Poslovni broj: 35 Gž-306/2019-2

 

 

 

Poslovni broj: 35 Gž-306/2019-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

i

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Tanji Novak-Premec kao sucu pojedincu, na prijedlog višeg sudskog savjetnika-specijalista Zvonimira Biškupa, u pravnoj stvari tužitelja N. C., OIB:... iz Z., kojeg zastupa punomoćnica S. B., odvjetnica u O., protiv tuženice Z. B. d.d., OIB:... Z.,  koju zastupaju punomoćnici H. I. i dr., odvjetnici u O. društvu P. & P. j.t.d. u Z., radi isplate, povodom žalbe tuženice podnesene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-8075/15-27 od 21. prosinca 2018., dana 16. lipnja 2020.

                           

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-8075/15-27 od 21. prosinca 2018. u dijelu u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 28.537,85 kn s pripadajućim zateznim kamatama, preciziranima u izreci te presude, sve u roku od 15 dana.

 

r i j e š i o   j e

 

Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća žalba tuženice u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka, sadržanu u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-8075/15-27 od 21. prosinca 2018., kojom je naloženo tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 13.182,23 kn s pripadajućim zateznim kamatama, preciziranima u tom dijelu izreke, tako da se rješava:

 

Nalaže se tuženici nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu 12.244,73 kn (dvanaesttisućadvjestočetrdesetčetirikune i sedamdesettrilipe) sa zateznim kamatama tekućima od 21. prosinca 2018. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom odlučeno je:

 

„I Nalaže se tuženiku Z. b. d.d., Z. OIB:... isplatiti tužitelju N. C. iz Z., OIB: ... iznos od 28.537,85 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim a iznos od:

