- 1 -              I Kž 268/2017-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 268/2017-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića, Dražena Tripala, dr. sc. Marina Mrčele, i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijaliste Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. H. zbog kaznenog djela iz članka 91. točke 6. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97. i 27/98. - ispravak - dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 23. ožujka 2017. broj K-6/2015-52, u sjednici održanoj 12. lipnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. U povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženog J. H., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela te se izriče da je optuženi J. H. radnjama opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo ubojstva iz članka 90. KZ/97.

 

II. Uslijed odluke pod točkom I. i prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se optuženi J. H. na temelju članka 90. KZ/97. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina, u koju kaznu mu se, na temelju članka 63. KZ/97., uračunava vrijeme provedeno u pritvorskoj jedinici Policijske uprave v. s. od 28.rujna 2014. do 29. rujna 2014.

 

III. Odbija se kao neosnovana žalba optuženog J. H. te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Vukovaru broj K-6/2015-52 od 23. ožujka 2017. optuženi J. H. proglašen je krivim zbog počinjenog kaznenog djela protiv života i tijela, teškim ubojstvom iz članka 91. točke 6. KZ/97. i na temelju zakonske odredbe članka 91. stavka 1. KZ/97. (ispravno bi bilo članka 91. KZ/97.) uz primjenu članka 49., članka 50., članka 53. i članka 57. stavka 2. točke d. KZ/97. osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 10 (deset) mjeseci.

 

Temeljem članka 63. KZ/97. optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvorskoj jedinici Policijske uprave v. s. od 28. rujna 2014. pa do 29. rujna 2014.

 

Temeljem članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje: ZKP/08.-14.) oštećena S. S. sa svojim imovinskopravnim zahtjevom upućena je na parnicu.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 1. i 2., točkama 1., 6. i 8. ZKP/08-14. optuženiku je naloženo da podmiri troškove kaznenog postupka i to: na ime troškova svjedoka iznos od 1.013,20 kuna, na ime troškova vještačenja iznos od 4.880,00 kuna te na ime paušala iznos od 5.000,00 kuna, a opunomoćeniku oštećenika iznos od 10.000,00 kuna na ime nagrade za opunomoćenika oštećenika, sve u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

 

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.-14.) s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači prvostupanjsku presudu u odluci o kazni i optuženom J. H. izrekne strožu kaznu zatvora, bez primjene instituta ublažavanja kazne.

 

Optuženi J. H. je žalbu podnio putem braniteljice B. T., odvjetnice, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

 

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08.-14. spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

 

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da su ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka jer je pobijana presuda, po njegovoj ocjeni, nerazumljiva u odnosu na utvrđivanje bezobzirne osvete. Argumentirajući ovu žalbenu osnovu ovaj žalitelj ističe da je prvostupanjski sud, navodeći da je optuženik počinio kazneno djelo iz bezobzirne osvete, u suštini citirao zakonska obilježja kaznenog djela počinjenog iz bezobzirne osvete, međutim u konkretnom slučaju sud prvog stupnja, po ocjeni ovog žalitelja, nije obrazložio u čemu se sastoji bezobzirna osveta, pri čemu isti, iako to izričito ne navodi, evidentno upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-14.

 

Međutim, nasuprot ovakvim žalbenim tvrdnjama optuženika, imajući u vidu činjenicu da je u pobijanoj presudi došlo do povrede Kaznenog zakona na štetu optuženika, u odnosu na pravnu ocjenu kaznenog djela kako je to opisano u činjeničnom opisu za koji je optuženi J. H. proglašen krivim, a o čemu će biti više govora u nastavku ovog obrazloženja, to je slijedom navedenog žalba optuženika, u dijelu u kojem se ističe bitna povreda odredaba kaznenog postupka i iz razloga koji se u tom pogledu navode, bespredmetna.

 

U odnosu na žalbene razloge pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja potrebno je napomenuti da optuženik u izjavljenoj žalbi ističe kako je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio činjenično stanje budući da isti, za razliku od utvrđenja prvostupanjskog suda, nije imao nakanu pucati u smjeru oštećenika s ciljem da ga usmrti, već je pucao u zrak, u cilju i s namjerom da ga samo uplaši, što, po ocjeni ovog žalitelja, proizlazi iz zapisnika o očevidu te nalaza i mišljenja vještaka za balistiku, a koji potvrđuju obranu optuženika da je kritične zgode pucao u zrak, u nakani da ga samo uplaši, ali ne i da ga usmrti.

