- 1 -              Revr 1008/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 1008/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. H. iz B., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika Z. d.o.o. Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica I. R. R., odvjetnica u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-76/15-20 od 12. rujna 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1516/12-55 od 29. listopada 2014., u sjednici održanoj 16. lipnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se kao djelomično neosnovana revizija tuženika u dijelu kojim se pobija točka II. izreke presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-76/15-20 od 12. rujna 2017.

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbacuje se kao djelomično nedopuštena revizija tuženika u dijelu kojim se pobija točka I. izreke presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-76/15-20 od 12. rujna 2017.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev da se nedopuštenom utvrdi odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 23. ožujka 2012. kojom je tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu (točka I. izreke), raskinut je ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. siječnja 2011. sklopljen između tužitelja i tuženika s 31. svibnja 2012. (točka II. izreke), tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora iznos od 225.000,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 29. listopada 2014. do isplate (točka III. izreke), s osnove naknade plaće iznos od 34.996,04 kune sa zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako je naznačeno u tom dijelu odluke (točka IV. izreke), s osnove božićnice iznos od 1.000,00 kuna sa zateznim kamatom tekućom od 16. siječnja 2013. do isplate (točka V. izreke), odbijen je dio tužbenog zahtjeva u kojim tužitelj traži sudski raskid ugovora s danom donošenja sudske odluke (točka VI. izreke), te zahtjev tužitelja za isplatu naknade plaće za razdoblje od lipnja 2012. do kolovoza 2014. sa zateznim kamatama kako je naznačeno u tom dijelu presude (točka VII. izreke). Nadalje, odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu božićnice za 2013. godinu u iznosu od 1.000,00 kuna sa zateznim kamatama od 16. siječnja 2014. do isplate (točka VIII. izreke), zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 32.500,00 kuna (točka VIII. izreke), dok je tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u cijelosti je odbijen (točka IX. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe stranaka (tužiteljeva žalba u točki I. izreke, a tuženikova u točki II. izreke) te je u cijelosti potvrđena presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tuženik pozivajući se na sve revizijske razloge iz odredbe članka 385. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP). Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju.

 

Tužitelj je u odgovoru na reviziju osporio sve revizijske navode i predložio reviziju odbaciti, podredno odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija je djelomično neosnovana i dijelom nedopuštena.

 

S obzirom da je u dijelu točke I. izreke drugostupanjske presude potvrđena presuda suda prvog stupnja u odbijajućem dijelu, to tuženik protiv tog dijela odluke nema pravni interes za podnošenje revizije jer njezinim podnošenjem ne može za sebe ishoditi povoljniju odluku ili veću korist od one koju je ostvario donošenjem nižestupanjskih odluka.

 

Stoga je primjenom odredbe članka 392. stavak 1. i 2. ZPP-a riješeno kao u izreci.

 

Sukladno odredbi članka 392. a stavak 1. ZPP-a, revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano tuženik ukazuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Protivno tome, u obrazloženjima nižestupanjskih odluka sadržani su jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega pobijane presude nemaju nedostataka koji bi onemogućavali njihovo ispitivanje.

 

U reviziji se navodi da je ocjena dokaza pogrešna uz tvrdnju da su odlučne činjenice u ovom sporu dokazane. Međutim, izvedene dokaze sud prosuđuje po slobodnom uvjerenju, a zaključci nižestupanjskih sudova o nedokazanosti odlučnih činjenica su i za revizijski sud uvjerljivi i logični budući su utemeljeni na pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza i stanju spisa. Zbog toga u konkretnom slučaju nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 8. i 221.a ZPP-a na koju opisno upire revident.

 

Nadalje, drugostupanjski sud je ocijenio sve žalbene razloge koji su od odlučnog značaja stoga ne postoji niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi sa člankom 375. stavak 1. ZPP-a.

