- 1 -              Rev 2958/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2958/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice K. V. iz G., OIB: ..., zastupane po punomoćniku H. T., odvjetniku u D., protiv tuženika-protutužitelja K. d.o.o., Č., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu K. i p. u D., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-30/2018-2 od 13. veljače 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj Pr-17/17 od 8. prosinca 2017., u sjednici održanoj 16. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e:

 

I. Revizija tuženika-protutužitelja protiv pobijane presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice za nedopuštenost odluke o otkazu ugovora o radu i sudski raskid ugovora o radu se odbija kao neosnovana.

 

II. Revizija tuženika-protutužitelja protiv pobijane presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu joj štete, a odbijen protutužbeni zahtjev tuženika za naknadu mu štete se odbacuje kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-30/2018-2 od 13. veljače 2019. potvrđena je presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj Pr-17/17 od 8. prosinca 2017. kojom je utvrđeno da je nedopušten izvanredni otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici odlukom od 23. prosinca 2016., utvrđen sa danom 12. siječnja 2017. sudski raskid ugovora o radu sklopljen između stranaka 3. prosinca 2015., naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade štete iznos 15.335,33 kn te na ime troškova postupka iznos 2.500,00 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama počev od 8. prosinca 2017. do isplate, dok je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika kao protutužitelja kojim je traženo da se tužiteljici kao protutuženoj naloži isplatiti mu na ime naknade štete iznos 2.800,00 kn sa zateznim kamatama od 28. prosinca 2016. do isplate.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik-protutužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku, pobijajući je iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava te pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku smatrajući da odluka u sporu ovisi o rješenju određeno naznačenih pravnih pitanja, a koja da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, predloživši njezino preinačenje odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice, a prihvaćanjem protutužbenog zahtjeva tuženika kao protutužitelja, podredno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Revizija tuženika protiv pobijane presude kojom je odlučeno o zahtjevu tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i sudski raskid ugovora o radu je neosnovana, a revizija tuženika kao protutužitelja protiv pobijane presude kojom je odlučeno o njegovom protutužbenom zahtjevu te zahtjevu tužiteljice za naknadu joj štete je nedopuštena.

 

Predmet spora po tužbi tužiteljice je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu, sudski raskid ugovora o radu te zahtjev za naknadu joj štete, dok je predmet spora po protutužbi tuženika kao protutužitelja zahtjev za isplatu mu 2.800,00 kn na ime naknade štete.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19 – dalje: ZID ZPP) primjenjuje na ovaj spor, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, odnosno ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa.

 

Polazeći od citirane odredbe i predmeta spora o zahtjevu stranaka o kojima je odlučeno pobijanom presudom, ocijeniti je da protiv pobijane presude u dijelu kojim je odlučeno o nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici i zahtjevu za sudski raskid ugovora o radu je dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP-a (tzv. redovna revizija), dok protiv dijela pobijane presude, a kojom je odlučeno o zahtjevu tužiteljice za naknadu joj štete (15.335,33 kn), odnosno protutužbenom zahtjevu tuženika-protutužitelja za naknadu mu štete (2.800,00 kn) nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, s time da u reviziji stranka treba određeno označiti pravno pitanje zbog kojeg ga je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Osporavajući pravilnost pobijane presude kojom je odlučeno o zahtjevu tužiteljice za naknadu joj štete u iznosu 15.335,33 kn, tuženik je u reviziji određeno naznačio pravno pitanje, rješenje kojeg moguće je važno za odluku u toj pravnoj stvari, no kako je u tom pravcu propustio u reviziji određeno ukazati na razloge važnosti rješenja tih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u pravcu ukazivanja na postojanje sudske prakse u kojoj da je o tom pitanju u odnosu na naknadu štete vezano za nedopuštenost izvanrednog otkaza ugovora o radu izraženo pravno shvaćanje suprotno onom u pobijanoj presudi, onda je ocijeniti da tako podnesena revizija tuženika u odnosu na taj dio pobijane presude nije dopuštena, zbog čega ju je trebalo odbaciti sve na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP-a.

 

Tuženik-protutužitelj revizijom podnesenom pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a pobija drugostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen njegov protutužbeni zahtjev upravljen na isplatu iznosa 2.800,00 kn na ime naknade štete koju potražuje od tužiteljice kao protutuženice, a koji iznos u smislu odredbe čl. 40. ZPP-a ujedno označava vrijednost predmeta tog protutužbenog zahtjeva tuženika-protutužitelja.

 

Prema odredbi čl. 458. ZPP-a sporovi male vrijednosti jesu sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 10.000,00 kn.

 

U smislu prednjeg zahtjev tuženika kao protutužitelja, a koji se ne može podvesti pod odredbu čl. 459. ZPP-a, jest spor male vrijednosti.

