- 1 -              I Kž 513/2019-9

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 513/2019-9

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ratka Ščekića, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Dražena Tripala, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijaliste Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. R. K., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. i čl. 52. Kaznenog zakona (“Narodne novine” br.  125/11. i 144/12. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženice podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 14. veljače 2019. godine, br. K-36/17, u sjednici održanoj 12. lipnja 2020. godine, u prisutnosti branitelja optuženice V. M., odvjetnika iz Z.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. R. K. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Zagrebu, presudom od 14. veljače 2019. godine, br. K-36/17 proglasio je krivom opt. R. K. zbog kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. i u vezi čl. 52. KZ/11. i na temelju čl. 246. st. 2. u vezi čl. 52. KZ/11. osudio ju na kaznu zatvora u trajanju od dvije (2) godine.

 

Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje u tekstu: ZKP/08.) u vezi čl. 156. st. 2. ZKP/08. naloženo je opt. R. K. da C. o. d.d. na kojeg je prešao imovinskopravni zahtjev isplati iznos od 185.048,11 kn, dok se sa preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva koji se odnosi na kamate C. o. d.d. upućuje na parnicu.

 

Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. ZKP/08. optuženici je naloženo da na ime imovinskopravnog zahtjeva Z. d.d. isplati iznos od 2.734,94 kn.

 

Na temelju čl. 557. st. 2. ZKP/08. u vezi čl. 77. st. 1. i 2. KZ/11. od optuženice se oduzima imovinska korist u iznosu od 119.744,44 kn i 75.560,46 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja i utvrđuje se da je navedeni novčani iznos imovina Republike Hrvatske te se nalaže optuženici da ga uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana, računajući od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08. optuženici je naloženo da plati trošak kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.000,00 kn, troškove knjigovodstveno-financijskog vještačenja u ukupnom iznosu od 11.465,00 kn te troškove psihijatrijskog vještačenja u iznosu od 5.166,00 kn odnosno sveukupno 16.631,00 kn.

 

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke suda o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženica osudi na kaznu zatvora u duljem vremenskom trajanju.

 

Optuženica se žali po branitelju V. M., odvjetniku iz Z., iz svih žalbenih osnova i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, ili da se prvostupanjska presuda preinači i optuženica oslobodi od optužbe.

 

Predlaže da se o sjednici vijeća izvijesti optuženica i njezin branitelj.

 

Po istom branitelju optuženica je podnijela i dopunu žalbe zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, ostajući kod žalbenog prijedloga iznesenog u podnesenoj žalbi.

 

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnijela je optuženica po istom branitelju, predlažući da se žalba odbije kao neosnovana.

 

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti branitelja optuženice V. M., odvjetnika iz Z., a u odsutnosti optuženice i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske koji nisu pristupili, a dostava obavijesti o sjednici vijeća je bila uredno iskazana.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 9. u vezi čl. 449. st. 1. i 2. ZKP/08. optuženica navodi da je intervencijom u činjenični opis optužnice, prvostupanjski sud ostvario navedenu postupovnu povredu, jer je sud vezan za činjenični opis djela iz optužnice. Naime, prvostupanjski sud je iz činjeničnog opisa izostavio da je navedeni iznos za koji se optuženica tereti podigla "na štetu navedenih klijenata" i na taj način si pribavila protupravnu imovinsku korist oštetivši na taj način Z. d.d. za navedeni iznos. Smatra da se radi o bitnoj izmijeni uslijed koje se više ne zna tko je oštećen ovim kaznenim djelom, uslijed čega je i izreka pobijane presude nerazumljiva, pri čemu ukazuje i na postupovnu povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

U navedenom optuženica nije u pravu, budući je Z. d.d. dio klijenata obeštetila, a u obvezi je to učiniti i sa ostalim klijentima koji su joj povjerili svoja novčana sredstva, s kojima može raspolagati na način predviđen Zakonom o bankama obavljajući na taj način bankovne usluge.

