Poslovni broj: 35 Gž-489/2020-3

 

 

 

Poslovni broj: 35 Gž-489/2020-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dubravke Bosilj kao predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Sanje Bađun kao članice vijeća, na prijedlog višeg sudskog savjetnika-specijalista Zvonimira Biškupa, u pravnoj stvari tužitelja L. d.o.o., OIB:..., B. i H., T., kojeg zastupa punomoćnica N. A.-S., odvjetnica u D., protiv tuženice O. Ž. D. OIB:... S., koju zastupa punomoćnik J. P., djelatnik u Jedinstvenom upravnom odjelu tuženice, radi utvrđenja i dr., povodom žalbe tuženice podnesene protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: P-1183/19 od 15. studenog 2019., u sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2020.

                           

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: P-1183/19 od 15. studenog 2019.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka u cijelosti glasi:

 

„I. Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik nekretnine označene kao čest. zem. 782/27 k.o. B. u površini 3367 m2, pa se nalaže tuženiku trpjeti provedbu parcelacijskog elaborata ovjerenog od Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Dubrovnik, Klasa: 932-06/18-02/404, URBROJ: 541-28-01/2-18-3 od 20. kolovoza 2018. u zemljišnoj knjizi i upis prava vlasništva tužitelja na čest. zem. 782/27 k.o. B. u cijelosti.¨

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 80.692,50 kuna.“

 

Pravodobno podnesenom žalbom tuženica navedenu presudu pobija u cijelosti, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog drugostupanjskom sudu da udovolji njezinoj žalbi.

 

Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem iznosi stav o pravilnosti pobijane presude i predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je vlasnik točno određenog dijela kčbr. 782/9 k.o. B. u površini od 3367 m2, koji je parcelacijskim elaboratom, čija se provedba također zahtijeva, označen kao novoformirana kčbr. 782/27 k.o. B.

 

Prvostupanjski sud pobijanu presudu temelji na sljedećim nespornim i tijekom postupka utvrđenim činjenicama:

             

-          da nije sporno:

 

-          da je Ugostiteljsko turističko preduzeće ¨L.¨ iz T., B. i H., 19. srpnja 1973. sklopilo Ugovor o prijenosu prava korištenja uz naknadu s tadašnjom Socijalističkom Republikom Bosnom i Hercegovinom,

-          da je prednik tužitelja predao zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na temelju navedenog Ugovora,

-          da je rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj: Z-1216/1973 od 15. siječnja 1974. ukinuto rješenje kojim je dopuštena uknjižba na temelju navedenog Ugovora i naložena uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja,

-          da je prednik tuženice pokrenuo, i dijelom uspio, u parnici koja se vodila pod poslovnim brojem P-123/75, na način da je citirani ugovor utvrđen ništavim za površinu od 11540 m2,

-          da je tuženica uknjižena kao nositeljica prava korištenja predmetne nekretnine, koja je i dalje upisana kao društveno vlasništvo,

 

-          da je tužitelj L. d.o.o. pravni sljednik U.-turističkog preduzeća ¨L.¨ sa potpunom odgovornošću, i da je isti kao takav prvotno bio u društvenom vlasništvu, a tek od 1995. u državnom vlasništvu, pa kako je prednik tužitelja ugovorna strana ugovora na temelju kojeg tužitelj tvrdi da je stekao posjed i vlasništvo nekretnine, postoji njegova aktivna legitimacija u ovom postupku,

 

-          da je tuženica pasivno legitimirana kao sljednica Općine Dubrovnik koja je uknjižena nositeljica knjižnog prava (jer ovaj upis stvara predmnjevu vlasništva na temelju samog zakona pa se jedino u odnosu na nju može zahtijevati promjena zemljišnoknjižnog stanja u korist tužitelja), budući da je Općina Dubrovnik kao takva prestala postojati nakon Domovinskog rata te su na istom području formirane nove jedinice lokalne vlasti: Grad Dubrovnik, kao posebna jedinica, dok je područje katastarske općine B. od 1997., kada je nastala O. Ž. D., faktično i katastarski sastavni dio navedene novonastale općine koja je na temelju Odluke Vlade Republike Hrvatske, klasa: 940-01/95-01/302, od 6. prosinca 1997. za nekretnine na svom području sljednica Općine Dubrovnik koja je, kao takva, prestala postojati,

 

