1

Poslovni broj: UsImio-31/20-9

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

     UPRAVNI SUD U SPLITU

      Put Supavla 1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

R J E Š E NJ E

              Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Mireli Valjan-Harambašić, te Milki Škaro Grozdanić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja Ž. Ž. iz G,, , zastupanog po opunomoćeniku D, S., odvjetniku u odvjetničkom društvu S.i R. j.t.d., Z., , protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, zastupanog po opunomoćenici D. P., službenoj osobi tuženika, radi prava na starosnu mirovinu, nakon usmene i javne rasprave, zaključene 4. lipnja 2020., objavom odluke temeljem čl. 61. st. 5. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17), 12. lipnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Klasa: UP/II 140-02/19-01/03139947176, Urbroj: 341-99-05/3-19-5128 od 13. prosinca 2019.

                                                             i

 

                                                               r i j e š i o  j e

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

              Osporenim rješenjem tuženika odbijena je kao neosnovana žalba Ž. Ž., ovdje tužitelja, izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u S., Klasa: 140-02/19-01/03139947176, Urbroj: 341-18-05/3-19-030223 od 6. svibnja 2019., kojim je tužitelju, korisniku mirovine, obustavljena isplata mirovine s danom 30. travnja 2019.

              Tužitelj je pravovremeno podnio tužbu protiv osporenog rješenja tuženika, pobijajući zakonitost istog, kako proizlazi iz sadržaja tužbe zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj ističe da mu je rješenjem Područne službe u S. Klasa: UP/I-140-02/08-01, Urbroj: 341-18-05/3-08-46867 od 9. prosinca 2008. priznato pravo na starosnu mirovinu počevši od 1. rujna 2008. godine u iznosu od 2.260,78 kn mjesečno. Ističe da je navedenog datuma ispunio uvjete za priznanje prava na starosnu mirovinu prema odredbama članka 2. st. 1. toč. 1. i čl. 6. st. 2. Zakona o uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu radnika profesionalno izloženih azbestu (Narodne novine, broj: 79/2007, dalje u tekstu: ZUSP). Navodi i da je koristio svoje zakonsko pravo da se zaposli do polovice punog radnog vremena bez da mu se isplata mirovine obustavi, pa je tako 1. svibnja 2019. godine zasnovao radni odnos u trajanju od četiri sata dnevno, odnosno do polovice punog radnog vremena. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područna služba u S. donijela je rješenje Klasa: UP/I-140-02/19-01/03139947176, Urbroj: 341-18-05/3-19-030223 od 6. svibnja 2019., kojim se tužitelju obustavlja isplata mirovine s danom 30. travnja 2019. godine. Iz obrazloženja navedenog rješenja razvidno je samo da je prvostupanjsko tijelo utvrdilo da je tužitelju priznato pravo na mirovinu te da se korisnik mirovine dana 1. svibnja 2019. zaposlio, odnosno počeo obavljati djelatnost na temelju koje postoji obveza osiguranja, pa je slijedom navedenog prvostupanjsko tijelo utvrdilo da su ispunjeni uvjeti iz članka 99. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, dalje u tekstu: ZOMO) prema kojima se tužitelju s danom 30. travnja 2019. obustavlja isplata mirovine, a protiv kojeg je tužitelj izjavio žalbu. Tužitelj potvrđuje pravilnim utvrđenje prvostupanjskog tijela u obrazloženju rješenja da je tužitelju priznato pravo na mirovinu, ali da je isto propustilo utvrditi da se radi o starosnoj mirovini. Smatra da je nezakonito utvrđenje prvostupanjskog tijela da je tužitelj počeo obavljati djelatnost uslijed koje su ispunjeni uvjeti za obustavu isplate mirovine. Iz potvrde o podacima evidentiranim u matičnoj evidenciji Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Klasa: 034-04/19-03/6, Urbroj: 341-18-05/8-19-38101, od 24. svibnja 2019. proizlazi da je žalitelj, ovdje tužitelj, u razdoblju od 1. svibnja 2019. do 14. svibnja 2019. bio prijavljen na radno vrijeme od 4 sata dnevno. Kako je već istaknuto, tužitelj je ostvario pravo na starosnu mirovinu prema odredbama članka 2. st. 1. toč. 1. i čl. 6. st. 2. ZUSP-a, s tim da članak 2. st. 1. toč. 1. ZUSP-a određuje da radnik koji je tijekom rada na radnom mjestu bio profesionalno izložen azbestu ima pravo na starosnu mirovinu ako ima navršenih 50 godina života (muškarac), odnosno 45 godina (žena) i 25 godina staža osiguranja, pod uvjetom da je 10 godina radio na poslovima na kojima je radnik bio profesionalno izložen azbestu, odnosno bio neposredno izložen azbestu zbog rada u proizvodnji, uporabi, razgradnji, odstranjivanju, skladištenju ili transportu azbesta, odnosno azbestnih proizvoda ili na servisnim poslovima u pogonima za proizvodnju azbestnih proizvoda u Republici Hrvatskoj. Navedenim odredbama ZUSP-a, koji je lex specialis, određeni su posebni uvjeti uslijed kojih je tužitelju priznato pravo na starosnu mirovinu počevši od 1. rujna 2008. Zaključuje da je tužitelj nedvojbeno ostvario pravo na starosnu mirovinu prije stupanja na snagu Zakona o mirovinskom osiguranju. Donoseći nezakonito rješenje tuženik se pogrešno poziva na odredbu članka 99. stavka 2. točke 2., ispravno citira odredbu članka 99. stavak 3. točku 2. ZOMO, međutim istu ne primjenjuje na ispravan način.