 

U situaciji kada optuženica sa računa klijenata podiže novac pribavljajući si na taj način protupravnu imovinsku korist u konačnici je oštetila Z. d.d. kojoj je šteta djelomično podmirena putem osiguravajućeg društva, za klijente koje je banka u međuvremenu obeštetila, a za ostale klijente obveza banke i dalje opstoji, iako je optuženica taj novac otuđila.

 

Stoga izmjenom činjeničnog opisa nije prekoračena optužba, niti je izreka pobijane presude nerazumljiva, pa nisu ostvarene postupovne povrede na koje ukazuje žalba.

 

Izreka pobijane presude nije niti proturječna sama sebi u čemu žalba nalazi daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

U činjeničnom opisu je navedeno koji iznos novca je optuženica protupravno prisvojila. S obzirom da je dio klijenata Z. d.d. obeštetila i namirila štetu u tom dijelu od C. o. d.d. Z., osnovano je prvostupanjski sud tom osiguravajućem društvu dosudio imovinskopravni zahtjev u iznosu u kojem je postavljen bez pripadajuće kamate s kojim dijelom imovinskopravnog zahtjeva je C. o. d.d. upućeno u parnicu. Za jednu osobu koju je Z. d.d. obeštetila, a šteta joj nije naknađena od osiguravajućeg društva, oštećenoj Z. d.d. je dosuđen imovinskopravni zahtjev u tom dijelu.

 

Za preostali dio prisvojenog novca od strane optuženice, za koji pravna služba još nije dobila podatak da li su klijenti obeštećeni, kako je iskazivala svjedok L. P., pa stoga nije postavljen imovinskopravni zahtjev u tom dijelu, osnovano je prvostupanjski sud donio odluku da se preostali dio novca, koji je optuženica prisvojila na način kako ju se tereti, oduzima kao protupravno stečena imovinska korist.

 

Iznosi dosuđenih imovinskopravnih zahtjeva i oduzete imovinske koristi u svom zbroju odgovaraju iznosu pribavljene protupravne imovinske koristi iz činjeničnog opisa, pa stoga nije ostvareno proturječje u izreci pobijane presude niti je ta izreka proturječna obrazloženju pobijane presude, budući je prvostupanjski sud za sva svoja utvrđenja dao jasne i dostatne razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Slijedom toga nije ostvarena niti postupovna povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. na koju upire žalba optuženice.

 

Daljnju postupovnu povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. optuženica nalazi u izostanku razloga o odlučnim činjenicama navodeći da imovinska korist nije utvrđena, a izostalo je i obrazloženje subjektivnog elementa djela u čemu također nije u pravu, budući je prvostupanjski sud obrazložio subjektivni element djela utvrđujući da je optuženica postupala s izravnom namjerom. Utvrđenje imovinske koristi je obrazloženo, a ukoliko se žalba ne slaže s tim utvrđenjem tada je to činjenično pitanje o kojem će više biti riječi kod obrazlaganja tog žalbenog osnova.

 

Nije osnovana žalba optuženice niti zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. u vezi čl. 421. st. 1. toč. 2. i 4. ZKP/08. budući je prvostupanjski sud dao razloge za odbijanje dokaznih prijedloga obrane, provođenja informatičkog vještačenja, dodatnog knjigovodstveno-financijskog vještačenja po vještaku A. B. i saslušanjem svjedoka Z. K. i A. G., klijenata Z. d.d. pa se navedeni prigovori mogu eventualno odnositi na žalbenu osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

U odnosu na odbijanje prijedloga obrane za ispitivanjem dr. B. T., prvostupanjski sud je dao razloge na samoj raspravi, pa neobrazlaganje odbijanja tog prijedloga u pobijanoj presudi nije utjecalo, niti moglo utjecati na presudu i stoga nije ostvarena niti daljnja bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08. na koju ukazuje dopuna žalbe optuženice.

