- 1 -              Rev 4389/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 4389/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. D. iz Z., zastupanog po punomoćniku B. J., odvjetniku u Z., C., protiv tuženika S. H. d.o.o., Z., zastupanog po punomoćnici M. B., odvjetnici u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-235/2019-2 od 4. travnja 2019., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-5049/18-16 od 28. veljače 2019., u sjednici održanoj 16. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Tužitelju se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-5049/18-16 od 28. veljače 2019. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da je nedopuštena Odluka tuženika od 28. travnja 2017. o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, a time i da radni odnos tužitelju nije prestao te nalaganje tuženiku vratiti tužitelja na rad na isto radno mjesto prema ugovoru o radu.

 

Presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž R-235/2019-2 od 4. travnja 2019. preinačena je prvostupanjska presuda te Odluka tuženika od 28. travnja 2019. o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju utvrđena nedopuštenom zbog čega radni odnos tužitelju nije prestao kod tuženika i naloženo tuženiku vratiti tužitelja na rad na isto radno mjesto po ugovoru o radu kao i naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime troškova postupka iznos 4.000,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje odbijanjem žalbe tužitelja i potvrđivanjem prvostupanjske presude te dosuđenje tuženiku troškova postupka.

 

Tužitelj je odgovorio na reviziju predloživši njezino odbijanje.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi s odredbom čl. 77. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tuženika ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano se u reviziji prigovara da bi pobijana presuda bila opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u smislu da su razlozi iz iste suprotni činjeničnim utvrđenjima prvostupanjsko suda, a zbog čega da je ista nerazumljiva, a time i da se njezina pravilnost ne može ispitati. Naime unatoč tome što je drugostupanjski sud tužbeni zahtjev tužitelja u okolnostima konkretnog slučaja trebao prihvatiti kao osnovan, no ne iz razloga zbog kojih je drugostupanjski sud obrazložio svoju odluku, već zbog razloga o kojima će u nastavku obrazloženja ove presude biti riječi, kako je ishod ovog spora i uz pravilnu primjenu materijalnog prava jednak onom kako ga je ocijenio drugostupanjski sud u pobijanoj presudi, to nije bilo razloga za njezino ukidanje.

 

Revizijski navodi tuženika kojima pokušavajući prigovoriti pravilnosti pobijane presude, a glede pravilnosti ocjene izvedenih dokaza, sve pozivom na odredbu čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 8. ZPP-a, sadržajno su prigovori činjenične naravi i kao takvi nedopušteni u revizijskom stupnju postupka.

 

Predmet spora je dopuštenost odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju Odlukom od 28. travnja 2017.

 

Polazeći od rezultata provedenog postupka i u njemu utvrđenih činjenica i to:

 

- da je tužitelj radio kod tuženika na radnom mjestu prodavača,

 

- da je tuženik 14. travnja 2017. proveo ispitivanje alkoholiziranosti zatečenih radnika druge smjene, njih šest među njima i tužitelja, kontroliranjem izdaha uz pomoć uređaja DRAEGER, te

 

- da je kod tužitelja u prvom mjerenju izvršenom u 17,50 sati utvrđena količina alkohola u organizmu od 0,28 g/kg, a u drugom mjerenju izvršenom u 18,14 sati utvrđena količina alkohola u organizmu od 0,19 g/kg,

 

- da je u zapisniku sastavljenom vezano za provedeno ispitivanje tužitelj iskazao da je prije dolaska na posao konzumirao jednu bocu pive,

 

- da je tužitelj u obrani iznesenoj vezano za ovaj događaj potvrdio da je prije početka rada konzumirao pivo, te izrazio žaljenje zbog ovog događaja,

 

- da je tuženik prethodno u dva navrata upozoravao tužitelja na kršenje obveza iz radnog odnosa, a nije se odnosilo na nedozvoljeno konzumiranje alkohola,

 

- da se sindikalni povjerenik suglasio sa namjerom tuženika o otkazivanju ugovora o radu tužitelju, nakon čega

 

- da je tuženik tužitelju dao izvanredni otkaz ugovora o radu ocijenivši da zbog utvrđenih povreda obveze iz radnog odnosa nastavak rada nije moguć,