Članak 99. st. 1. ZOMO-a navodi da se korisniku mirovine koji se zaposli ili počne obavljati djelatnost na temelju koje postoji obveza na osiguranje isplata mirovine obustavlja. Upućuje na st. 3. toč. 2. istog članka ZOMO-a, prema kojem se iznimno isplata neće obustaviti korisniku starosne mirovine koji je ostvario starosnu mirovinu prema člancima 33. i 180. ovog Zakona i korisniku starosne mirovine koji je tu mirovinu ostvario do stupanja na snagu ovog Zakona koji se tijekom korištenja prava zaposli do polovice punog radnog vremena. Tužitelj je ostvario pravo na starosnu mirovinu dana 1. rujna 2008. godine, tako što je ispunio posebne pretpostavke za stjecanje prava na starosnu mirovinu određene u članku 2. st. 1. toč. 1. i čl. 6. st. 2. ZUSP-a, do stupnja na snagu ZOMO-a. Također, radno vrijeme tužitelja u razdoblju od 1. svibnja do 14. svibnja 2019. godine u potvrdi o podacima evidentiranim u matičnoj evidenciji Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje navedeno je u trajanju od 4 sata dnevno. Slijedom navedenog, tužitelj je ustvrdio da ispunjava pretpostavke navedene u čl. 99. st. 3. točki 2. ZOMO-a uslijed kojih se isplata mirovine iznimno neće obustaviti. Tužitelj je radio na radnom mjestu na kojem je tijekom rada bio neposredno izložen azbestu u trajanju od 30 godina, 9 mjeseci i 14 dana. Tuženik je odbio žalbu tužitelja uz obrazloženje da tužitelj nije ostvario starosnu mirovinu prema člancima 33. i 180. ZOMO i nije korisnik koji je ostvario starosnu mirovinu do stupanja na snagu tog zakona, već je mirovinu ostvario prema odredbama ZUSP-a odnosno kako tuženik navodi Zakona o azbestu. Osim što je zaključak tuženika neosnovan i nezakonit isti je i diskriminirajući i protuustavan.

Ističe da članak 1. stavak 3. ZUSP-a određuje da radnik iz stavka 1. navedenog članka ostvaruje pravo na starosnu mirovinu prema Zakonu o mirovinskom osiguranju, kao osiguranik iz članka 10. stavka 1. točke 1. toga Zakona. Stoga da je tužitelj ostvario mirovinu sukladno Zakonu o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj: 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 79/07, 35/08) i to kao korisnik koji je ostvario starosnu mirovinu do stupanja na snagu novog zakona. S obzirom da tužitelj prima mjesečnu mirovinu u iznosu od 2.260,78 kuna, a koja mirovina nije dostatna za dostojan i dostojanstven život, tužitelj je zasnovao radni odnos u polovici radnog vremena. Međutim, diskriminatornim rješenjem tuženika oduzeto mu je pravo na isplatu mirovine te je tužitelju povrijeđeno Ustavom i zakonima zajamčeno pravo na jednakost. Dodatno ističe da je od 1. siječnja 2019. godine stupanjem na snagu odredbe članka 99. stavka 3. točke 11. ZOMO i za korisnike prijevremene starosne mirovine koji se tijekom korištenja prava zaposle do polovice radnog vremena određeno da se isplata mirovine ne obustavlja. Slijedom navedenog predlaže da sud nakon provedbe svih potrebnih dokaza zaključi glavnu raspravu i donese presudu kojom će poništiti osporeno rješenje tuženika i prvostupanjskog tijela.

              Tuženik je u dostavljenom odgovoru na tužbu naveo da tužba  nije osnovana. Osporeno rješenje tuženika doneseno je u skladu s činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravnom postupku i u skladu sa svim važećim zakonskim propisima. Navodi i razlozi izneseni u tužbi nisu osnovani, odnosno nisu pravno odlučni iz razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja. U osporavanom rješenju od 13. prosinca 2019. očitovao se o svim navodima tužitelja i u cijelosti ostaje kod svih navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja. Predlaže da sud donese presudu kojom će odbiti tužbeni zahtjev.

Sud je 4. lipnja 2020. održao javnu raspravu, te je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17- dalje: ZUS-a) dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora, na koju raspravu su pristupili zamjenica opunomoćenika tužitelja i opunomoćenica tuženika.

Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog spora. Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 55. stavak 3. ZUS-a, ovaj Sud utvrdio je da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Do obustave isplate starosne mirovine došlo je primjenom odredbe članka 99. stavka 1. ZOMO. 