392,19 kuna počev od 16. 11. 2007. godine do isplate

378,98 kuna počev od 17. 12. 2008. godine do isplate

385,74 kuna počev od 16. 01. 2008. godine do isplate

378,79 kuna počev od 20. 02. 2008. godine do isplate

770,17 kuna počev od 18. 03. 2008. godine do isplate

742,29 kuna počev od 16. 04. 2008. godine do isplate

700,60 kuna počev od 29. 05. 2008. godine do isplate

691,20 kuna počev od 08. 07. 2008. godine do isplate

672,80 kuna počev od 14. 08. 2008. godine do isplate

667,04 kuna počev od 16. 09. 2008. godine do isplate

675,75 kuna počev od 16. 10. 2008. godine do isplate

691,18 kuna počev od 14. 11. 2008. godine do isplate

642,29 kuna počev od 16. 12. 2008. godine do isplate,

687,88 kuna počev od 15. 01. 2009. godine do isplate

675,17 kuna počev od 16. 02. 2009. godine do isplate

646,54 kuna počev od 19. 03. 2009. godine do isplate

636,19 kuna počev od 16. 04. 2009. godine do isplate

622,58 kuna počev od 15. 05. 2009. godine do isplate

602,72 kuna počev od 15. 06. 2009. godine do isplate

590,63 kuna počev od 15. 07. 2009. godine do isplate

763,52 kuna počev od 18. 08. 2009. godine do isplate

750,61 kuna počev od 16. 09. 2009. godine do isplate

727,41 kuna počev od 15. 10. 2009. godine do isplate

715,73 kuna počev od 17. 11. 2009. godine do isplate

693,85 kuna počev od 17. 12. 2009. godine do isplate,

693,09 kuna počev od 12. 01. 2010. godine do isplate

682,78 kuna počev od 12. 02. 2010. godine do isplate

662,57 kuna počev od 13. 03. 2010. godine do isplate

652,58 kuna počev od 15. 04. 2010. godine do isplate

649,12 kuna počev od 15. 05. 2010. godine do isplate

632,50 kuna počev od 15. 06. 2010. godine do isplate

629,17 kuna počev od 15. 08. 2010. godine do isplate

608,55 kuna počev od 16. 08. 2010. godine do isplate

621,50 kuna počev od 15. 09. 2010. godine do isplate

580,17 kuna počev od 15. 10. 2010. godine do isplate

562,78 kuna počev od 13. 11. 2010. godine do isplate

559,96 kuna počev od 15. 12. 2010. godine do isplate,

538,75 kuna počev od 15. 01. 2011. godine do isplate

520,08 kuna počev od 01. 02. 2011. godine do isplate

490,09 kuna počev od 15. 03. 2011. godine do isplate

467,06 kuna počev od 15. 04. 2011. godine do isplate

272,82 kuna počev od 15. 05. 2011. godine do isplate

270,37 kuna počev od 15. 06. 2011. godine do isplate

261,28 kuna počev od 12. 07. 2011. godine do isplate

210,29 kuna počev od 16. 08. 2011. godine do isplate

181,16 kuna počev od 14. 09. 2011. godine do isplate

163,69 kuna počev od 17. 10. 2011. godine do isplate

151,85 kuna počev od 15. 11. 2011. godine do isplate

140,02 kuna počev od 15. 12. 2011. godine do isplate,

130,88 kuna počev od 12. 01. 2012. godine do isplate

118,99 kuna počev od 15. 02. 2012. godine do isplate

105,75 kuna počev od 13. 03. 2012. godine do isplate

  91,98 kuna počev od 13. 04. 2012. godine do isplate

  79,41 kuna počev od 14. 05. 2012. godine do isplate

  66,77 kuna počev od 14. 06. 2012. godine do isplate

  53,11 kuna počev od 11. 07. 2012. godine do isplate

  39,96 kuna počev od 13. 08. 2012. godine do isplate

  26,27 kuna počev od 10. 09. 2012. godine do isplate

  13,33 kuna počev od 15. 10. 2012. godine do isplate

za potraživanja dospjela do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-nih poena a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i nadoknaditi mu prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 13.182,23 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od počev od 21. prosinca 2018. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana.“

 

Pravodobno podnesenom žalbom prvostupanjsku presudu tuženica pobija u cijelosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog drugostupanjskom sudu da odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška, a podredno da predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je djelomično osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka, dok je u odnosu na odluku o glavnoj stvari u cijelosti neosnovana.

 

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koje je, kako tvrdi, preplatio po Ugovoru o kreditu kojeg je s tuženicom sklopio 20. rujna 2007., a sve zbog njegova stava o ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenljiva kamatna stopa "u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d.".

 

U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud navodi da nije sporno da su tuženica kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 20. rujna 2007. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3210882048, kreditna partija 7103821195, prema kojem je tužitelju odobren i isplaćen kredit u iznosu od 139.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, na rok od 5 godina, dok je u čl. 2. ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d., koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,90% godišnje. Za vrijeme trajanja otplate kredita redovna kamata jednostrano je, po tuženici, mijenjana u više navrata, pa je tako od 1. listopada 2007. iznosila je 5,5% godišnje, od 1. veljače 2008. iznosila je 6,30% godišnje, od 1. srpnja 2009. iznosila je 6,80% godišnje, od 1. travnja 2011. ista je iznosila 6% godišnje, dok je od 1. srpnja 2011. iznosila 5,75% godišnje. Navedeni kredit otplaćen je 15. listopada 2012. Utvrdivši na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka Z. R. da razlika između visine kamata koje su tužitelju naplaćene i kamata određenih primjenom kamatne stope koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu iznosi 28.537,85 kn te s obzirom na zaključak da se o spornoj ugovornoj odredbi kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije pojedinačno pregovaralo, da je ista jasna i uočljiva, ali da nije razumljiva jer je jedino sigurno da ovisi isključivo o Odluci banke bez navođenja kriterija koji mogu utjecati na promjenu pa da ista, na način kako je ugovorena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, sud prvog stupnja ocjenjuje da je ta odredba nepoštena i ništetna, slijedom čega zaključuje da je tuženica dužna vratiti tužitelju sve što je primila po osnovi koja je utvrđena ništetnom, odnosno ukupan iznos od 28.537,85 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućima od dana uplata svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Stoga je, s obzirom i na daljnju ocjenu da nije nastupila zastara jer da je zastarni rok od pet godina, nakon prekida zastare uslijed pokretanja postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, ponovno počeo teći pravomoćnošću sudske odluke donesene u tom postupku, prihvatio tužbeni zahtjev.

 

Prilikom ocjene zakonitosti pobijane presude najprije valja reći da tuženica žalbom ne ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, a ovaj sud nije našao ostvarenom koju od bitnih povreda na koje pazi po službenoj dužnosti, u smislu čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14).

 

Tuženica ne osporava niti pravilnost i potpunost utvrđenja činjeničnog stanja po sudu prvog stupnja, već se njezina žalba, u odnosu na glavnu stvar, iscrpljuje u osporavanju odluke o odbijanju prigovora zastare. Ovaj sud, ispitavši presudu s obzirom na takve žalbene razloge i po službenoj dužnosti, međutim, nalazi da je materijalno pravo u cijelosti primijenjeno pravilno, pa tako i glede prigovora zastare.

 

Naime, tužba u ovome predmetu podnesena je preporučenom pošiljkom 28. prosinca 2015., a najraniji iznos stečenog bez osnove koji zahtijeva tužbenim zahtjevom dospio je 1. studenog 2007.

 

Prema stavu ovog suda, imajući u vidu svrhu postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i potrebu da potrošači ostvare djelotvornu pravnu zaštitu, a pritom i rok zastare tražbine stečenog bez osnove te trajanje postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, pokretanjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05). Stav u tom smislu iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018, navodeći da „pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe…“. Nema dvojbe da do trenutka podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, 4. travnja 2012., zastara predmetnih tražbina nije nastupila jer nije protekao rok zastare od pet godina, a pravomoćnošću odluke u tom sporu 13. lipnja 2014. zastara je počela teći iznova pa, kako je predmetna tužba podnesena 28. prosinca 2015., nije nastupila niti novozapočeta zastara.

