1              Poslovni broj: Gž R-648/2020-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-648/2020-2

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sucu ovog suda mr. sc. Dražanu Penjaku, u pravnoj stvari tužiteljice M. O. iz Z., OIB: ..., zastupana po A. T., odvjetniku u Odvjetničkom društvu T. & p. d.o.o. u Z., protiv tuženika Bolnice, Z. OIB: ..., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-6017/18-24 od 31. ožujka 2020., 15. lipnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-6017/18-24 od 31. ožujka 2020. u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku, da tužiteljici na ime pogrešno isplaćene plaće isplati iznos od 41.351,29 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačno naznačene iznose do isplate, osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u gore navedenim bruto iznosima, u roku od 15 dana (točka I. izreke). Nadalje, naloženo je tuženiku, da tužiteljici na ime pogrešno isplaćene naknade za godišnji odmor isplati iznos od 5.883,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačno naznačene iznose do isplate, osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u gore navedenim bruto iznosima, u roku od 15 dana (točka II. izreke), te je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima, kao neosnovan (točka III. izreke). Isto tako, naloženo je tuženiku, da tužiteljici, naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 9.150,00 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 31. ožujka 2020. godine pa do isplate po stopi, sve u roku 15 dana (točka IV. izreke).

Protiv navedene presude pod točkama I., II., i IV. izreke žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge predviđene odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.; dalje: ZPP), a koji se zakon u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe članka 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.) uz iznimke iz članka 117. stavka 2., 3., i 4. ZIDZPP/19, predlažući preinaku odnosno ukidanje pobijane odluke.

Žalba tuženika nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za razdoblje od 1. prosinca 2013. do 30. lipnja 2019. na ime dodatka na plaću zbog posebnih uvjeta rada na temelju odredbe članka 57. stavka 1. i 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 143/13.; dalje: KU 143/13), a koji je bio u primjeni od 1. prosinca 2013. do 1. ožujka 2018. Navedenom odredbom KU 143/13 određeno je da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću, a tužitelj navedeni dodatak potražuje u odnosu na vrijeme prekovremenog rada, jer joj je isti isplaćen za redovni rad. Istovjetno je propisano i odredbom članka 55. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 29/18.; dalje: KU 29/18).

Nadalje, predmet spora je i zahtjev za isplatu razlike plaće na ime dodatka na plaću za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na temelju članka 59. KU 143/13 (10%), a koji je dodatak povećan na 12% odredbom Dodatka I. KU 143/13 (na snazi od 1. listopada 2015.). I ovaj dodatak tužitelj potražuje u odnosu na vrijeme prekovremenog rada, jer joj je isti isplaćen za redovni rad. Također, predmet spora je i zahtjev tužiteljice za isplatu razlike naknade plaće na temelju odredbe članka 36. KU/2013 i članka 59. stavka 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine", broj 141/12; dalje: TKU).

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

Iz rezultata provedenog postupka u bitnom proizlazi:

- da je tužiteljica zaposlenik tuženika na radnom mjestu liječnika specijalizant anesteziologije, reanimatologije i intenzivne medicine,

- da tuženik nije tužiteljici isplaćivao dodatak za otežane uvjete rada na osnovnu plaću za sve odrađene sate, već samo za sate koji ulaze u redovan rad,

- da tuženik tužiteljici nije isplaćivao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na osnovnu plaću za sve odrađene sate, već samo za sate koji ulaze u redovan rad,

- da tuženik tužiteljici nije isplaćivao naknadu za prekovremeni rad u mjesecima u kojima je blagdan ili drugi neradni dan "padao" na standardno radni dan,

- da je, posljedično, tuženik tužiteljici naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg
odmora isplaćivao u umanjenom iznosu.

Prema shvaćanju prvostupanjskog suda, a koje shvaćanje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, tužitelju pripada pravo na dodatak na plaću za posebne uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, te dodatak za ostvareni radni staž neovisno o tome je li rad ostvaren u redovnom radnom vremenu ili kao prekovremeni rad.

Pri tome valja istaknuti da tužiteljica ima pravo na isplatu kumulativno tih dodataka zajedno s dodatkom za prekovremeni rad.

Dakle, kao radne sate u cilju utvrđenja osnovice za izračun dodataka trebalo je računati i sate provedene na prekovremenom radu što je tuženik propustio učiniti.

Sud prvog stupnja je nakon provedenog postupka prihvatio tužbeni zahtjev, smatrajući da tužiteljici pripada pravo na uvećanje plaće za otežane uvjete rada za sve sate u kojima je tužiteljica radila u otežanim uvjetima rada, pa tako i za sve odrađene prekovremene sate, kao što joj pripada i pravo na uvećanje plaće za dodatak za odgovornost za život i zdravlje ljudi za sve efektivno odrađene sate za sve efektivno odrađene sate rada.

