Poslovni broj: Gž-634/2018-2

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-634/2018-2

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

Županijski sud u Splitu, po sucu pojedincu mr. sc. Ivanu Tironiju u pravnoj stvari tužitelja H. u. z. o. iz Z., OIB: ... zastupanog po punomoćnici Z. P. odvjetnici u S. protiv tuženice K. B. iz Ž., OIB: ..., zastupane po punomoćniku Z. B., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-13/16 od 22. prosinca 2017., dana 3. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-13/16 od 22. prosinca 2017. u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke kao i u dijelu pod točkom II. izreke.

 

 

Obrazloženje

 

Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud u točki I. izreke presude održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. R. iz S., poslovnog broja Ovrv-911/12 od 8. kolovoza 2012. u kojem je naloženo tuženici da isplati tužitelju iznos od 11.194,65 kuna sa zateznom kamatom koja na iznos od :

- 5.994,65 kuna teče od 22. rujna 2007. do isplate i

- 5.200,00 kuna teče od 8. svibnja 2008 do isplate

kao i u dijelu u kojem je naloženo tuženici da naknadi tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.662,50 kuna sa zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče od dana donošenja rješenja o ovrsi (8. kolovoza 2012.) do isplate. Za više zatraženi trošak ovršnog postupka u iznosu od 75,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom prvostupanjski je sud ukinuo platni nalog i u tom dijelu odbio zahtjev tužitelja kao neosnovan.

Nadalje, u točki II. izreke prvostupanjski je sud odlučio o parničnom trošku na način da je naložio tuženici da s ovog osnova isplati tužitelju iznos od 14.575,00 kuna sa zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče od dana presuđenja do isplate.

 

Protiv prvostupanjske presude i to baš u dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke kao i u dijelu u kojem je odlučeno o parničnom trošku (točka II. izreke) tuženica je podnijela žalbu navodeći da je pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - Odluka USRH, dalje: ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije usvojeni tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

 

Žalba tuženice nije osnovana.

 

Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest regresni zahtjev tužitelja prema tuženici za isplatu iznosa od ukupno 11.194,65 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom. Konkretno tužitelj tvrdi da je tuženica 14. travnja 2007. upravljala neosiguranim osobnim automobilom marke "Opel kadet" i uzrokovala prometnu nesreću kojom prilikom da su oštećeni automobili "Toyota yaris" vlasništvo K. R. i "Honda civic" vlasništvo D. Š. U svezi počinjene štete na automobilu K. R. tužitelj da je u svezi naknade štete i obrađivačke pristojbe imao trošak od ukupno 5.994,65 kuna, a s osnova naknade štete oštećenom D. Š. da je imao trošak od 5.200,00 kuna. Isplatu ovih iznosa sada potražuje od tuženice.

 

Tužitelj je kao ovrhovoditelj prvotno podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, pa je odlučujući o istom javni bilježnik M. R. iz S., dana 8. kolovoza 2012., pod poslovnim brojem Ovrv-911/12 donio rješenje o ovrsi kojim je u točki 1. naložio tuženici da isplati tužitelju sporne i već navedene iznose od 5.994,65 kuna i 5.200,00 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama. Navedenim rješenjem je u točki 2. određena ovrha radi prisilne naplate tih tražbina dok je u točki 3. rješenja naloženo tuženici, tada ovršenici, da isplati tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.737,50 kuna.

 

Odlučujući o prigovoru tuženice, prvostupanjski je sud dana 4. listopada 2012., pod poslovnim brojem Povrv-2239/12 donio rješenje kojim je stavio izvan snage navedeno rješenje o ovrsi od 8. kolovoza 2012., pa je postupak nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

 

Prvostupanjski je sud potom, nakon provedenog postupka, dana 14. siječnja 2015., pod poslovnim brojem Povrv-2239/12, donio presudu kojom je u točki I. izreke održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. R. iz S., poslovnog broja Ovrv-911/12 od 8. kolovoza 2012. u kojem je naloženo tuženici da isplati tužitelju iznos od 11.194,65 kuna sa zateznom kamatom koja na iznos od 5.994,65 kuna teče od 22. rujna 2007. do isplate, a na iznos od 5.200,00 kuna teče od 8. svibnja 2008. do isplate, kao i u dijelu u kojem je naloženo tuženici da naknadi tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.662,50.