 

Međutim, nasuprot ovakvim žalbenim tvrdnjama optuženika, po ocjeni suda drugog stupnja, činjenično stanje, u odnosu na utvrđenje pucanja u smjeru oštećenika-žrtve, je od strane suda prvog stupnja na pravilan način utvrđeno. Naime, utvrđenja suda prvog stupnja zasnovana su na činjenicama koje proizlaze iz zapisniku o očevidu, u kojem su konstatirani pronađeni i izdvojeni materijalni tragovi, fotodokumentacije koja je sačinjena tijekom očevida, a gdje je sve evidentirano, nalaza i mišljenja sudskomedicinskog vještaka te osobito nalaza i mišljenja vještaka balističke struke, pa je prvostupanjski sud, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i potom svih provedenih dokaza zajedno, donio zaključke koji su u potpunosti uvjerljivi, logični i zakoniti, a tiču se utvrđenja ispaljivanja projektila u smjeru oštećenika-žrtve s namjerom da ga se liši života, kako je to i obrazloženo u pobijanoj presudi.

 

Tako je u pobijanoj presudi navedeno, a što niti optuženik u izjavljenoj žalbi ne osporava, da je prvostupanjski sud utvrdio kako se tijekom inkriminirane večeri oštećenik-žrtva nalazio u stojećem položaju, lijevom prednjom stranom tijela okrenut prema cijevi vatrenog oružja, da je isti bio visok 1,70 m te da je tom prigodom zadobio ozljede u vidu ustrijelne rane trbuha s prodorom i probojem vijuga tankog i debelog crijeva, proboja trtične kosti, tromboembolije desne plućne arterije i njenih grana, cijanozu i edem pluća, a što je sve imalo za posljedicu obostranu upalu pluća i opći krvni zastoj, koje ozljede u svome zbiru predstavljaju teške tjelesne ozljede opasne po život, koje su posljedično dovele do smrtnog ishoda. Isto tako nije bilo sporno da je ovaj hitac, a koji je pogodio oštećenika-žrtvu, ispaljen iz daljine, s udaljenosti od oko dvadesetak metara, da su osim ovog hica ispaljena još najmanje dva hica, koja nisu pogodila i ozlijedila oštećenika-žrtvu te da se između optuženika, koji ne osporava da je kritične zgode pucao, i oštećenika-žrtve, prostirala jedna pletena metalna kapija na kojoj je pronađeno i utvrđeno oštećenje na visini od 1,57 m od betonske podloge, a koje je upravo nastalo uslijed direktnog pogotka projektila, nakon čega je projektil, u nastavku putanje, djelomično izgubio energiju, promijenio smjer i potom nanio ustrijelnu ozljedu oštećeniku-žrtvi. Dakle, u situaciji kada optuženik s udaljenosti oko dvadeset metara ispaljuje najmanje tri pojedinačna hica iz automatske puške u smjeru gornjeg dijela tijela oštećenika-žrtve, svjestan činjenice da se tamo nalaze, između ostalih, i vitalni organi, od kojih hitaca ga jedan pogađa u predjelu trbuha, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je optuženik, postupajući na navedeni način, ispalio ove hice kako bi na taj način usmrtio oštećenika-žrtvu, a ne kako bi ga preplašio.

 

Iako, ističući ovaj žalbeni prigovor, optuženik navodi da mu je prvenstvena i isključiva namjera bila da preplaši optuženika, kako bi on nakon toga napustio kuću njegovog rođaka, zbog čega je i „pustio nekoliko metaka gore“, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su takve tvrdnje optuženika nelogične i neuvjerljive ta da su iste u suprotnosti s činjenicama koje su kao nesporne utvrđene tijekom dokaznog postupka. Naime, da mu je namjera bila da prestraši oštećenika-žrtvu tada ne bi cijev automatske puške, prilikom ispaljenja inkriminiranog hica, usmjerio u pravcu tijela istog i u tom trenutku ispalio sporni hitac, već bi pucao iznad tijela oštećenika-žrtve, budući da ga, u konkretnoj situaciji, u tome ništa nije sprječavalo s obzirom da je bio mrak, da je pucao neometano i da ga oštećenik-žrtva nije mogao vidjeti. U takvoj situaciji, a da ga je htio preplašiti kako tvrdi, bio bi dovoljan i samo jedan ispaljeni hitac iznad tijela oštećenika-žrtve, a ne tri hica, kao što je kritične zgode učinio optuženik. Stoga, upravo činjenica da je oštećenik-žrtva bio pogođen, nakon čega je i pao na tlo, bio je isključivi i glavni razlog zbog čega je optuženik, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, prestao s daljnjim pucanjem, a što također ukazuje na to da mu primarna namjera nije bila da ga uplaši.