Odredbom članka 99. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, dalje: ZOMO) propisano je da se korisniku mirovine koji se zaposli ili počne obavljati djelatnost na temelju koje postoji obveza na osiguranje isplata mirovine obustavlja, dok je stavkom 3. istog članka propisano da se iznimno od stavka 1. i 2. ovoga članka, mirovina ne obustavlja: 1. korisniku starosne mirovine koji je ostvario starosnu mirovinu prema člancima 33. i 180. ovoga Zakona i nastavi raditi do polovice punog radnog vremena uz izmijenjeni ugovor o radu, 2. korisniku starosne mirovine koji je ostvario starosnu mirovinu prema člancima 33. i 180. ovoga Zakona i korisniku starosne mirovine koji je tu mirovinu ostvario do stupanja na snagu ovoga Zakona koji se tijekom korištenja prava zaposli do polovice punog radnog vremena.

           Iz podataka spisa razvidno je da je tužitelju pravomoćnim rješenjem prvostupanjskog tijela, broj spisa: 221224 od 9. prosinca 2008. priznato pravo na starosnu mirovinu počevši od 1. rujna 2008. prema Zakonu o uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu radnika profesionalno izloženih azbestu (Narodne novine, broj: 79/07) i da se tužitelj 1. svibnja 2019. zaposlio do polovice punog radnog vremena, a što među strankama nije niti sporno.

           Među strankama je sporno može li se na tužitelja primijeniti odredba članka 99. stavak 3. točka 2. ZOMO, kojom je propisano da se iznimno, od stavka 1. i 2. ovoga članka, mirovina ne obustavlja: korisniku starosne mirovine koji je ostvario starosnu mirovinu prema člancima 33. i 180. ovoga Zakona i korisniku starosne mirovine koji je tu mirovinu ostvario do stupanja na snagu ovoga Zakona koji se tijekom korištenja prava zaposli do polovice punog radnog vremena.

Odredbom članka 99. stavkom 3. točkom 2. ZOMO-a propisano je da se ista primjenjuje na korisnike mirovine koji su starosnu mirovinu ostvarili prema članku 33. i 180. ZOMO-a i korisnike starosne mirovine koji su tu mirovinu ostvarili do stupanja na snagu ovoga Zakona koji se tijekom korištenja prava zaposle do polovice punog radnog vremena. Iz navedenog slijedi da je tom odredbom ZOMO-a propisano da se ista primjenjuje isključivo na kategoriju korisnika starosne mirovine koji su tu mirovinu, dakle starosnu mirovinu ostvarili prema sada važećim odredbama članaka 33. i 180. ZOMO, kao i ranije važećim odredbama ZOMO, koje su osim navršenog mirovinskog staža propisivale i ispunjenje uvjeta navršenih godina života za  ostvarivanje prava za starosnu mirovinu prema ZOMO-u, dok je tužitelj pravo na starosnu mirovinu ostvario prema posebnom propisu - Zakonu o uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu radnika profesionalno izloženih azbestu (Narodne novine, broj: 79/07), neovisno o navršenim godinama života, pa se na istoga ne može primijeniti gore citirana odredba članka 99. stavak 3. točka 2. ZOMO koja se, kako to pravilno tumače i upravna tijela u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu, odnosi samo na one korisnike starosne mirovine koji su starosnu mirovinu ostvarili (isključivo) prema navedenim odredbama ZOMO.

Neosnovan je paušalni prigovor tužitelja da je zaključak tuženika diskriminirajući, kada je tužitelju, korisniku mirovine, ista obustavljena primjenom članka 90. stavak 1. ZOMO-a, jer se isti primjenjuje sukladno važećim propisima na sve kategorije osiguranika za koje su se ispunili uvjeti za obustavu isplate mirovine, a ne radi se o korisnicima mirovine za koje je propisano da se iznimno mirovina ne obustavlja, a koji su taksativno određeni u stavku 3. točkama 1-11. tog članka ZOMO.

Slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog Suda, prigovori tužitelja izneseni u tužbi nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu iz razloga što je u upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na štetu tužitelja.

 Uzimajući u obzir navedene zakonske odredbe, osporavana odluka tuženika je zakonita, pa je stoga na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u izreci.                           

Zamjenica opunomoćenika tužitelja na raspravi održanoj kod ovog suda 4. lipnja 2020. zatražila je i popisala troškove upravnog spora za sastav tužbe i zastupanje na raspravi, sukladno odvjetničkoj tarifi. 

 

 

              S obzirom da sukladno odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

 

U Splitu, 12. lipnja 2020.

S U T K I N J A

 

Mirela Valjan-Harambašić

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske. (čl. 66. i 79. stavak 7. ZUS-a).

 

 

DNA:

-          tužitelju, po opunomoćenicima u Odvjetničkom društvu S. i R. j.t.d., Z., , uz zapisnik o objavi;

-          tuženiku Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Središnjoj službi, Z., A. Mihanovića 3, uz zapisnik o objavi;

-          u spis broj: UsImio-31/20.

 

Rj. I. Temeljem članka 11. stavak 1. točke 16. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/18), tužitelj je oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi;

          II. Spis kal. 30 dana.