 

Odlučujući o žalbi tuženice protiv označene prvostupanjske presude, Županijski je sud u Splitu, dana 8. prosinca 2015., pod poslovnim brojem Gž-3249/2015 ukinuo prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu te je predmet vratio Općinskom sudu u Splitu, na ponovno suđenje, a ovo sukladno odredbi članka 369. stavak 1. u svezi sa odredbom članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski je sud otklonio uočenu bitnu povredu postupka iz odredbe članka 354. stavak 2., točka 6. ZPP-a, te je izveo sve parnične radnje i raspravio sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svojoj ukidnoj odluci od 8. prosinca 2015. Prvostupanjski je sud na taj način postupio sukladno odredbi članka 377. stavak 1. ZPP-a.

 

Ispitujući sada pobijanu prvostupanjsku presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

Prvostupanjski je sud sada u ponovljenom postupku utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do ovih zaključaka:

 

- da je predmetnog 14. travnja 2007. tuženica upravljala neosiguranim osobnim automobilom marke "Opel - kadet",

 

- da se neposredno uoči predmetne prometne nesreće, osobni automobil "Opel – kadet", kojim je upravljala tuženica, kretao od pravca juga prema sjeveru kolnikom ulice ... kroz mjesto Žrnovnica,

 

- da se iza automobila „Opel - kadet“ kretao automobil "Toyota-yaris",

 

- da u dijelu ceste, gdje je cesta u pravcu, vozač automobila "Toyota - yaris" pretječe automobil „Opel kadet“, a dok je automobil u fazi pretjecanja vozač automobila „Opel - kadet“ počinje sa skretanjem ulijevo na parking šljunčane površine i na taj način ulazi u putanju kretanja automobila "Toyota - yaris",

 

- da kada vozač automobila "Toyota – yaris" vidi da će mu automobil "Opel – kadet" ući u putanju kretanja on intezivno reagira na volan i kočnicu, gdje skreće automobil u lijevo i poduzima kočenje,

- da je kod takvog reagiranja vozača automobila "Toyota – yaris", isti uspio izbjeći kontakt sa automobilom "Opel – kadet" , ali tada kako u zanašanju sa prednjim dijelom da udara u lijevu bočnu stranu parkiranog automobila "Honda – civic",

 

- da je automobil "Toyota – yaris" ostvario prednost zauzimanja lijeve prometne trake prije nego što je vozač automobila "Opel – kadet" (tj. tuženica), počeo sa skretanjem ulijevo,

 

- da se osobni automobil „Opel - kadet“ kod skretanja ulijevo giba brzinom oko 20 -25 km/h,

 

- da se osobni automobil „Toyota - yaris“ pred nesreću giba brzinom oko 53,8 km/h, a u mjestu sraza da ima naletnu brzinu oko 40 km/h,

- da je osobni automobil "Honda - civic" pred nesreću i mjesto sraza zaustavljen - parkiran,

 

- da od trenutka kada vozač automobila "Toyota – yaris" reagira na volan i kočnicu, automobil da bi se zaustavio do mjesta sraza da se giba brzinom oko 40 km/h ili bilo kojom manjom od ove.

 

Slijedom navedenih utvrđenja prvostupanjski je sud zaključio kako je za nastanak prometne nesreće i štetu koja je učinjena na automobilu marke „Toyota-yaris“ i parkiranom automobilu marke "Honda – civic" isključivo odgovorna tuženica koja je upravljala neosiguranim automobilom marke "Opel – kadet".

 

Utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda u svezi odgovornosti tuženice za nastanak predmetne prometne nesreće kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. Posebno je za istaknuti kako je prvostupanjski sud činjenice vezane za nastanak predmetne nesreće utvrdio na temelju jasnog, stručnog i dostatno obrazloženog pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za cestovni promet i strojarstvo, V. U., dipl. ing., od 2. lipnja 2017. Također je za istaknuti kako je vještak V. U. na ročištu za glavnu raspravu odgovarao na pitanja stranaka i ustrajao u svom nalazu i mišljenju od 2. lipnja 2017.

