- 1 -              U-zpz 30/2017-8

 

 

 

 

 

Broj: U-zpz 30/2017-8

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u upravnom sporu tužitelja I. – I. n. d.d. Z. (OIB: …), zastupanog po punomoćnicima Odvjetničkog društva S. i Partneri d.o.o. R., protiv tuženika Ministarstva financija, Z.,  zastupanog po punomoćnici Z. H., dipl. pravnici, zaposlenici tuženika, prema generalnoj punomoći broj 39 Su-293/14, pohranjenoj u Uredu predsjednika suda, odlučujući o zahtjevu za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsIpn-15/15-6 od 12. prosinca 2016., kojim je poništeno rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/14-01/237, URBROJ: 513-04/14-02 od 3. studenoga 2014., u sjednici vijeća održanoj 16. lipnja 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsIpn-15/15-6 od 12. prosinca 2016. poništeno je rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/14-01/237, URBROJ: 513-04/14-02 od 3. studenoga 2014., te je predmet vraćen na ponovni postupak.

 

              Protiv navedene presude Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati zahtjev i ukine presudu Upravnog suda u Splitu od 12. prosinca 2016. broj UsIpn-15/15-6.

 

              Prema odredbi čl. 78. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 99/17 - dalje: ZUS) i to u st. 1., stranke u upravnom sporu mogu zbog povrede zakona predložiti Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne sudske odluke Upravnog suda ili Visokog upravnog suda Republike Hrvatske.

 

              Prema odredbi čl. 2. istog članka zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude može podnijeti Državno odvjetništvo Republike Hrvatske u roku od šest mjeseci od dana dostave pravomoćne sudske odluke strankama, pri čemu se taj izvanredni pravni lijek može podnijeti i na inicijativu stranke u upravnom sporu, ali po službenoj dužnosti.

 

              Tužitelj u upravnom sporu, a protustranka u sporu povodom podnošenja zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude je u odgovoru na zahtjev predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske odbije zahtjev Državnog odvjetništva Republike Hrvatske.

 

              Postupajući prema odredbi čl. 78. st. 6. ZUS Vrhovni sud Republike Hrvatske je ispitao pobijanu presudu samo u granicama zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude.

 

              Pobijanom presudom prihvaćen je zahtjev tužitelja te je poništeno rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/14-01/237, URBROJ: 513-04/14-02 od 3. studenoga 2014., te je predmet vraćen tuženiku Ministarstvu financija na ponovni postupak.

 

              Predmet upravnog postupka i predmet upravnog spora je naplata koncesijske naknade za korištenje prostora benzinske postaje D.-O., čest. zem. 5101/3 k.o. D., površine 562 m2, koja se nalazi na pomorskom dobru.

 

              Ministarstvo financija je kod tužitelja, I. – I. n. d.d. Z., obavilo financijski nadzor zakonitosti, pravilnosti i pravodobnosti obračuna, prijava i uplata naknade za koncesiju na pomorskom dobru za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 23. svibnja 2013., o čemu je sastavljen zapisnik, te je tužitelju naloženo plaćanje koncesijske naknade za 2008., 2009. i 2010. godinu.

 

              Tužitelj I. – I. n., a protustranka u ovom postupku, na benzinskoj postaji D.-O., prodavala naftne derivate i drugu trgovačku robu, uslijed čega je ostvarila prihode u razdoblju od 1. siječnja 2008. do 23. svibnja 2013., za koje nije platio koncesijsku naknadu.

 

              Ministarstvo financija je kod tužitelja obavilo financijski nadzor zakonitosti, pravilnosti i pravodobnosti obračuna, prijava i uplata naknade za koncesiju na pomorskom dobru za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 23. svibnja 2013. te je o istom sastavilo zapisnik od 19. prosinca 2014., na koji je tužitelj izjavio prigovor, o kojem je je odlučeno prvostupanjskim rješenjem.

 

              Upravni sud Republike Hrvatske je povodom tužbe tužitelja poništio navedeno rješenje Ministarstva financija i predmet vratio na ponovni postupak s obzirom da je utvrdio da je u upravnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

 

              Naime, u predmetnoj presudi se navodi kako tužitelj u nadziranom razdoblju nije imao sklopljen ugovor o koncesiji, te da obveza plaćanja koncesijske naknade nastaje tek sklapanjem ugovora o koncesiji, pa s obzirom na to isti nije obveznik plaćanja koncesijske naknade.

 

              S takvim zaključkom Upravnog suda Republike Hrvatske u potpunosti se slaže i Vrhovni sud Republike Hrvatske.

 

              Naime, odredbom čl. 7. st. 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine" broj 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11 – dalje: ZPDML) propisano je da se za osobnu uporabu ili gospodarsko korištenje pomorskog dobra može u zakonom propisanom postupku fizičkim ili pravnim osobama dati koncesija.

 

              Prema odredbi čl. 16. ZPDML koncesija je pravo kojim se dio pomorskog dobra djelomično ili potpuno isključuje iz opće uporabe i daje na posebnu uporabu ili gospodarsko korištenje pravnim osobama ili fizičkim osobama registriranim za obavljanje obrta, te pravo i obveze na temelju koncesije nastaju sklapanjem ugovora o koncesiji, time da se opseg i uvjeti posebne uporabe ili gospodarskog korištenja pomorskog dobra uređuje odlukom ili ugovorom o koncesiji, sve u skladu s odredbama Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, te propisima donesenima na temelju tog Zakona.

 

              Prema odredbi čl. 25. ZPDML na osnovu odluke o koncesiji sklapa se ugovor o koncesiji između davatelja koncesija i ovlaštenika, te se utvrđuju svi uvjeti u vezi trajanja koncesije i drugih prava i obveza davatelja i ovlaštenika koncesije.

 

              Ugovor o koncesiji se u smislu odredbe čl. 26. st. 4. i 5. Zakona o koncesiji ("Narodne novine" broj 125/08 – dalje: ZOK) sklapa u pisanom obliku, koji potpisuje ovlaštena osoba davatelja koncesije i odabranog najpovoljnijeg ponuditelja, a potpisivanjem ugovora o koncesiji koncesionar stječe pravo i preuzima obvezu obavljanja djelatnosti iz ugovora o koncesiji.

 

              Prema odredbi čl. 28. ZOK koncesionar je dužan plaćati novčanu naknadu za koncesiji u iznosu i na način kako je to određeno ugovorom o koncesiji, osim ako plaćanje za koncesiju nije ekonomski opravdano.

 

              Polazeći od naprijed citiranih odredbi ovaj sud je shvaćanja kako nema mogućnosti naplate koncesijske naknade u slučaju kada ne postoji ugovor o koncesiji i u takvom slučaju da nema primjene odredbi čl. 2., čl. 10. st. 2. i čl. 16. st. 5. Općeg pomorskog zakonika ("Narodne novine" broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12, 73/13).

 

              Takvo pravno shvaćanje sud je već zauzeo u odlukama broj Uzz-24/13-3 od 17. ožujka 2015. i broj U-zpz-22/19-11 od 5. svibnja 2020.

 

              Slijedom navedenog valjalo je zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude odbiti kao neosnovan i presuditi kao u izreci, a na temelju odredbe čl. 78. st. 8. ZUS.

Zagreb, 16. lipnja 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.