 

Prema bivšoj odredbi čl. 467.a ZPP-a, a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. ZID ZPP primjenjuje na ovaj spor u postupku u sporovima male vrijednosti dopuštena je samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP-a i to samo ako je drugostupanjski sud u izreci odredio da je revizija protiv nje dopuštena. Drugostupanjski sud može tako odlučiti ako ocijeni da odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, s time da u obrazloženju presude kojom dopušta reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud će naznačiti zbog kojeg je pravnog pitanja dopušta i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Kako drugostupanjski sud međutim nije u izreci svoje presude odredio da je protiv nje u dijelu kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu tuženika kao protutužitelja dopuštena revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, ocijeniti je da je u tom dijelu revizija tuženika-protutužitelja nedopuštena, zbog čega ju je trebalo odbaciti, sve na temelju odredbe čl. 392.b st. 1. ZPP-a.

 

U skladu s prethodno navedenim, a postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlučujući o reviziji tuženika povodom dopuštene revizije protiv pobijane presude u dijelu kojim je odlučeno o nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i sudskom raskidu ugovora o radu, ispitao ovu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Polazeći od nespornih te u postupku utvrđenih činjenica:

 

- da je 19. prosinca 2016. tužiteljica porukom obavijestila tuženika da zbog bolesti neće doći na posao slijedećeg dana – 20. prosinca 2016., time

 

- da je tuženik prethodno imao saznanja da tužiteljica ima zdravstvenih tegoba,

 

- da je 20. prosinca 2016. tužiteljica otišla kod liječnika koji joj je sa danom 20. prosinca 2016. utvrdio privremenu nesposobnost za rad, a koja je trajala do 31. prosinca 2016.,

 

- da je tuženik 23. prosinca 2016. donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici pozivajući se na odredbu čl. 37. Zakona o radu kao razlogom za otkazivanje ugovora o radu, a

 

- da je 27. prosinca 2016. tužiteljica dostavila tuženiku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad, kada je i primila odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu,

 

- da je tužiteljica sklopila novi ugovor o radu sa drugim poslodavcem te je započela s radom 13. siječnja 2017.,

 

nižestupanjski sudovi prihvatili su tužbeni zahtjev tužiteljice ocijenivši da u konkretnim okolnostima izostanak tužiteljice s posla nije bio neopravdan niti da tuženik nije imao saznanja o razlozima njezine spriječenosti dolaska na posao, zbog čega da nije bilo mjesta otkazivanju ugovora o radu pozivanjem na odredbu čl. 37. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 – dalje: ZR), a kako tužiteljica ranije nije bila upozoravana od tuženika na kršenje obveza iz radnog odnosa da nije bilo mjesta izvanrednom otkazivanju ugovora o radu u smislu odredbe čl. 116. ZR. Kako tužiteljici pak nastavak radnog odnosa kod tuženika više nije bio prihvatljiv, ocijenjen je osnovanim i njezin zahtjev za sudski raskid ugovora o radu u smislu odredbe čl. 125. ZR.

 

Prema odredbi čl. 37. st. 1. ZR radnik je dužan što je moguće prije obavijestiti poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad, a najkasnije u roku od tri dana dužan mu je dostaviti liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad i njezinom očekivanom trajanju.

 

Prema odredbi stavka 2. tog članka ako zbog opravdanog razloga radnik nije mogao ispuniti obvezu iz stavka 1. tog članka, dužan je to učiniti što je moguće prije, a najkasnije u roku tri dana od dana prestanka razloga koji ga je u tome onemogućio.

 

Prema odredbi čl. 117. st. 1. ZR-a privremena nenazočnost na radu zbog bolesti ili ozljede nije opravdan razlog za otkaz ugovora o radu.

 

Podvodeći činjenična utvrđenja ovog spisa predmeta prethodno citiranim odredbama, nameće se zaključak kako je pravilna ocjena iz pobijane presude da okolnost što tužiteljica nije u roku od tri dana dostavila tuženiku liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad, a kada je ona tuženika uoči prvog dana izostanka s posla informirala o bolesti kao razlogom izostanka, a 27. prosinca 2016. mu dostavila liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti, da tužiteljica nije postupila protivno odredbi čl. 37. st. 1. ZR, već naprotiv sukladno odredbi stavka 3. tog članka, a zbog čega se ni njezin izostanak s posla u razdoblju: 20.-23. prosinca 2016. nije mogao smatrati neopravdanim niti razlogom za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužiteljici. Stoga je pravilno odluka o otkazu ugovora o radu tužiteljici ocijenjena nedopuštenom.

 

U takvim okolnostima prihvatljiv je zahtjev tužiteljice za sudski raskid ugovora o radu u smislu da nastavak njezinog radnog odnosa kod tuženika više nije moguć, a kada je ona sklopila novi ugovor o radu s drugim poslodavcem kod kojeg je započela s radom 13. siječnja 2017., zbog čega je pravilno kao dan sudskog raskida ugovora o radu određen 12. siječnja 2017., sve na temelju odredbe čl. 125. st. 1. ZR.

 

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 16. lipnja 2020.

 

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.