-          da je uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka geodeta M. M. utvrđen položaj izgrađenih građevinskih objekata te je vještak na položajnoj skici identificirao i označio iste, kao i površinu od 3367 m2 – koja odgovara razlici površine predmetne čestice kako je ista navedena u ugovoru o prijenosu prava korištenja i pravomoćnoj presudi Okružnog suda u Dubrovniku u predmetu poslovni broj: P- 132/75,

 

-          da je vještak M. M. pregledom parcelacijskog elaborata ovjerenog od Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Dubrovnik, Klasa: 932-06/18-02/404, URBROJ: 541-28-01/2-18-3 od 20. kolovoza 2018. te formirane čest. zem. 782/27 k.o. B., potvrdio da ista odgovara te se temelji na dijelu nekretnine koji je prikazao u položajnoj skici iz lipnja 2016.,

 

-          da je načelnik O. Ž. D. potpisao parcelacijski elaborat i time potvrdio da mu je isti predočen, a tuženik je sudjelovao i u postupku identifikacije predmeta spora na licu mjesta u ovom postupku, pa je predmetnim elaboratom pravilno i potpuno određen predmet ovog spora, kao izgrađeno građevinsko zemljište,

 

-          da je navedeni parcelacijski elaborat ovjeren od strane nadležnog državnog tijela (nadležnog ureda za katastar), čime je ovo tijelo kao nadležno potvrdilo da je isti izrađen sukladno pravilima struke i zakonskim propisima,

 

-          da je Društveno politička zajednica SR Bosne i Hercegovine uknjižena kao nositeljica prava korištenja 29. svibnja 1973., na temelju prijedloga Republičkog javnog pravobranilaštva SR Bosne i Hercegovine od 25. svibnja 1973., dok je prethodno kao nositelj prava korištenja od 1969. bio uknjižen Republički sekretarijat za unutrašnje poslove Socijalističke republike Bosne i Hercegovine,

 

-          da je na nekretnini označenoj kao čest. zem. 782/9 k.o. B., 1960. uknjiženo Društveno vlasništvo s organom upravljanja Narodnim odborom Općine Dubrovnik, da bi 1969. na temelju rješenja Skupštine Općine Dubrovnik bilo uknjiženo pravo korištenja za izgradnju odmarališta i kampa u korist Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove SR Bosne i Hercegovine, potom je 29. svibnja 1973. na temelju prijedloga Republičkog javnog pravobranilaštva SR Bosne i Hercegovine od 25. svibnja 1973. uknjiženo pravo korištenja Društveno političke zajednice SR Bosne i Hercegovine, a nakon toga 10. prosinca 1973., na temelju predmetnog Ugovora o prijenosu prava korištenja uz naknadu, uknjiženo je pravo korištenja U. turističkog preduzeća L. iz T.; prema tome, da je Općina Dubrovnik kao nositelj prava upravljanja predmetnom nekretninom u društvenom vlasništvu istu dodijelila tijelu Društveno političkoj zajednici SR Bosne i Hercegovine na korištenje, i to radi izgradnje odmarališta i kampa,

 

-          da je Državnom sekretarijatu za unutarnje poslove rješenjem o građevinskoj dozvoli broj: 05-729 od 16. travnja 1963. odobrena gradnja kamp naselja, dok iz Ugovora koji je prednik tužitelja 19. srpnja 1973. sklopio sa Socijalističkom republikom Bosnom i Hercegovinom proizlazi da je odredbom čl. 1. toč. 1. na prednika tuženika preneseno pravo korištenja k.č. 782/9 k.o. B. površine 14907 m2 i k.č. 782711 k.o. B. površine 2000 m2, te pravo korištenja građevinskih objekata koji su izgrađeni na k.č. 782/9, 808/12, 781/3, 781/4, 778, 1431 i 1496 k.o. B., ukupne bruto površine 1141 m2,

 

-          da je rješenjem Okružnog suda u Dubrovniku poslovni broj: Gž 129/74 ukinuto prvostupanjsko rješenje kojim je dopuštena uknjižba prava korištenja prednika tužitelja na temelju predmetnog Ugovora i naložena uspostava prijašnjeg stanja jer je utvrđeno da je prijenos prava korištenja neizgrađenog zemljišta nezakonit ukoliko se radi o neizgrađenom građevinskom zemljištu,

 