 

Ispitujući pobijanu presudu na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08. nije utvrđeno niti da bi bila ostvarena koja od postupovnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženica u žalbi upire na ranije odbijene dokazne prijedloge, da se kao svjedoci saslušaju klijenti Z. d.d. A. G. i Z. K. na okolnosti da li su oštećeni kaznenim djelom, te da se provede informatičko vještačenje na okolnosti načina rada u poslovnici te provede i dodatno financijsko-knjigovodstveno vještačenje, s obzirom na izmijenjenu optužnicu.

 

Osnovano prvostupanjski sud te prijedloge nije prihvatio, s obzirom na cjelokupni provedeni dokazni postupak.

 

Naime, iz dokumentacije Z. d.d. utvrđeno je da je klijentima Z. K. i A. G. isplaćen novac, ali uz te isplate ne prileži potrebna prateća dokumentacija, kao niti za ostale klijente sa računa kojih je optuženica sebi isplatila novac, a koja bi bila pokazatelj da su ti klijenti doista i bili u banci i novac podigli.

 

Kako je to utvrđeno na temelju iskaza svjedoka I. O., direktora P. J. i V. Z. d.d., za svaku transakciju klijent treba biti fizički prisutan u poslovnici banke i o toj prisutnosti klijenta trebaju postojati pisani tragovi. Provjerom poslovanja optuženice u odnosu na isplate klijentima za koje ju se tereti utvrđeno je da dokumentacije nije bilo. Za preminule trebalo je arhivirati dokumente koje bi donijeli nasljednici, a za žive klijente presliku osobne iskaznice ili OIB. Kontrolom je utvrđeno i da se potpisi klijenata na FOS potvrdama razlikuju od potpisa tih klijenata na pristupnicama za otvaranje računa.

 

Navedeni iskaz je potvrđen i ostalim provedenim dokazima, a način rada s klijentima o kojem je govorio svjedok O., ne osporava niti sama optuženica.

 

Stoga osnovano prvostupanjski sud nije prihvatio prijedlog obrane za ispitivanjem svih klijenata, jer za sve klijente navedene u izreci pobijane presude je nedostajala prateća dokumentacija koja bi bila pokazatelj, kako je naprijed rečeno, da bi klijenti doista i fizički bili u poslovnici i podigli novac.

 

Cijeli postupak kontrole poslovanja optuženice je pokrenut nakon dolaska nasljednika pok. J. U. u Z. d.d. u odnosu na kojeg je utvrđeno da je potvrda o obavljenoj transakciji koju je obavila optuženica od 30. travnja 2014. godine, a isti je umro ... godine. S obzirom na navedeno, te iskaze ostalih saslušanih svjedoka, posebno klijenata Z. d.d., nije bilo potrebe za saslušanjem svih klijenata za koje je nedostajala prateća dokumentacija.

 

Osnovano je odbijen i prijedlog za provođenje informatičkog vještačenja koji se temelji na tvrdnji da su sustav FOS aplikacije mogle koristiti i druge osobe, iako to ni sama optuženica nije izričito tvrdila, niti je upirala na određene osobe, već je samo to navela kao mogućnost, koju obranu prvostupanjski sud osnovano nije prihvatio.

 

U provedenom postupku je utvrđeno, a što se žalbom optuženice niti ne osporava, da je korisnicima FOS aplikacije, pa tako i optuženici dodijeljena SMART kartica s kojom se radnik identificira unosom PIN-a i prijavljuje. Svaki korisnik je odgovoran za svoju karticu i za tajnost PIN-a. Ukoliko bi korisnik smatrao da je njegov PIN poznat drugom zaposleniku, bio ga je dužan izmijeniti, a o sumnji da je zloupotrijebljen trebalo je pisanim putem izvijestiti voditelja poslovnice. Kada bi zaposlenik napuštao radno mjesto, trebao se odjaviti, a u protivnom sam snosi odgovornost za eventualnu zlouporabu radnog mjesta. Sve transakcije s klijentom obavljaju se uz osobnu SMART karticu, osobni identifikacijski broj radnika banke i uz PIN radnika, za što su djelatnici banke i odgovarali. Sve navedeno je utvrđeno iz Uputa za rad u aplikaciji FOS, a potvrdili su i svjedoci I. O., direktor poslovnice, I. H., zamjenik direktora Z. d.d. za područje Z., te K. K., djelatnica Poslovnice u kojoj je radila s optuženicom i koja ju je i predložila za svjedoka.