 

U svezi odgovornosti tuženice za nastanak štetnog događaja za reći je kako je ona upravljanjem automobilom "Opel – kadet" u predmetno vrijeme, postupila suprotno odredbama članka 43. i 56. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ br. 105/04., dalje ZOSPC), koji je u predmetno vrijeme bio na snazi. Tako je odredbom članka 43. stavak 1. ZOSPC-a pored ostalog propisano kako vozač koji namjerava poduzeti radnju pretjecanja, ne smije početi takvu radnju ako time dovodi u opasnost druge sudionike u prometu ili imovinu. Odredbama članka 56. ZOSPC-a regulirana su pravila skretanja. Dakle, u bitnome, kako tuženica nije u konkretnom slučaju poduzela radnju skretanja automobila "Opel – kadet" sukladno označenim odredbama ZOSPC-a, na taj je način uzrokovala da vozač automobila "Toyota – yaris" u namjeri izbjegavanja sudara, udari u parkirani automobil marke "Honda- civic", pri kojem je događaju došlo do štete kako na vozilu "Toyota – yaris", tako i na vozilu "Honda – civic". Naime, za ponoviti je, kako je prema nalazu i mišljenju vještaka V. U. automobil "Toyota – yaris" ostvario prednost zauzimanja lijeve prometne trake prije nego što je vozač automobila "Opel – kadet" (tj. tuženica) počela sa skretanjem ulijevo.

 

Tuženica u žalbi u bitnome osporava da bi upravo ona bila odgovorna za nastanak štetnog događaja pa se u tom smislu poziva na kazivanje svjedokinje K. R. i očitovanja vještaka V. U. na njezin iskaz na ročištu od 9. studenoga 2017. Konkretno tuženica navodi kako je K. R., (vozačica automobila "Toyota- yaris" koji je sudjelovao u predmetnoj prometnoj nesreći) iskazala da je u trenutku pretjecanja već bila na lijevoj traci i došla skoro do pola tog vozila (misli se na automobil kojim je upravljala tuženica), koje da je naglo skrenulo u lijevu stranu. Vještak V. U. da je na ročištu od 9. studenoga 2017. naveo kako iskaz tuženice u ovom dijelu nije tehnički održiv, jer da bi u tom slučaju nastupio sraz na kolniku između 2 vozila ("Opel – kadeta" i "Toyote – yaris"), a da sraza nije bilo. Žaliteljica ističe kako se na iskazu svjedokinje K. R. bazirao cijeli postupak, a da je vještak ovaj dio njenog iskaza ocijenio neodrživim. Tuženica na taj način sugerira kako ona nije odgovorna za nastanak štetnog događaja, odnosno da u svakom slučaju nije dokazana njezina odgovornost.

 

Slijedom istaknutog za reći je kako odgovornost tuženice za nastanak prometne nesreće nije utvrđena na temelju navedenog dijela iskaza svjedokinje K. R., već na temelju drugih činjenica i dokaza koji se podrobno navode u pobijanoj presudi pa tako i nalazu i mišljenju vještaka V. U.

 

Također je za reći kako se u konkretnom slučaju, a u svezi pitanja odgovornosti tuženice za predmetnu prometnu nesreću, ne može primijeniti pravilo o teretu dokazivanja (članak 7. i 221.a ZPP-a), u smislu da nije na nedvojben način utvrđena odgovornost tuženice. Naime do primjene ovog načela dolazi u situacijama kada sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu. No, u konkretnom slučaju prvostupanjski je sud utvrdio sve odlučne činjenice pa ne postoje uvjeti za primjenu odredbe članka 221.a ZPP-a.

 

Odredbom članka 29. stavak 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05.), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, propisano je kako oštećena osoba kojoj je šteta nanesena uporabom vozila čiji se vlasnik nije osigurao od automobilske odgovornosti, može podnijeti odštetni zahtjev Hrvatskom uredu za osiguranje. Odredbom stavka 5. navedenog članka određeno je kako Hrvatski ured za osiguranje ima pravo na naknadu od osobe koja je odgovorna za štetu isplaćenog iznosa štete, kamate i troškove. Upravo na temelju navedenih odredbi tužitelj i zahtjeva utuženi iznos od tuženice.

 

Tuženica u žalbi nije posebno osporavala visinu tužbenog zahtjeva, a koju je pravilno utvrdio prvostupanjski sud uz dostatno obrazloženje. Stoga se zbog nepotrebnog ponavljanja žaliteljica u tom dijelu upućuje na obrazloženje pobijane presude.

 

Odluka o parničnom trošku iz točke II. izreke prvostupanjske presude također je pravilno i zakonito donesena na temelju odredbi članaka 154. stavak 3. i 155. ZPP-a.

 

Slijedom navedenog u ovom obrazloženju žalbu tuženice je trebalo odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu, a ovo u suglasju sa odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

U Splitu 3. lipnja 2020.