-          da je presudama Okružnog suda u Dubrovniku poslovni broj: P-123/75 i Vrhovnog suda Hrvatske poslovni broj: Gž-89/1983 pravomoćno utvrđeno da je predmetni Ugovor koji je sklopio prednik tužitelja ništav u dijelu koji se odnosi na prijenos prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta dijela čest. zem. 782/9 k.o. B. u površini od 11540 m2, te je odbijen zahtjev SR Bosne i Hercegovine da se utvrdi da je ista nositelj prava korištenja na nekretninama koje se sastoje od 17 zidanih stalnih objekata – bungalov kućica, restorana sa kuhinjom, recepcije, plinske stanice, garaža i ljetne bašte izgrađenih na čest. zem. 782/ 9 k.o. B., dok iz obrazloženja ovih odluka proizlazi da se iste temelje na zaključku da SR Bosna i Hercegovina po zakonu nije smjela prenijeti pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta, dok je protutužbeni zahtjev za utvrđenjem da je ista nositelj prava korištenja dijela nekretnine na kojemu su izgrađeni objekti odbijen iz razloga što je ona već tada valjano prenijela to pravo korištenja na prednika ovdje tužitelja,

 

-          da je DPZ SR BIH kao nositeljica prava korištenja imala pravo raspolagati ovim pravom samo u odnosu na dio nekretnine koji je predstavljao izgrađeno građevinsko zemljište, a koji dio je u ovom postupku na temelju vještačenja i geodetskog elaborata identificiran kao dio čest. zem. 782/9 u površini i obliku koji je sada označen kao k.č. 782/27 k.o. B., zbog čega je Ugovor o prijenosu prava korištenja na prednika tužitelja valjan i kao takav jest osnova stjecanja prava korištenja prednika tužitelja, tim više što su predniku tužitelja isti dan u posjed predane Ugovorom obuhvaćene nekretnine i pokretnine,

 

-          da je na nekretnini kčbr. 782/9 k.o. B. u teretovnici upisana zabilježba o pravu korištenja političke zajednice SR BIH, a ne uknjižba u korist iste,

 

-          da je tužitelj u postupku pretvorbe predmetnu nekretninu unio u temeljni kapital,

 

te na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja zaključuje da je prednik tužitelja još 1973. na temelju valjanog naplatnog pravnog posla stekao pravo korištenja na predmetnoj nekretnini, koju je u postupku pretvorbe unio u temeljni kapital, te je stoga tužitelj ex lege stekao vlasništvo iste, time da smatra da ovakvo stjecanje nije protivno Uredbi o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske niti Uredbi o izuzimanju od zabrane raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske pravnih osoba sa sjedištem u Republici Sloveniji, Republici Makedoniji i Bosni i Hercegovini jer je, po njegovu stavu, smisao navedenih Uredaba da se prijašnjim nositeljima prava korištenja pravnih osoba koje imaju sjedište izvan Republike Hrvatske, a na prostoru država bivše Jugoslavije, ograniči dobrovoljno raspolaganje nekretninama do okončanja postupka razdruženja u kojem će se regulirati prava i obveze država koje su bile u sastavu Jugoslavije, i to u smislu zabrane prenošenja postojećih prava, a ne da bi se istima ukidala ili ograničavala već stečena prava, i to prava stečena na temelju valjanih naplatnih poslova u smislu njihovog postojanja, odnosno da se Uredbe ne odnose na situaciju koja predstavlja utvrđenje da je pravo vlasništva pravne osobe već stečeno na temelju zakona.

 

Tuženica u žalbi neosnovano ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer pobijana presuda nema proturječnosti niti drugih nedostataka takve naravi da je ne bi bilo moguće ispitati. Naprotiv, sud prvog stupnja iznio je jasne, neproturječne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama.

 

Preostali žalbeni razlozi također nisu osnovani jer je na pravilno i potpuno utvrđeno materijalno stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

 

Tuženica u žalbi ističe da je neutemeljen dio pobijane presude prema kojem je u obvezi trpjeti provedbu parcelacijskog elaborata u zemljišnim knjigama, jer ona smatra da je takva presuda protivna zemljišnoknjižnim propisima Republike Hrvatske, konkretizirajući da je izvjesno da je parcelacijski elaborat izrađen prije nego što je uopće utvrđeno zemljište koje služi za redovitu upotrebu izgrađenih zgrada. Protivno tome, stav je ovog suda da presuda u tom smislu nije nezakonita, s obzirom da je parcelacijski elaborat, preciziran u izreci pobijane presude, ovjeren od Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Dubrovnik, odnosno potvrđeno je da je isti "izrađen u skladu s geodetskim i katastarskim propisima, odgovara svrsi za koju je izrađen te se može koristiti za potrebe provođenja promjena  u katastru zemljišta", uz uputu da je za provođenje navedenog elaborata potrebno sastaviti isprave podobne za upis u zemljišne knjige. U ovom postupku provedeno je geodetsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za geodeziju M. M. koji je, nakon danog pisanog nalaza i mišljenja, po prijedlogu tuženice saslušan na ročištu 1. listopada 2018., iznio mišljenje da je predmetni parcelacijski elaborat izrađen sukladno pravilima postupka koji je za to propisan, a koji provodi nadležni ured za katastar. Kod takvog stanja stvari, uz činjenicu da tuženica nakon tako danog mišljenja mjerodavnog vještaka istome na ročištu nije prigovorila niti zatražila dodatna pojašnjenja, a ni inače tijekom prvostupanjskog postupka nije isticala konkretan prigovor u tom smislu, preostaje zaključiti da žalba tuženice u ovome dijelu nije osnovana.