 

a primjenom odredbe čl. 58. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 71/14, 18/14 i 154/14 – dalje: ZZR) i odredbi Pravilnika o radu tuženika te odredbe čl. 116. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 i 127/17 – dalje: ZR), prvostupanjski sud je ocijenio da je postupanje tužitelja imalo značaj osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa i bio dopušteni razlog za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužitelju, a drugostupanjski sud pak ocijenio da takvo postupanje nema značaj osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, zbog čega da nije bilo razloga za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužitelju. Pritom da sud izražava pravno shvaćanje da utvrđena mala količina alkohola koja je kod tužitelja ustanovljena prilikom izvršene promjere nije mogla bitno onemogućavati tužitelja u izvršavanju poslova njegovog radnog mjesta prodavača, te nema značaj teške povrede zbog koje bi mu trebalo izvanredno otkazati ugovor o radu, a koja kao sankcija da se izriče radniku iznimno zbog osobito grubog kršenja obveze iz radnog odnosa uz uvažavanje kojih da nastavak radnog odnosa nije moguć, a što ovdje nije slučaj.

 

Za pravnu kvalifikaciju povrede obveze iz radnog odnosa, a zbog koje je tužitelju otkazan ugovor o radu mjerodavne su odredbe Pravilnika o radu tuženika i baš odredba čl. 52. toč. 3. Pravilnika o radu tuženika (dalje: Pravilnik) koja utvrđenu alkoholiziranost radnika na radu predviđa kao povredu obveze iz radnog odnosa za koju se prema odredbi čl. 53. st. 3. Pravilnika radniku može redovito otkazati ugovor o radu te odredba čl. 54. Pravilnika koja između ostalog u toč. 9. kao osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa smatra postupanjem radnika koji nakon usmene opomene ili pisanog upozorenja dođe na posao pod utjecajem alkohola, a zbog koje osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa poslodavac može radniku izvanredno otkazati ugovor o radu.

 

Odredbom čl. 58. st. 1. ZZR propisano je da radnik u vrijeme rada ne smije biti pod utjecajem alkohola i drugim sredstvima ovisnosti niti ih smije unositi na mjesto rada.

 

Prema odredbi stavka 2. tog članka poslodavac je obvezan provoditi zabranu zlouporabe alkoholnih pića i sredstava ovisnosti na radnom mjestu prikladnim mjerama.

 

Prema odredbi stavka 3. tog članka smatrat će se da je radnik pod utjecajem alkohola ako u krvi ima alkohola više od 0,0 g/kg, odnosno više od 0,0 mg u litri izdahnutog zraka, odnosno u krvi ima višu koncentraciju alkohola od koncentracije dozvoljene procjenom rizika poslova koje taj radnik obavlja.

 

Obzirom na sadržaj odredbe čl. 55. st. 3. Pravilnika, a kojim je tuženik kao graničnu vrijednost za ocjenu postojanja alkoholiziranosti kod radnika odredio onu utvrđenu preko 0,50 g/kg, ocijeniti je da tuženik, a polazeći od odredbe čl. 58. st. 3. ZZR kao koncentraciju alkohola dozvoljenu procjenom rizika poslova koje obavljaju njegovi radnici, odredio koncentraciju alkohola ispod 0,50 g/kg.

 

To pak znači da ako provjerom prisutnosti alkohola kod radnika je utvrđena prisutnost alkohola u iznosu manjem od 0,50 g/kg se takvo stanje radnika ne može smatrati ni povredom obveze iz radnog odnosa u smislu odredbe čl. 52. toč. 3. Pravilnika, a onda tim više se ne može smatrati teškom povredom obveze iz radnog odnosa u smislu odredbe čl. 54. toč. 9. Pravilnika, a to pak znači da u okolnostima konkretnog slučaja izvršenom provjerom nad tužiteljem i utvrđenom koncentracijom alkohola od 0,28 g/kg tj. 0,19 g/kg se zbog toga u odnosu na tužitelja i nije moglo ocijeniti da je uopće počinio povredu obveze iz radnog odnosa, a time ni osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, a to pak znači da nisu ni postojali razlozi za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužitelju. Stoga je odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu nedopuštena, zbog čega je reviziju trebalo odbiti sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Tužitelju nisu priznati troškovi sastava odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke o reviziji tuženika.

 

Zagreb, 16. lipnja 2020.

 

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.