Broj: Rev-x 838/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika T. d.o.o., Z., kojeg zastupa punomoćnik N. Z., odvjetnik u Z., protiv tuženice-protutužiteljice J. P. iz B., koju zastupa punomoćnik V. N., odvjetnik u P., radi predaje u posjed i isplate, odlučujući o reviziji tuženice-protutužiteljice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-4094/10-5 od 12. prosinca 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bujama-Buie broj P-9/08-60 od 24. ožujka 2010., u sjednici održanoj 30. travnja 2013.,

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tuženice-protutužiteljice J. P. odbija se kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tužitelja-protutuženika T. d.o.o. za naknadom troška odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I. Nalaže se tuženici J. P. da tužitelju T. d.o.o. preda u posjed nekretninu u … u U. – poslovni prostor u prizemlju, označen s 2, površine 35,20 m², oznake „P-5“ koji se nalazi u zgradi „A“ sagrađenoj na k.č.br. 2288, k.o. U., zgrada i dvorište površine 1292 m², sve upisano u z.k.ul. br. 3791, k.o. U., slobodnu od stvari i osoba, zajedno sa ključevima istog poslovnog prostora, u roku od 15 (petnaest) dana.

 

II. Odbija se protutužbeni zahtjev tuženice-protutužiteljice J. P. koji glasi:

 

„Nalaže se tužitelju-protutuženiku T. d.o.o. Z. kao pravnom slijedniku N. d.o.o. Z. da tuženici-protutužiteljici J. P. isplati iznos od 221.194,89 kn (slovima: dvjestadvadesetjednutisućustodevedesetčetirikune i osamdesetdevet lipa) na ime povrata primljenog iznosa kupoprodajne cijene temeljem raskinutog Predugovora o kupoprodaji poslovnog prostora od 20. svibnja 1998.g. s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate kako slijedi:

- na iznos od 73.440,00 kn od dana 04. lipnja 1998.g. do isplate,

- na iznos od 12.865,20 kn od dana 04. kolovoza 1998.g. do isplate,

- na iznos od 12.865,20 kn od dana 14. rujna 1998.g. do isplate,

- na iznos od 13.152,00 kn od dana 07. listopada 1998.g. do isplate,

- na iznos od 13.239,37 kn od dana 13. studeni 1998.g. do isplate,

- na iznos od 13.280,91 kn od dana 28. prosinca 1998.g. do isplate,

- na iznos od 13.360,42 kn od dana 26. siječnja 1999.g. do isplate,

- na iznos od 13.622,19 kn od dana 18. veljače 1999.g. do isplate,

- na iznos od 13.812,97 kn od dana 16. ožujka 1999.g. do isplate,

- na iznos od 13.788,55 kn od dana 10. lipnja 1999.g. do isplate,

- na iznos od 13.866,00 kn od dana 08. studeni 1999.g. do isplate,

- na iznos od 13.902,08 kn od dana 26. studeni 1999.g. do isplate,

 

te da joj isplati na ime ulaganja u prostor iznos od 110.000,00 kn (slovima: stodesettisuća kuna) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 01. siječnja 1999.g. pa do dana isplate, sve u roku od 15 dana.“

 

Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

 

„I. Utvrđuje se da je tužba tužitelja T. d.o.o. povučena u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na raskid Predugovora o kupoprodaji poslovnog prostora od 20. svibnja 1998.g. sklopljenog između prednika tužitelja N. d.o.o. Z., … i tuženice J. P. (prije K.) iz B., N. V..

 

II. Nalaže se tuženici-protutužiteljici J. P. nadoknaditi tužitelju-protutuženiku T. d.o.o. trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 92.664,00 kn, u roku od 15 dana.

 

III. Odbija se zahtjev tuženice-protutužiteljice J. P. za naknadom parničnog troška.“

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

„I. Odbijanjem žalbe tuženice-protutužiteljice potvrđuje se u cijelosti presuda Općinskog suda u Bujama-Buie posl. br. P-9/08-60 od 24. ožujka 2010. godine.