 

Tuženica pobijanoj presudi u nastavku žalbe prigovara vezano za činjenicu da je tužitelj pravna osoba sa sjedištem u Bosni i Hercegovini, zbog čega smatra da je tužbeni zahtjev neosnovano prihvaćen. U prilog svojeg stava poziva se na Uredbu o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske, Zakon o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske, Zakon o upravljanju državnom imovinom i Ugovor o pitanjima sukcesije.

 

Prvostupanjski sud se u pobijanoj presudi referirao na primjenu Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 36/91 – nastavno: Uredba/91) – kojom je u čl. 1. st. 1. propisano da se zabranjuje raspolaganje i opterećenje (prodaja, zamjena, darovanje, prijenos prava korištenja i raspolaganja, davanje u zakup i privremenu uporabu, osnivanje hipoteke i sl.) nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske koje su u vlasništvu, posjedu, na korištenju ili upravljanju organa i institucija federacije, republika i pokrajina Kosova i Vojvodine, dok je u st. 2. tog članka određeno da se navedena zabrana odnosi i na poduzeća kao i druge pravne osobe sa sjedištem izvan Republike Hrvatske – na način da smatra da je smisao iste da se prijašnjim nositeljima prava korištenja pravnih osoba koje imaju sjedište izvan Republike Hrvatske, a na prostoru država bivše Jugoslavije, ograniči dobrovoljno raspolaganje nekretninama do okončanja postupka razdruživanja u kojem će se regulirati prava i obveze država koje su bile u sastavu Jugoslavije, i to u smislu zabrane prenošenja postojećih prava, a ne da bi se istima ukidala ili ograničavala već stečena prava, i to prava stečena temeljem valjanih naplatnih poslova u smislu njihovog postojanja.

 

Navedeni zaključak suda prvog stupnja jest u cijelosti pravilan jer Uredba/91 nije imala pretenzije ulaziti u pitanje titulara prava na nekretnini, koja su već stečena, već je njezin cilj bio zabrana daljnjeg raspolaganja od strane tih titulara. To u konkretnom slučaju znači da Uredba/91, koja je donesena i stupila na snagu 1991., ne može biti od (retroaktivnog) utjecaja na prijenos prava korištenja izvršen na tužiteljevog prednika 1973., nego predstavlja branu daljnjem raspolaganju predmetnom nekretninom do ispunjenja uvjeta za isto.

 

U tom smislu pravno je neodlučno na koji način je prednik tužitelja stekao pravo korištenja (tuženica u žalbi ističe da je to bilo besplatno, i to smatra bitnim, a ujedno prigovara da je trebalo utvrditi na temelju kojih propisa je prednica tužitelja mogla pravo korištenja prenijeti na tužitelja).

 

