovi osnovano zaključuju da tuženik-protutužitelj nije mogao na temelju pravnog posla steći pravo vlasništva. U tom smislu osnovano sudovi zaključuju da se neosnovano tuženik-protutužitelj poziva na čl. 2. ugovora o ustupanju osnovnih sredstava od 26. srpnja 1989., jer je istim tek najavljena mogućnost sklapanja posebnog ugovora u pogledu predmetnog prostora. U tom smislu, obzirom da između pravnih prednika stranaka nema sklopljenog pravnog posla u pisanom obliku sukladno čl. 115. st. 3. ZV-a, to i daljnji zahtjev tuženika-protutužitelja za izdavanjem tabularne isprave za upis prava vlasništva nije osnovan.

 

U odnosu na revizijske navode kako nižestupanjski sudovi nisu raspravili odlučne činjenice u pogledu kvalitete tuženikova-protutužiteljeva posjeda sporne nekretnine, odnosno da je tuženik-protutužitelj u posjedu te nekretnine od 1989., za istaknuti je da tuženik-protutužitelj tijekom postupka svoje pravo vlasništva nije ni temeljio na institutu stjecanja vlasništva dosjelošću tako da je riječ o novoj činjenici koju uslijed toga da je tuženik-protutužitelj prvi put ističe u reviziji, sudovi nisu ni bili u mogućnosti raspraviti pa je u ovom stadiju postupka tuženik više nije ni ovlašten iznositi.

 

Revizijski navodi kojima tuženik-protutužitelj, iznoseći svoju ocjenu iskaza svjedoka M. P., osporava pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja, nisu od značaja jer, s obzirom na odredbu čl. 385. ZPP-a, pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja ne može biti predmet revizijskog ispitivanja.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Zahtjev tužitelja za naknadom odgovora na reviziju valjalo je odbiti jer je riječ o trošku koji nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 16. lipnja 2020.