 

Stoga, suprotno ovakvim žalbenim tvrdnjama optuženika, prvostupanjski je sud pravilnom analizom i ocjenom svih provedenih i naprijed navedenih dokaza na potpuno nedvojben i siguran način utvrdio sve one odlučne činjenice i bitne okolnosti predmetnog događaja na temelju kojih je, s valjanim i obrazloženim razlozima, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, zaključio da je optuženik kritične zgode poduzeo upravo onu radnju koja je opisana u činjeničnom dijelu izreke pobijane presude, a u cilju da usmrti oštećenika-žrtvu, a ne da ga preplaši, kako je to neosnovano tvrdio optuženik u svojoj obrani i kako to ponovno ističe i u izjavljenoj žalbi.

 

Slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, činjenično stanje je, u tom dijelu, protivno tvrdnjama optuženika, na pravilan način utvrđeno te se i u tom dijelu žalba optuženika također ukazuje neosnovanom.

 

Međutim, kriminalno ponašanje optuženika, kako je to činjenično opisano u izreci pobijane presude, od strane prvostupanjskog suda pogrešno je pravno označeno kao kazneno djelo teškog ubojstva iz članka 91. točke 6. KZ/97., a ne kao kazneno djelo ubojstva iz članka 90. KZ/97.

 

Naime, pobijanom presudom optuženi J. H. proglašen je krivim da je kritične zgode usmrtio oštećenog B. U. iz osobito niskih pobuda - bezobzirne osvete, čime da je ostvario objektivne i subjektivne elemente bića kaznenog djela teškog ubojstva iz članka 91. točke 6. KZ/97. Iz činjeničnog opisa izreke pobijane presude, te razloga koji su dani u pobijanoj presudi, elementi postupanja iz bezobzirne osvete u konkretnom slučaju očituju se u tome da je optuženik u oštećenog B. U. ispalio najmanje tri hica iz automatske puške, kako bi ga na taj način iselio iz kuće u kojoj je on do tada živio, a koja je vlasništvo njegovog rođaka K. B. i koji se u tom trenutku nalazio u progonstvu, a kako bi se kuća oslobodila za njegovog rođaka po njegovom povratku iz progonstva.

 

Međutim, da bi netko bio proglašen krivim za kazneno djelo ubojstva iz bezobzirne osvete već iz samog činjeničnog opisa kaznenog djela koje se stavlja na teret optuženiku moraju na potpuno jasan i nedvosmislen način proizlaziti ne samo objektivni elementi počinjenja ovog kaznenog djela, već i subjektivni elementi, tj., svijest i volja (ili barem pristanak) optuženika da žrtvu usmrti iz bezobzirne osvete. Pri tome treba napomenuti, da iako nije uvijek lako i jednostavno definirati pojam bezobzirne osvete, ipak se sa sigurnošću može reći da se, u pravilu, radi o takvoj pobudi koja se sastoji u vraćanju nekog zla nerazumnim zlom, najčešće prema nevinoj žrtvi, pri čemu se bezobzirnost može sastojati i u potpunom nerazmjeru ubojstva i posljedice s događajem koji je bio povod za osvetu. Stoga, a imajući u vidu navedeno, u samom činjeničnom opisu izreke pobijane presude, po ocjeni suda drugog stupnja, nije dovoljno samo navesti da je optuženi J. H. postupao u „nakani da usmrti B. U., kako bi ga na taj način iselio iz kuće njegovog rođaka te ju na taj način oslobodio za njegov povratak“, jer nije svaka osveta, a koja je prvenstveno i primarno motiv za postupanje optuženika, istovremeno i bezobzirna osveta u smislu odlučne činjenice odnosno kvalifikatorne okolnosti iz članka 91. točke 6. KZ/97.

 

Naime, iako se bezobzirnost osvete sastoji u tome da se osveta provodi prema nevinoj osobi, koja za to sa svoje strane nije dala nikakva povoda, treba imati u vidu okolnost da iz činjeničnih utvrđenja, a koja proizlaze iz provedenog dokaznog postupka, proizlazi da je u konkretnoj situaciji optuženik, sa svog osobnog i subjektivnog stajališta, upravo oštećenika-žrtvu smatrao krivim za okolnost da njegov rođak K. B. ne može ući u svoju vlastitu kuću, pa stoga optuženik, po svom osobnom i subjektivnom shvaćanju, u odnosu na oštećenika nije postupao kao prema nevinoj osobi. Kada se uz navedenu okolnost ima u vidu i činjenica, a što proizlazi ne samo iz činjeničnog opisa izreke pobijane presude, već i iz provedenog dokaznog postupka, da se u konkretnom slučaju ne radi o hladnokrvnom i bezobzirnom postupanju optuženika, da nije utvrđeno kako je optuženik prethodno svjesno pripremao i planirao počinjenje navedenog kaznenog djela, to je, zbog svega navedenog, pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik svojim protupravnim postupanjem i činjenjem, kako je to opisano u izreci pobijane presude, ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela ubojstva iz bezobzirne osvete (članak 91. točka 6. KZ/97.), već se u takvom njegovom postupanju, kako je ono opisano u izreci pobijane presude, jedino i isključivo ostvaruju zakonska obilježja kaznenog djela ubojstva iz članka 90. KZ/97.

