- 1 -              Revd 1107/2020-2

Broj: Revd 1107/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. C. iz Z., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnica D. B., odvjetnica iz Z., protiv tuženika M. T. iz Z., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik Z. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu N. i p. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-2105/2019-2 od 10. prosinca 2019. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću posl. br. P-407/2018-30 od 20. ožujka 2019., u sjednici vijeća održanoj 16. lipnja 2020.,

r i j e š i o   j e :

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom:

- u stavku I. izreke, odbijena je kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda „u pobijanom dijelu kojim je utvrđen ništetnim ugovor o darovanju sklopljen 23. svibnja 2008., kojim je D. T. darovala ovdje tuženom M. T. nekretninu pobliže opisanu u izreci te u dijelu kojim je naloženo brisanje prava vlasništva tuženika upisanog u zemljišnoj knjizi temeljem toga ugovora o darovanju, kao i u dijelu kojim je tuženiku naloženo da naknadi parnični trošak tužitelju u iznosu 3.281,25 kn“,

- u stavku II. izreke, preinačena je djelomično prvostupanjska presuda i odbijen kao neosnovan „zahtjev tužitelja da se naloži ponovni upis prava vlasništva M. C. i S. C. u zemljišnoj knjizi, na predmetnoj nekretnini“ kao i „zahtjev tužitelja za naknadu parničnoga troška u iznosu od 3.281,25 kn“,

dok je tužitelju naloženo „da naknadi tuženiku trošak žalbe u iznosu od 781,25 kn“.

Tuženik je podnio prijedlog da mu se dopusti revizija protiv te drugostupanjske presude zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu - a riječ je o pravnim pitanjima o kojima postoje drugačija (različita) pravna shvaćanja.

Tužitelj nije odgovorio na prijedlog.

Prijedlog tuženika da mu se revizija dopusti nije dopušten.

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 10. prosinca 2019., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenja revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

Odredbom čl. 385.a ZPP-a propisano je: "Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu…”.

Prema odredbi čl. 387. st. 3. ZPP-a, koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti."

U konkretnom slučaju tuženik je predložio da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija - ali nije ispunio sve pretpostavke za dopuštenost svoga prijedloga: predlagatelj u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naznačio niti jedno pitanje koje bi bilo važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Pitanjima koja je u prijedlogu postavio (konkretno: 1/ „da li je sud ovlašten utvrditi isključivo na temelju indicije da nije došlo do stvarne predaje posjeda nekretnine kod darovanja?“ i 2/ „da li je sud ovlašten izvesti zaključak da nema stvarne predaje kod darovanja, ako se u samom ugovoru o darovanju izrijekom navodi kako „daroprimatelj prima darovanu nekretninu“), prema njihovom smislu i sadržaju, tuženik sugerira prihvatiti:

- zaključak da je drugostupanjski sud o predmetu spora odlučio „isključivo na temelju indicija“,

- ali i shvaćanje da sud nije niti imao ovlasti „izvesti zaključak“ da kod prijepornog darovanja nije bilo stvarne predaje darovanog već i samo kraj činjenice što je „u samom ugovoru o darovanju“ izrijekom navedeno kako „daroprimatelj prima darovanu nekretninu“,

a to što tako sugerira ne može se prihvatiti točnim ili pravilnim: osporena presuda nije temeljena „na indicijama“(obzirom da se zasniva na ocjeni dokaza, na vrednovanju njihove dokazne snage - a ne na „indicijama“), a o činjenici „je li bilo stvarne predaje darovanog“ odlučeno je i trebalo odlučiti u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, prema kojoj: „Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka“, te primjenom načelnog shvaćanja da „dokazom (i to odlučnim) u parničnom postupku može biti sve iz čega se može crpiti saznanje o činjenicama relevantnim za odluku o predmetu spora“ - a ne samo po tome što je „u samom ugovoru o darovanju izrijekom navedeno“.

Ništa manje bitno za dopuštenost prijedloga, predlagatelj u prijedlogu nije određeno izložio niti razloge zbog kojih smatra da su pitanja koje je naznačio u prijedlogu važna u smislu odredaba čl. 385.a st. 1. ZPP-a: razloge istaknute važnosti postavljenih pitanja ne može nadomjestiti samo poziv u prijedlogu na odredbe ZPP-a koje uređuju pitanje revizije.

Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti:

- da pitanja iz prijedloga tuženika nisu važna za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu - niti smatrati (što za pitanje dopuštenosti revizije nije zanemarivo) da u svezi postavljenih pitanja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa,

- da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

Stoga je prijedlog tuženika za dopuštenost revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredaba čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbama čl. 387. st. 4. i 5. ZPP-a).

Zagreb, 16. lipnja 2020.