 

U odnosu na žalbeno referiranje tuženice na Prijedlog Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o udružnim tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i stavljanju izvan snage Direktive 2009/22/EZ (Procedura 2018/0089/COD) kojeg je 11. travnja 2018. Europska komisija uputila Europskom parlamentu, u kontekstu kojeg tuženica navodi da Europska komisija kod predlaganja navedene Direktive polazi od stajališta da su nacionalna prava u tom pogledu različita te je u tu svrhu potreba njihova harmonizacija, valja reći da isto ne dovodi do drugačijeg zaključka od ranije iznesenog, time da je Vrhovni sud Republike Hrvatske upravo u citiranoj presudi poslovni broj: Rev-2245/17-2 hrvatsko pravo protumačio u duhu prava Europske unije, dok je u rješenju poslovni broj: Rev-581/2019-2 od 5. svibnja 2020., u odgovoru na postavljeno pravno pitanje (od strane tuženice Z. b. d.d.): „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu sa čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, kako je izmijenjen) (ZZP/07) (u daljnjem tekstu: "tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava") tužbu definiranu člankom 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, kako je izmijenjen) (u daljnjem tekstu: "ZOO") odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“, odgovorio da je u odnosu na naznačeno pravno pitanje Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio pravno shvaćanje u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., "sukladno kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe... ".

 

Kada se uzme u obzir i da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. jednoglasno odbijena ustavna tužba Z. b. d.d. (koja je tužena i u ovom postupku) protiv presude poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., uz obrazloženje Ustavnog suda da je ovlaštenje Vrhovnog suda kao najvišeg suda da daje tumačenje pravnih pitanja u skladu s njegovom obvezom iz čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, sukladno kojoj Vrhovni sud osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, i zaključak da je "spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika" pa da, stoga, Ustavni sud "ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi", preostaje zaključiti da žalba tuženice kojom prigovara materijalnopravnom stajalištu prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare nije osnovana.

 

Kod takvog stanja stvari te uslijed utvrđenja nepoštenosti/ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (pri čemu je sud u ovom postupku vezan na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite) i iznosa stečenog bez osnove, sud prvog stupnja osnovano je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženici isplatiti tužitelju zahtijevani iznos od 28.537,85 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

 

Pobijanu presudu valjalo je, stoga, primjenom čl. 368. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 – nastavno: ZPP) potvrditi u dijelu u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 28.537,85 kn sa zateznim kamatama, preciziranima u izreci te presude, sve u roku od 15 dana.

 

Tuženica žalbom odluci o troškovima postupka prigovara navodeći da ne vidi osnove da se tužitelju dosude troškovi sastava 4 podneska u kojima se očituje o pravnim pitanjima. Prvostupanjski sud tužitelju je, međutim, opravdano troškove sastava podnesaka  od 2. svibnja 2016., 23. siječnja 2017. i 14. veljače 2018. priznao primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – nastavno: Tarifa) jer se istima tužitelj očitovao na odgovor na tužbu i na nalaze i mišljenja vještaka (dosljedno tome, i tuženici je na istom pravnom temelju priznat trošak sastav podneska od 26. travnja 2017.), dok je, za razliku od toga, trošak sastava podneska od 30. kolovoza 2018., umjesto u iznosu od 1.000,00 kn sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife (uvećanom za PDV po stopi od 25%), trebalo primjenom Tbr. 8. toč. 3. Tarife priznati u iznosu od 250,00 kn (uvećanom za PDV po stopi od 25%) jer taj podnesak, sadržajem kojeg se tužitelj očitovao na navode tuženice, ne ulazi u krug podnesaka iz Tbr. 8. toč. 1. Tarife.

 

Zbog toga je dosuđeni iznos troškova parničnog postupka od 13.182,23 kn valjalo umanjiti za iznos od 937,50 kn (750,00 kn + PDV po stopi od 25%; kao razlike između prvostupanjskom presudom priznatog troška od 1.250,00 kn i iznosa od 312,50 kn na kojeg tužitelj ima pravo po ovoj osnovi) i u konačnici, preinakom rješenja o troškovima parničnog postupka, sadržanog u pobijanoj presudi, primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP, naložiti tuženici nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu 12.244,73 kn sa zateznim kamatama tekućima od 21. prosinca 2018. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, a u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbiti kao neosnovanog.

 

Na kraju je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka jer je u povodu njezine žalbe, kojom je pobijala i odluku o glavnoj stvari, djelomično preinačena samo odluka o troškovima postupka, a troškovi, kao sporedna tražbina, budući da ne čine glavni zahtjev, ne predstavljaju kvalifikatorni element utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, u smislu čl. 35. st. 2. ZPP.

 

U Varaždinu 16. lipnja 2020.