 

Svjedok K. K. je iskazala i da se svakodnevno vršilo razduživanje blagajne na način da se zbrajao novac na blagajni, a druga kolegica bi vršila kontrolu na način da bi pogledala u kompjuter, koliko treba biti novca, a izlistavala se i dokumentacija u vezi svake transakcije.

 

To je isključivalo zlouporabu na način kako ju nastoji prikazati optuženica u žalbi, iako to u obrani nije tvrdila, a sve posebno kada se ima u vidu brojnost transakcija utvrđenih u tijeku postupka kojima je optuženica sebi pribavila protupravnu imovinsku korist.

 

Saslušani svjedoci, djelatnici banke, su isključili mogućnost i da bi informatičar mogao raditi s računima klijenata, jer iako je eventualno znao lozinku, trebao je imati karticu koja je uparena s lozinkom.

 

Ustrajavanjem na odbijenim dokaznim prijedlozima, optuženica u žalbi u stvari niti ne dovodi u sumnju provedene dokaze.

 

U odnosu na provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje u žalbi se tvrdi da vještak govori o činjenicama koje nisu u njegovoj nadležnosti, da je davao odgovore na pravna pitanja u čemu međutim, nije u pravu. Utvrđujući način rada šalterskih radnika, a na temelju internih pravila koja u postupku nisu bila sporna, vještak se nije upuštao u pravna pitanja, već je opisao i pojasnio način rada bankarskog službenika, što ni sama optuženica nije osporavala.

 

Provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem je utvrđeno da su sve sporne transakcije provedene s brojem radnika … koji je pripadao optuženici, što ova nije osporila. Utvrđen je i broj transakcija te iznosi isplaćenih kuna i EUR-a kao i imena klijenata s čijih računa je novac isplaćen i u konačnici prisvojen od strane optuženice.

 

S obzirom da taj dio nalaza i mišljenja nije osporen, isti je osnovano prihvaćen po prvostupanjskom sudu i žalbenim navodima nije doveden u sumnju. Upravo u skladu s navedenim nalazom i mišljenjem financijsko-knjigovodstvenog vještaka izmijenjena je i optužnica, pa se stoga ukazuje nepotrebnim provesti dopunsko financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnosti izmijenjene optužnice.

 

Utvrđujući da je optuženica s podignutom gotovinom sa računa štediša, postupala kao sa svojom vlastitom imovinom, koristeći interne ovlasti kao odgovorna osoba u poslovnici banke, pri čemu su svijest i volja bili neupitni, osnovano prvostupanjski sud zaključuje da je optuženica postupala s izravnom namjerom na ostvarenje protupravne imovinske koristi na opisani način, a na štetu Z. d.d., pa žalba optuženice nije osnovana niti u tom dijelu.

 

Imajući sve navedeno u vidu, kao i razloge iz pobijane presude, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, činjenično stanje nije nepotpuno niti pogrešno utvrđeno.

 

Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno je primijenjen kazneni zakon, pa stoga nije osnovana žalba optuženice niti iz tog žalbenog osnova, koju optuženica temelji na tvrdnji da nije naveden konkretni oštećenik, pa da stoga nisu utvrđeni svi bitni elementi kaznenog djela, za koje je proglašena krivom.

