- 1 -              Revd 734/2020-2

Broj: Revd 734/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice J. J., OIB: … i II-tužitelja S. J., OIB: …, oboje iz K. I., koje zastupa punomoćnica J. Ć., odvjetnica u M., protiv I-tuženika D. B., OIB: …, II-tuženika M. B., OIB: … i III-tuženika R. B., OIB: …, svi iz P., K. N., radi naknade štete, postupajući po prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-323/2017-2 od 13. studenog 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Metkoviću poslovni broj Pn-76/16 od 3. ožujka 2017., u sjednici održanoj 16. lipnja 2020.,

r i j e š i o   j e :

              Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-323/2017-2 od 13. studenog 2019. se odbacuje.

Obrazloženje

              Tužitelji J. J. i S. J. su podneskom od 3. siječnja 2020. predložili da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-323/2017-2 od 13. studenog 2019. radi pravnog pitanja naznačenog u reviziji kojim u bitnome pitaju jesu li osobe koje su zasadile nasade na poljoprivrednom zemljištu koje nije u njihovom vlasništvu aktivno legitimirane potraživati naknadu štete počinjene na nasadima od strane treće osobe.

              Tuženici su odgovorili na prijedlog te su predložili odbaciti prijedlog.

              Postupajući po odredbi 385.a i čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije.

              Tužitelji su kao razlog važnosti naveli da o spornom pitanju postoji različita praksa Županijskog suda u Dubrovniku, te se pozvao na presudu tog suda poslovni broj Gž-1386/2012 od 11. svibnja 2015. i Gž-984/2005 od 27. travnja 2005.

              Usporednom analizom navedenih odluka i presude Županijskog suda u Dubrovniku Gž-323/2017-2 od 13. studenog 2019. ovaj sud je utvrdio da su odluke donesene na temelju bitno drugačijih utvrđenja o činjenicama odlučnim za pravo na naknadu štete glede jedne od bitnih pretpostavki za naknadu tete, odnosno da se radi o šteti nastaloj u imovini tužitelja.

              S tim u vezi ovaj sud napominje da je glede prava na naknadu štete na nasadima odlučno je li osoba koja je uzgojila nasade na tuđem zemljištu pošten posjednik tuđeg zemljišta, imajući na umu odredbu čl. 158. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99 – Odluka USRH, 22/00 – Odluka USRH, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 – proč. tekst i 94/17 – ispr.), prema kojoj biljke koje puste korijenje u nekom zemljištu vlasništvo su onoga čije je to zemljište, bez obzira na to čije je bilo sjeme ili sadnice, a odnos s vlasnikom sjemena ili sadnica prosuđuje se prema obveznopravnim pravilima.

              U ovom slučaju pobijana presuda je donesena na temelju utvrđenja da je tužitelj nije vlasnik zemljišta na kojemu je zasadio poljoprivredne kulture, a u posjed je stupio tako što je uzurpirao zemljište u vlasništvu Republike Hrvatske i na njenu uzgojio nasade, dok se druge presude temelje na utvrđenju da su tužitelji uzgojili nasade na tuđem zemljištu za koje imaju sklopljen ugovor o zakupu, pa se radi se o bitno drugačijim činjenicama na kojima je utemeljeno pravno shvaćanje suda o aktivnoj legitimaciji tužitelja.

              Zbog iznijetih razloga naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu.

              Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 1. i 5. ZPP riješiti kao u izreci.

Zagreb, 16. lipnja 2020.