 

II. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja-protutuženika preinačuje se rješenje o troškovima parničnog postupka sadržanim u toč. II izreke rješenja Općinskog suda u Bujama-Buie posl. br. P-9/08-60 od 24. ožujka 2010. godine na način da isto sada preinačeno u tom dijelu glasi:

 

„II. Nalaže se tuženici-protutužiteljici J. P. da tužitelju-protutuženiku T. d.o.o. naknadi nastale troškove parničnog postupka u iznosu od 92.824,00 kuna, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu parničnog troška odbija u cijelosti kao neosnovan.“

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica-protutužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da prihvati reviziju i ukine nižestupanjske presude, te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj-protutuženik predložio je reviziju tuženice-protutužiteljice odbiti kao neosnovanu. Tužitelj-protutuženik popisao je trošak odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima revizije, obrazloženje pobijane presude sadrži jasne razloge o svim odlučnim činjenicama, koji kao takvi ne proturječe sadržaju spisa. Stoga je pobijana presuda razumljiva, a revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koji ističe tuženica-protutužiteljica neosnovan.

 

Neosnovano tuženica-protutužiteljica ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP. To stoga jer je o tužbenom zahtjevu odlučeno u granicama koji je stavljen u postupku (čl. 2. st. 1. ZPP). Naime, tužbeni zahtjev za vraćanje predmetnog lokala u posjed, tj. na predaju u posjed istaknut je već u tužbi od 2. travnja 2001.

 

Tuženica-protutužiteljica određeno ne navodi koja bi to relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP, koja je bila ili mogla biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude učinjena u postupku koji je prethodio reviziji. Stoga, ovaj revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije bilo niti moguće uzeti u razmatranje.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužitelj-protutuženik T. d.o.o. Z. vlasnik predmetnog poslovnog prostora u … u U.,

 

- da je između njegovog pravnog prednika N. d.o.o. Z., kao prodavatelja i tuženice-protutužiteljice, kao kupca 20. svibnja 1988. sklopljen Predugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora,

 

- da je temeljem tog pravnog posla tuženica-protutužiteljica isplatila tužitelju-protutuženiku (njegovom predniku) dio ugovorene kupoprodajne cijene,

 

- da preostali ukupno ugovoreni iznos kupoprodajne cijene tuženica-protutužiteljica, usprkos pozivima tužitelja-protutuženika da to učini, nikada nije platila tužitelju-protutuženiku,

 

- da je navedeni Predugovor o kupoprodaji raskinut 1. prosinca 2000.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev i nalažu tuženici-protutužiteljici predati u posjed predmetni poslovni prostor pobliže opisan u izreci prvostupanjske presude uz obrazloženje da je tužitelj-protutuženik vlasnik predmetnog poslovnog prostora koji tuženica-protutužiteljica drži u posjedu bez ikakve pravne osnove (čl. 161. st. 1. u svezi čl. 163. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima – „Narodne novine“, broj: 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 - dalje: ZV), dok protutužbeni zahtjev odbijaju uz obrazloženje da je potraživanje tuženice-protutužiteljice za isplatu dijela kupoprodajne cijene u iznosu od 221.194,89 kn zastarjelo u smislu odredbe čl. 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO). To obzirom na utvrđenu činjenicu da je Predugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine raskinut 1. prosinca 2000., a da je tuženica-protutužiteljica zahtjev za isplatu dijela kupoprodajne cijene koju je uplatila po Predugovoru postavila 23. prosinca 2005. kada je već protekao apsolutni zastarni rok od pet godina od dana kada je to mogla zahtijevati, računajući taj rok od pet godina od dana raskida navedenog Predugovora.

 

Zahtjev za isplatu iznosa od 110.000,00 kn na ime izvršenog ulaganja u predmetni poslovni prostor nižestupanjski sudovi odbijaju primjenom pravila o teretu dokazivanja.

 

Nižestupanjskim presudama materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

 

Polazeći od činjeničnih utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji, pravilno su nižestupanjski sudovi tužbeni zahtjev prihvatili pozivom na odredbe čl. 161. st. 1. u svezi čl. 163. ZV.