 

Na osporavanje utvrđenja oštećenika već je ranije odgovoreno u ovoj odluci, a isticanje povrede kaznenog zakona pozivanjem na pogrešno utvrđenje te činjenice je u stvari isticanje tzv. posredne povrede kaznenog zakona koja bi proizlazila iz primjene kaznenog zakona na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, što međutim, nije ostvareno pa žalba optuženice nije prihvaćena niti u tom dijelu.

 

Ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08. nije utvrđeno da bi na štetu optuženice bio povrijeđen kazneni zakon na bilo koji način.

 

Zbog odluke o kazni žali se državni odvjetnik navodeći da je izrečena kazna preblaga, jer se optuženica tijekom cijelog postupka ponašala nekritično i svojim ponašanjem je doprinijela odugovlačenju ovog postupka. Treba imati u vidu pobude iz kojih je djelo počinjeno, radi vlastitog interesa, na koji način je izigrala povjerenje svog poslodavca, iskazujući pri tome bahati i beskrupulozan odnos prema poslu.

 

Optuženica u tom dijelu žalbe ukazuje da je prvostupanjski sud podcijenio olakotne okolnosti, a precijenio otegotne.

 

Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i ocijenio sve okolnosti o kojima ovisi odabir vrste i visine kazne, cijeneći optuženici kao olakotno raniju neosuđivanost, zdravstvene tegobe koje se manifestiraju u vidu povratnog depresivnog poremećaja i psihosomatskog poremećaja, te činjenicu da je samohrana majka, a kao otegotno je cijenio dulji vremenski period protupravnog postupanja, koji upućuje na upornost i na izraženu kriminalnu volju, a imao je u vidu i visinu pribavljene protupravne imovinske koristi. Dakle, cijenjene su upravo one okolnosti na koje se ukazuje u žalbi državnog odvjetnika.

 

Izrečena kazna zatvora je i po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, primjerena za ostvarenje svrhe kažnjavanja, kako u vidu specijalne, tako i generalne prevencije. Upravo izrečenom bezuvjetnom kaznom zatvora će se u dovoljnoj mjeri izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava i utjecati kako na počinitelja, tako i na sve druge da ne čine kaznena djela, sve kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti njihova činjenja i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

 

Stoga nisu prihvaćene žalbe zbog odluke o kazni.

 

Optuženica se žali i zbog odluke o dosuđenom imovinskopravnom zahtjevu i oduzimanju imovinske koristi tvrdeći da iznos dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva u stvari predstavlja štetu koja je nastupila za Z. d.d., dok za iznos oduzete imovinske koristi nije utvrđeno na koji način je dobiven.

 

Protivno žalbenim navodima prvostupanjski sud je vrlo opširno elaborirao dosuđene imovinskopravne zahtjeve C. o. d.d. i Z. d.d. i koji se odnose na isplaćene iznose klijentima, što je utvrđeno i provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, što se u žalbi i ne osporava.

 

Preostali dio ostvarene protupravne imovinske koristi je osnovano oduzet kao imovinska korist, jer nitko ne može zadržati korist ostvarenu kaznenim djelom.

 

Navedeni iznosi u svom zbroju predstavljaju štetu koju je optuženica počinila Z. d.d. pa žalba nije osnovana niti u tom dijelu.

 

U dopuni žalbe optuženica se žali zbog troškova kaznenog postupka međutim, kako je proglašena krivom, osnovano je obvezana i na platež istih. Pri tome je sud vodio računa o smanjenim primanjima optuženice uslijed bolovanja, na što upire u dopuni žalbe, ali je imao u vidu i da prihode očigledno ostvaruje i iz drugih izvora.

 

Ukoliko bi se naknadno utvrdilo da bi plaćanjem troškova kaznenog postupka bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje optuženice ili osoba koje je dužna uzdržavati, predsjednik vijeća ju može posebnim rješenjem osloboditi plaćanja troškova kaznenog postupka, na temelju čl. 148. st. 6. ZKP/08.

 

Iz svih navedenih razloga nisu prihvaćene žalbe državnog odvjetnika i optuženice i na temelju čl. 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 12. lipnja 2020.