1

Poslovni broj: 35 Gž-371/2020-3

Poslovni broj: 35 Gž-371/2020-3

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Tanji Novak-Premec kao sucu pojedincu, na prijedlog višeg sudskog savjetnika-specijalista Zvonimira Biškupa, u pravnoj stvari tužitelja Z. K., OIB:... iz B., kojeg zastupa punomoćnik S. V., odvjetnik u V., protiv tuženice „E. & S. B.“ d.d., OIB:... R., kojeg zastupaju punomoćnici D. M. i dr., odvjetnici u O. društvu H. & P. d.o.o. u Z., radi raskida aneksa ugovora i isplate, povodom žalbe tuženice podnesene protiv rješenja Općinskog suda u Bjelovaru-Stalne službe u Daruvaru poslovni broj: P-415/2019-16 od 24. siječnja 2020., 16. lipnja 2020.

r i j e š i o   j e

Prihvaća se žalba tuženice, ukida rješenje Općinskog suda u Bjelovaru-Stalne službe u Daruvaru poslovni broj:P-415/2019-16 od 24. siječnja 2020. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno rješavanje.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem riješeno je:

"Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja kao neosnovan."

Navedeno rješenje pravodobnom žalbom pobija tuženica zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, "apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a te bitnih povreda odredaba parničnog postupka". Predlaže ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, ili ga preinačiti sukladno žalbenim navodima.

Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

Žalba je osnovana.

Prvostupanjski sud, obrazlažući pobijano rješenje, navodi da je između stranaka predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena mjesna nadležnost Općinskog suda u Rijeci (mjestu sjedišta tužene banke), no takvu ugovornu odredbu ocjenjuje nepoštenom (i stoga ništetnom) jer tužitelj o istoj nije mogao pojedinačno pregovarati prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu niti utjecati na njezin sadržaj te s obzirom da ista, po njegovu stavu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Pritom se poziva na presudu Suda Europske unije od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 – O. G. E. S. protiv R. M. Q. te S. E. S. protiv J. M.. S. A. P. i dr., te u konačnici na temelju čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju zaključuje da u ovom slučaju postoji mjesna nadležnost prvostupanjskog suda pred kojim je postupak pokrenut, dodajući da Stalna služba u Daruvaru djeluje kao sastavna jedinica Općinskog suda u Bjelovaru.

Odgovarajući na žalbene navode ovaj sud uvodno ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 – nastavno: ZPP) jer prvostupanjski sud nije iznio jasne i dostatne razloge zbog kojih smatra da je prorogacijska klauzula uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, nego je općenito obrazložio da je njome tuženica sebe dovela u znatno povoljniji položaj od tužitelja.

U obrazloženju pobijanog rješenja se, nadalje, netočno navodi da je tužitelj, protiveći se tuženičinu prigovoru mjesne nenadležnosti, istaknuo da je ugovorena nadležnost na koju se poziva tuženica nepoštena i time ništetna. Tužitelj je, doduše, u podnesku od 4. rujna 2019. spominjao nepoštene i ništetne odredbe, ali u kontekstu glavne stvari i potraživanja naknade štete zbog nepoštenih odredaba ugovora o kreditu, dok je u nastavku istog podneska naveo da je "također" neosnovan i prigovor mjesne nenadležnosti, pozivajući na primjenu čl. 59. Zakona o parničnom postupku, ali bez konkretnog pozivanja na nepoštenost i ništetnost prorogacijske klauzule.

Prema ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud može i po službenoj dužnosti ocijeniti odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, međutim, kako to u žalbi ukazuje tuženica, isti je u konkretnom slučaju propustio omogućiti parničnim strankama da se kontradiktorno očituju o pitanju nepoštenosti prorogacijske klauzule.

Naime, u predmetu broj C-472/11 – B. P. B. Z. protiv C. C., Sud Europske unije je na postavljena prethodna pitanja nacionalnog suda odgovorio da se odredbe čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima moraju tumačiti na način da nacionalni sud, koji je po službenoj dužnosti utvrdio nepoštenom ugovornu odredbu, ne mora čekati da potrošač, koji je obaviješten o svojim pravima, izjavi da traži da se odnosna ugovorna odredba utvrdi ništetnom, kako bi posljedice takvog utvrđenja i primijenio. Sud Europske unije je, međutim, dodao da načelo kontradiktornog postupka općenito obvezuje nacionalni sud, koji je nepošteni karakter neke ugovorne odredbe utvrdio po službenoj dužnosti, da parnične stranke o tome izvijesti i omogući im da o tome rasprave na način koji im omogućavaju nacionalne postupovne odredbe. Isti sud je nastavno naveo i da nacionalni sud, kako bi mogao ocijeniti je li neka ugovorna odredba na kojoj je utemeljen odnosni (tužbeni) zahtjev nepoštena, mora imati u vidu i sve ostale ugovorne odredbe.

U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je odbio tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti utvrdivši po službenoj dužnosti da je ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti nepoštena, bez da je prije toga strankama dao priliku iznijeti (i raspraviti) stavove upravo glede te nepoštenosti. Postupajući na taj način, onemogućio je tuženicu raspravljati pred sudom, zbog čega ona osnovano utvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP. Stoga je valjalo, primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP, ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno rješavanje.

Takvom odlukom ovaj sud ne prejudicira buduću odluku o pitanju nadležnosti (u kontekstu toga i o nepoštenosti/ništetnosti sporne ugovorne odredbe), već je na sudu prvog stupnja da sanira počinjene povrede i strankama ovog postupka omogući da iznesu svoje stavove i o njima kontradiktorno rasprave.

Nakon toga će ponovno odlučiti o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti i odluku potkrijepiti jasnim i dostatnim razlozima, time da se na ovome mjestu sudu prvog stupnja ukazuje da u konkretnoj situaciji nema mjesta zasnivanju nadležnosti na odredbi čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju jer se ta odredba odnosi na pitanje međunarodne nadležnosti za sporove iz potrošačkih ugovora. Stoga će, u slučaju da na opisani način utvrdi da je prorogacijska klauzula ništetna (glede čega je u tom slučaju potrebno dati jasne razloge, vodeći računa o svim relevantnim okolnostima), o mjesnoj nadležnosti odlučiti primjenom relevantnih odredaba ZPP, dajući pritom razloge i u odnosu na odredbu čl. 59. ZPP na koju se tijekom postupka poziva tužitelj.

U Varaždinu 16. lipnja 2020.