1              Poslovni broj: 14 Gž-781/2020-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 14 Gž-781/2020-2

 

 

R E P U B L I K A H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužitelja Z. B., K., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku K. V., odvjetniku u K., protiv tuženika P. b. Z., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva L. i p. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima broj P-966/2019-11 od 14. siječnja 2020., dana 15. lipnja 2020.,

 

 

r i j e š i o j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima broj P-966/2019-11 od 14. siječnja 2020.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud odbijen je kao neosnovan prigovor tuženika mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja.

 

Protiv navedenog rješenja žali se tuženik, pobijajući isto zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), predlažući drugostupanjskom sudu pobijano rješenje preinačiti.

 

Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode.

Žalba tuženika nije osnovana.

 

Iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je tuženik u pismenom odgovoru na tužbu, prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, prigovorio mjesnoj nadležnosti  Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima, a iz razloga što je iz Ugovora o kreditu br. 9011144806 zaključenog među strankama (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu, listovi 12-16 spisa) razvidno da je isti zaključen s podružnicom tuženika I. G., ne K., te je pozivom na odredbu članka 59. ZPP-a predložio da se sud prvog stupnja oglasi mjesno nenadležnim i predmet ustupi mjesno nadležnom Općinskom sudu u Velikoj Gorici, Stalnoj službi u Ivanić Gradu.

 

Sud prvog stupnja je pobijanim rješenjem odbio prigovor mjesne nenadležnosti, smatrajući u bitnom da je navedena ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu nepoštena, u smislu odredbi članka 49. i članka 51. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP), koja je ništetna sukladno odredbi članka 55. ZZP-a, obzirom da se u konkretnom slučaju radi o nepoštenoj odredbi ugovora koji je unaprijed pripremila jedna strana – davatelj kredita na obrascima ugovora o kreditu, koje je tužitelj mogao samo prihvatiti da bi ostvario kredit, pa između ostaloga i takvu odredbu čiji je sadržaj nepoštena ugovorna odredba koja je i ništetna u smislu odredbe članka 55. ZZP-a. Nadalje je sud prvog stupnja smatrao da bi tužitelj, koji ima prebivalište u K., bio doveden u znatno težu situaciju jer bi morao putovati na sud u Zagreb, što iziskuje i troškove i vrijeme, slijedom čega da je navedena odredba Ugovora o kreditu nepoštena te da ne može biti osnov za određivanje mjesne nadležnosti.

 

Žalitelj u žalbi u bitnom ističe kako se sud prvog stupnja prilikom donošenja pobijanog rješenja nije osvrnuo na odredbu članka 59. ZPP-a kojom je određeno da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svoga sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti (u ovom slučaju Općinskog građanskog suda u Zagrebu) nadležan i sud na čijem se području nalazi ta jedinica, a što da je u ovom slučaju Općinski sud u Varaždinu.

 

Odredbom članka 70. stavka 1. ZPP-a propisano je da se stranke mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan i ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost nekog drugog suda.

 

Prema odredbi stavka 2. ovoga članka, ako je zakonom određeno da su za suđenje u određenom sporu mjesno nadležna dva suda ili više sudova, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi jedan od tih sudova ili drugi stvarno nadležni sud.

 

Sukladno odredbi stavka 3. članka 70. ZPP-a, pod pretpostavkama iz odredbi stavka 1. i 2. tog članka, sporazum o mjesnoj nadležnosti važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova, koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa, s tim da ispravu o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu (st. 4. navedenog članka).

 

Među strankama nije sporno da su iste sporazum o mjesnoj nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora sklopile u vidu prorogacijske klauzule u odredbi članka 11. Ugovora o kreditu, čime je ispunjen uvjet pisane forme za valjanost sporazuma o mjesnoj nadležnosti propisan odredbom članka 70. stavka 3. ZPP-a.

 

Odredbom članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO), propisano je da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti te da se na nju može pozivati svaka zainteresirana stranka.

 

U tom smislu valja upozoriti na Direktivu 93/13 EEZ Vijeća (dalje u tekstu: Direktiva 93/13) od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, koja je u cijelosti implementirana u hrvatski pravni sustav.

 

Tako je odredbom članka 49. ZZP-a propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 55. stavka 1. istog zakona i to na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

 

Vezano za praksu Suda Europske unije, valja upozoriti na presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C- 240/98 do C-244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama.

 

Navedenom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

Nadalje, za navesti je kako je na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu održanoj dana 29. siječnja 2020., zauzeto pravno shvaćanje prema kojemu je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

 

U konkretnom slučaju, radi se o ugovornoj klauzuli koja je bila unaprijed formulirana od strane tuženika, slijedom čega tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj i o istoj se nije posebno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj bio u obvezi putovati u Varaždin (jer je Dodatak Ugovoru o kreditu zaključen u Varaždinu), a što bi, obzirom da isti ima prebivalište u K. (G.), iziskivalo za njega dodatan trošak i potrebno vrijeme.

 

Opravdano tuženik u žalbi ukazuje da je sud prvog stupnja prilikom donošenja pobijanog rješenja propustio dati razloge glede primjene odredbe članka 59. ZPP-a, kojom je određeno da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

 

U konkretnom je slučaju Dodatak Ugovoru o kreditu zaključenog među strankama (listovi 5-9 spisa) zaključen sa Podružnicom tuženika broj 11, V.

 

Samo napomene radi, za navesti je kako filijala ili podružnica nisu sinonimi za poslovnu jedinicu. Naime, poslovna jedinica je širi pojam i ne mora biti registrirana u sudskom registru, odnosno ista se ustrojava u organizacijskim strukturama banaka zbog razloga ekonomičnosti te nije uvjetovana postojanjem stranačke sposobnosti poslovne jedinice.

 

Međutim, prema odredbi članka 19. l. stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

 

Slijedom navedenoga, kako je tužitelj postupak pokrenuo pred sudom svog prebivališta, to je isti iskoristio pravo izbora koje mu pruža odredba članka 19.l stavka 1. ZPK-a.

 

Kako, dakle, žalbeni razlozi nisu osnovani, valjalo je, pozivom na odredbu članka 380. točke 2. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika i potvrditi pobijano prvostupanjsko rješenje.

 

U Splitu 15. lipnja 2020.