Nadalje je sud prvog stupnja smatrao da tužiteljici, sukladno odredbama KU, ima istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, odnosno pravo na isplatu kumulativno svih dodataka po osnovama iz članaka 57., 59., 59. a. i 60. KU 143/13, zajedno s dodatkom za prekovremeni rad. Isplata dodataka za prekovremeni rad da ne isključuje pravo tužiteljice na isplatu dodataka po osnovama iz članka 57., 59. i 60. KU 143/13, budući da tužiteljica, i kada radi prekovremeno, također radi u svojstvu radnika koji radi u otežanim uvjetima rada.

Ovakav pravni stav suda prvog stupnja prihvaća kao pravilan i potpun i ovaj drugostupanjski sud.

Naime, tumačenje tuženika da tužiteljici taj dodatak pripada samo za redovan rad nije
prihvatljivo kod nesporne činjenice da otežani uvjeti rada i iznimna odgovornost za život i
zdravlje pacijenata postoje i pri redovnom i pri prekovremenom radu.

Iz podataka dostavljenih u spis te rezultata vještačenja proizlazi da je obračun dodataka izvršen u odnosu na redovni rad tužiteljice, iako je kao radne sate u cilju utvrđenja osnovice za izračun dodataka trebalo računati i platiti dodatak i na sate provedene na prekovremenom radu što je tuženik propustio. Pri tome je za istaknuti da tužiteljica, kako joj kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno tih dodataka zajedno s dodatkom za prekovremeni rad.

Dakle, kako je to naprijed navedeno, kao radne sate u cilju utvrđenja osnovice za izračun dodataka, trebalo je računati sate provedene na prekovremenom radu, što je tuženik propustio učiniti.

Stoga je sud prvog stupnja, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, nakon što je proveo dokazni postupak sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo pri čemu se pozvao na odgovarajuće materijalnopravne propise te o svemu dao jasne razloge.

U odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu razlike naknade plaće za istaknuti je da je odredbom članka 47. stavka 1. KU 143/13 propisano da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, dok je odredbom članka 36. stavka 1. KU/2013 propisano da se za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radniku isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu.

S obzirom da tuženik tužitelju nije obračunavao naknadu plaće u skladu s naprijed navedenim odredbama KU 143/13 i KU 29/18, pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i u tom dijelu.

Prema shvaćanju prvostupanjskog suda, a koje shvaćanje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, tužiteljici pripada pravo na dodatak na plaću za posebne uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, neovisno o tome je li rad ostvaren u redovnom radnom vremenu ili kao prekovremeni rad.

Pri tome valja istaknuti da tužiteljica ima pravo na isplatu kumulativno tih dodataka zajedno s dodatkom za prekovremeni rad.

U odnosu na zahtjev tužiteljice za isplatu razlike naknade plaće za istaknuti je da je odredbom članka 36. stavka 2. KU 143/13 propisano da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca ako je to za njega povoljnije.

Tuženik je prilikom obračuna naknade plaće primjenjivao pogrešne parametre (plaće koje čine prosjek nije uvećavala za dodatke na ime otežanih uvjeta rada, odgovornosti za život i zdravlje ljudi za sve efektivno odrađene sate rada već samo za sate koji ulaze u redovan rad i staža), slijedom čega je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu.

Odredbom članka 58. stavka 9. KU 143/13 i članka 49. stavaka 9. i 10. KU 29/18 propisano je da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati te da redovni mjesečni fond radnih sati čine sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati.

Nadalje, sukladno zaključku broj 148 zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora, mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez blagdana, subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati, a svi sati odrađeni iznad te satnice predstavljaju prekovremeni rad i tako trebaju biti plaćeni. Mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti, bez obzira rade li samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili u dežurstvu i pripravnosti.

U konkretnom slučaju, tuženica je redovni mjesečni fond sati utvrđivala suprotno citiranim odredbama kolektivnih ugovora iz kojih proizlazi da se mjesečni fond radnih sati dobije umnoškom broja radnih sati s brojem radnih dana na nivou mjeseca, što znači da su blagdani i neradni dani isključeni iz tog umnoška.

Posebno se ukazuje da je na 8. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 9. prosinca 2019., pod brojem Su-IV-56/19-18, zauzeto shvaćanje:

„Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 143/13 i 96/15, dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz članka 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz članka 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.“

Budući da tužiteljici dosuđeni iznos tuženik za sporno razdoblje nije isplatio po navedenim osnovama, to je pravilno postupio prvostupanjski sud kada joj je isti dosudio skupa s pripadajućim kamatama koje teku na točno određene mjesečne iznose od dospijeća do isplate pozivom na odredbu članka 29. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.).

Inače, ni ostali žalbeni navodi tuženika ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijene odluke, kojom je prvostupanjski sud dao jasne i razumljive razloge zašto je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, a koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

Slijedom navedenog, a budući da žalbenim navodima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, trebalo je, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odlučiti kao izreci presude ove drugostupanjske odluke.

Pravilna je i odluka o trošku jer je ista u skladu s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP- a.

Split, 15. lipnja 2020.