 

Jednako tako, pravilno su nižestupanjski sudovi zahtjev tuženice-protutužiteljice za isplatu dijela kupoprodajne cijene koju je plaćala po Predugovoru u iznosu od 221.194,89 kn odbili, zaključivši da je nastupila zastara njezine novčane tražbine u smislu odredbe čl. 371. ZOO.

 

Prema odredbi čl. 371. ZOO potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

 

Prema odredbi čl. 361. st. 1. ZOO zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok prema odredbi čl. 362. ZOO zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.

 

Pravo stranke da nakon raskida (pred)ugovora zahtijeva vraćanje onog što je dala, zastarijeva u općem zastarnom roku, a zastara počinje teći prvog dana nakon dana raskida (pred)ugovora. Prema tome, u situaciji kada su nižestupanjski sudovi utvrdili da je Predugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine raskinut 1. prosinca 2000., a da je tuženica-protutužiteljica svoj zahtjev za isplatu onoga što je platila po Predugovoru istaknula 23. prosinca 2005., to je i prema pravnom shvaćanju ovog suda nastupila zastara njezine tražbine u smislu odredbe čl. 371. u svezi čl. 361. st. 1. i čl. 362. ZOO.

 

Pogrešno je pravno shvaćanje tuženice-protutužiteljice da iz razloga jer je predmetni postupak bio u prekidu od 31. listopada 2002. (čl. 212. toč. 4. ZPP) do 6. ožujka 2003. kada je nastavljen (list 55 spisa), da njezina novčana tražbina u iznosu od 221.194,89 kn nije zastarjela, odnosno da „ne može biti govora da je protutužbu podnijela izvan općeg zastarnog roka“.

 

Pravila o protutužbi omogućuju tuženiku-protutužitelju da do zaključenja glavne rasprave u prvostupanjskom postupku u parnici koju je tužitelj protiv njega pokrenuo podigne kod istog suda svoju protutužbu. Za protutužbu u pogledu sadržaja i forme važi sve ono što važi i za tužbu. Tuženik nije dužan svoj zahtjev ostvariti u protutužbi, već to može učiniti i u samostalnoj parnici jer je protutužba samo mogućnost, a ne i dužnost za tuženika-protutužitelja.

 

Stoga, neovisno o prekidu postupka u ovom predmetu u razdoblju od 31. listopada 2002. do 6. ožujka 2006. tuženica-protutužiteljica nije bila objektivno spriječena prije nastupa zastare podignuti tužbu radi isplate dijela kupoprodajne cijene koju je platila po Predugovoru, a kojom bi se zastarijevanje prekinulo u smislu odredbe čl. 388. ZOO.

 

Kako tuženica-protutužiteljica tek 23. prosinca 2005. zahtijeva isplatu iznosa od 221.194,89 kn koji je platila po Predugovoru raskinutom 1. prosinca 2000., to je i po ocjeni ovoga suda protutužbeni zahtjev podnesen izvan petogodišnjeg zastarnog roka koji je počeo teći slijedeći dan kada je Predugovor raskinut tj. od 2. prosinca 2000. i koji je istekao prije 23. prosinca 2005. Stoga je u tom dijelu protutužbeni zahtjev zbog zastare, pravilno odbijen.

 

Što se tiče pobijane odluke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tuženice-protutužiteljice za isplatu na ime izvršenih ulaganja u predmetni poslovni prostor po pravilu o teretu dokazivanja, a koji dio sadržajem revizije tuženica-protutužiteljica posebno i ne osporava, treba reći da su i po ocjeni ovoga suda pravilno nižestupanjski sudovi u tom dijelu odlučili primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221. a) ZPP).

 

Zbog svega navedenog na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo je reviziju tuženice-protutužiteljice odbiti kao neosnovanu.

 

Odbijen je zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu troška odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila potrebna (čl. 166. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP).

 

U Zagrebu, 30. travnja 2013.