 

Slijedom svega naprijed navedenog, drugostupanjski je sud, u povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženika, a po službenoj dužnosti, na temelju članka 486. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-19.), preinačio pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela te je izrekao da je optuženik, radnjama opisanim u izreci presude, počinio kazneno djelo ubojstva iz članka 90. KZ/97., a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene neke druge povrede kaznenog zakona, na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, to je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

 

Obzirom na izmjenu pravne oznake kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim te istovremeno prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, prvostupanjska presuda je preinačena i u dijelu odluke o kazni.

 

Naime, žaleći se zbog odluke o kazni državni odvjetnik smatra da je izrečena kazna preblaga te da nije bilo zakonskih osnova za primjenu instituta ublažavanja kazne.

 

Državni odvjetnik u izjavljenoj žalbi ističe da prvostupanjski sud u konkretnom slučaju optuženiku, unatoč činjenici da je isti starije životne dobi i da do sada nije osuđivan, nije trebao ublažiti kaznu, pri čemu je dao preveliki značaj olakotnim okolnostima, dok nije na dovoljno primjeren način cijenio stupanj krivnje, pobudu iz koje je djelo počinjeno, jačinu povrede zaštićenog dobra i okolnosti pod kojima je kazneno djelo počinjeno.

 

Iako je prvostupanjski sud, s pravom, optuženiku kao olakotno cijenio činjenicu njegove starije životne dobi (rođen ...) te dosadašnju neosuđivanost, ispitujući pobijanu presudu u okvirima žalbenih navoda državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, po ocjeni suda drugog stupnja, opravdano ovaj žalitelj ističe da sud prvog stupnja, nakon što je utvrdio sve odlučne činjenice za individualizaciju kazne, nije dao dovoljan značaj činjenici da izrečena odnosno ublažena kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 10 (deset) mjeseci neće postići opću svrhu izricanja kaznenopravnih sankcija, te da se navedenom kaznom neće u dovoljnoj mjeri utjecati na ostale građane, članove društvene zajednice, da ubuduće ne čine kaznena djela te na njihovu svijest o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

 

Slijedom navedenog, prihvaćajući žalbu državnog odvjetnika, kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina koja je, s obzirom na izmjenu pravne oznake kaznenog djela te pravilnim vrednovanjem utvrđenih olakotnih okolnosti (neosuđivanost, starija životna dob i korektno držanje prilikom vođenja kaznenog postupka) te drugih okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, preinačenom presudom izrečena optuženiku, ukazuje se, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, primjerenom kako počinjenom kaznenom djelu i težini nastalih posljedica, tako i samoj ličnosti počinitelja, stupnju njegove krivnje, pobudama zbog kojih je kazneno djelo počinjeno, jačini ugrožavanja zaštićenog dobra odnosno svim okolnostima pod kojima je ovo djelo počinjeno. Navedenom kaznom na potpuno nedvosmislen način izrazit će se jasna društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, njome će se prvenstveno utjecati na druge građane da poštuju pravni sustav i da ne čine ovakva, ali i druga kaznena djela, a istovremeno će se na potpuno jasan i nedvojben način poslati poruka drugim članovima društvene zajednice kako ovakva neprimjerena i neadekvatna reakcija optuženika u konkretnoj situaciji nije odgovarajući i društveno prihvatljiv način za rješavanje konfliktnih situacija. Njome će se isto tako utjecati na svijest građanstva o pogibeljnosti i nedopustivosti činjenja kaznenih djela te opravdanosti kažnjavanja njihovih počinitelja, ali također i na optuženika, bez obzira što se radi o osobi poodmakle životne dobi, da više ne čini kaznena djela. Na taj način ovakvom kaznom prvenstveno će se ispuniti zahtjevi generalne prevencije, međutim, istovremeno će se ostvariti i svrha specijalne prevencije te druga svrha kažnjavanja propisana kaznenim zakonom.

 

Predmetna puška je oduzeta u skladu sa zakonom.

 

Zbog svega naprijed navedenog, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08.-19. i članka 482. ZKP/08.-19., odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 12. lipnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Vesna Vrbetić, v. r.