 

Iako se revident poziva na „sve revizijske razloge iz članka 385. ZPP-a“, ne navodi određeno koji su to razlozi niti ih obrazlaže (osim bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a i one iz članka 354. stavak 1. u vezi s odredbom članka 375. ZPP-a), slijedom čega takve revizijske navode ovaj sud nije mogao uzeti u razmatranje (članak 386. ZPP-a).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu i raskid ugovora o radu na neodređeno vrijeme, kao i zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, te isplatu naknade plaće i božićnice.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužitelj radio kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. siječnja 2011. na radnom mjestu automehaničara,

- da je odlukom od 23. ožujka 2012. tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu zbog osobito teške povrede radnog odnosa (zlouporaba bolovanja, konkurencija radnika poslodavcu, povreda poslovne tajne), bez prava na otkazni rok, s time da mu radni odnos prestaje 23. ožujka 2012.,

- da je protiv odluke o otkazu tužitelj izjavio zahtjev za zaštitu prava na koji se tuženik nije očitovao,

- da je tužitelj tijekom rada kod tuženika stekao specifična znanja i sposobnosti,

- da je tvrtka V. d.o.o. tuženiku konkurentna tvrtka,

- da je tužitelj u veljači 2012. bio na bolovanju zbog bolesti majke,

- da je tužitelj u prijateljskim odnosima s vlasnikom tvrtke V. p. d.o.o. jer je i sam vlasnik te tvrtke nekada bio radnik tuženika (zajedno su radili),

- da je tužitelj nakon donošenja sporne odluke zasnovao radni odnos s tvrtkom B. G. d.o.o. 1. lipnja 2012., a potom 1. kolovoza 2014. s tvrtkom V. p. d.o.o.,

- da na temelju provedenih dokaza, posebno iz iskaza saslušanih svjedoka, ne proizlazi da je tuženik za vrijeme bolovanja u veljači 2012. radio u konkurentskoj tvrtki,

- da je u spornom razdoblju tužitelj popravljao (lakirao) svoje privatno vozilo u radioni V. p. d.o.o.,

- da fotografije s lica mjesta datiraju od listopada 2011., a sporno razdoblje je veljača 2012., s time da iz fotografija niti ne proizlazi da je doista riječ o vozilu tužitelja (Golf crvene boje) jer je tužitelj prometnom dozvolom dokazao da je vlasnik vozila drugih registarskih oznaka.

 

Na temelju ovih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi zaključuju da tuženik nije dokazao da je tužitelj za vrijeme bolovanja u veljači 2012. obavljao poslove u ime i za račun konkurentske tvrtke (zbog kojeg mu je razloga otkazan ugovor o radu), odnosno da nije dokazao postojanje opravdanog razloga za izvanredni otkaz. Stoga primjenom odredbe članka 108. i 131. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR) prihvaćaju tužbeni zahtjev.

 

Ponajprije treba reći da je revizija u pretežitom dijelu podnesena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer revident, pozivajući se pritom na vlastitu ocjenu dokaza različitu od ocjene nižestupanjskih sudova, osporava utvrđenje sudova o tome - da u postupku nije dokazano da bi tužitelj u veljači 2012. zlouporabio bolovanje i radio za konkurentsku tvrtku, odnosno počinio povrede koje mu se u izvanrednom otkazu stavljaju na teret. Međutim, revizija se sukladno odredbi članka 385. stavak 1. ZPP-a ne može podnijeti zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega ti i takvi revizijski navodi nisu ni razmatrani.

 

Prema odredbama članka 131. stavak 3. ZR-a, u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je radnik ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.

 

Slijedom navedenog, s obzirom da prema utvrđenju nižestupanjskih sudova tuženik, na kojem je u smislu pravila iz članka 131. stavak 3. ZR-a bio teret dokazivanja, u postupku neupitno nije dokazao odlučne okolnosti, tj. da bi tužitelj počinio osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa zlouporabom bolovanja radom u konkurentskoj tvrtki u veljači 2012. i povredom poslovne tajne, ne preostaje ništa drugo nego zaključiti da je pravilna i zakonita odluka nižestupanjskih sudova o nedopuštenosti izvanrednog otkaza tužiteljevog ugovora o radu.

              Prema tome, revizijski sud bez daljnjega prihvaća razloge koje su u obrazloženju pobijanih odluka u odnosu na nedopuštenost otkaza istaknuli nižestupanjski sudovi jer su pravilno ispitali i razmotrili, te odgovorili na sva bitna činjenična i pravna pitanja ovog spora.

 

Glede preostalog dijela prihvaćenog tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na sudski raskid ugovora o radu, naknadu štete, isplatu naknade plaće i božićnice, tuženik ne navodi određene razloge (osim što je glede visine naknade štete ukazivao na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a). Stoga se u tom dijelu pobijana odluka, uslijed nedostataka u sadržaju revizije, nije ni morala ispitivati (članak 386. i članak 392.a stavak1. ZPP-a).

 

Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 393. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 16. lipnja 2020.