Pravo korištenja predmetne nekretnine tužitelj je stekao na temelju spisu priloženog Ugovora o prenosu prava korišćenja uz naknadu (Ugovora o prijenosu prava korištenja uz naknadu) kojeg su 19. srpnja 1973. sklopili prednik tužitelja – U. turističko preduzeće ¨L.¨ iz T., B. i H. i tadašnja Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina (nastavno: Ugovor/73). Prethodno tome, prema utvrđenju prvostupanjskog suda, na nekretnini označenoj kao čest. zem. 782/9 k.o. B. bilo je 1960. uknjiženo Društveno vlasništvo s organom upravljanja Narodnom odborom Općine Dubrovnik, da bi potom 1969. na temelju rješenja Skupštine Općine Dubrovnik bilo uknjiženo pravo korištenja za izgradnju odmarališta i kampa u korist Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove Socijalističke republike Bosne i Hercegovine u Sarajevu, a 29. svibnja 1973., na temelju prijedloga Republičkog javnog pravobranilaštva SR Bosne i Hercegovine, pravo korištenja Društveno političke zajednice SR Bosne i Hercegovine. Iz navedenog proizlazi da je pravni temelj za prijenos prava korištenja s tadašnje Općine Dubrovnik na Republički sekretarijat za unutrašnje poslove Socijalističke republike Bosne i Hercegovine bilo rješenje Skupštine Općine Dubrovnik, da bi potom, a prije trenutka sklapanja Ugovora/73, također na temelju rješenja Skupštine Općine Dubrovnik, bilo uknjiženo pravo korištenja za izgradnju odmarališta i kampa u korist Društveno političke zajednice SR Bosne i Hercegovine, time da utvrđenje u tom smislu proizlazi i iz, tužbi priložene, presude Okružnog suda u Dubrovniku poslovni broj: P-123/75 od 20. travnja 1983.

 

Potonje navedena presuda potvrđena je, također priloženom, presudom Vrhovnog suda Hrvatske poslovni broj: Gž-89/1983-2 od 29. svibnja 1984., pa je tako istom pravomoćno presuđeno da je Ugovor/73 ništav u dijelu koji se odnosi na prijenos prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta dijela čest. zem. 782/9 k.o. B. u površini od 11540 m2, kao i da se odbija (protutužbeni) zahtjev SR Bosne i Hercegovine za utvrđenje da je ista nositelj prava korištenja na nekretninama koje se sastoje od 17 zidanih stalnih objekata – bungalov kućica, restorana sa kuhinjom, recepcije, plinske stanice, garaža i ljetne bašte izgrađenih na čest. zem. 782/ 9 k.o. B. Iz obrazloženja odluke o neosnovanosti protutužbenog zahtjeva proizlazi da je SR Bosna i Hercegovina Ugovorom/73 prenijela na tužiteljevog prednika pravo korištenja građevinskih objekata izgrađenih na ostalom dijelu čest. zem. 782/9 (u odnosu na koji Ugovor/73 nije utvrđen ništavim), na što da je bila ovlaštena jer je riječ o izgrađenom zemljištu, time da se ovlaštenje za sporan prijenos prava korištenja nalazi u čl. 144. Zakona o prostornom uređenju i korištenju građevinskog zemljišta (Narodne novine, broj: 14/73) kojim je bilo propisano da osoba kojoj je dato na korištenje neizgrađeno građevinsko zemljište ne može pravo korištenja na to zemljište prenositi na drugu osobu, osim ako se prijenos tog prava vrši zajedno sa zgradom ili drugim objektom izgrađenim na tom zemljištu za čiju je izgradnju to zemljište dano na korištenje. Iz navedenog je razvidan pravni temelj za prijenos predmetnog prava korištenja pa žalba ni u tom dijelu s uspjehom ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, a tome treba dodati da iz priložene (uz tužbu u ovom predmetu) tužbe Općine Dubrovnik radi ništavosti Ugovora/73 proizlazi da sama Općina Dubrovnik - prednica predmetne tuženice navodi da je DSUP SR BIH na dijelu čest. zem. 782/9 površine 33672, dodijeljenom mu radi izgradnje kampa, isti i izgradio.

 

U odnosu na referiranje žalbe na Zakon o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 29/94 i 35/94 – nastavno: Zakon o zabrani raspolaganja), Zakon o upravljanju državnom imovinom (Narodne novine, broj: 52/18 – nastavno: ZUDI) i Ugovor o pitanjima sukcesije (Narodne novine – Međunarodni ugovori, broj: 2/04), valja reći sljedeće.

 

Nema dvojbe da su, u smislu čl. 2. st. 1. Zakona o zabrani raspolaganja, ništavi pravni poslovi ili akti internog poslovanja kojima pravne osobe sa sjedištem u Republici Sloveniji, Republici Bosni i Hercegovini i Republici Makedoniji raspolažu ili opterećuju sredstva svojih poslovnih jedinica ili drugih organizacijskih oblika, uključujući dionice i udjele u drugim poduzećima na teritoriju Republike Hrvatske na način da ih prenose osobama čije je sjedište ili prebivalište izvan teritorija Republike Hrvatske. Međutim, i ovdje vrijedi obrazloženje ranije dano u odnosu na Uredbu/91, jer niti Zakon o zabrani raspolaganja ne intervenira u pitanje ovlaštenika prava na nekretnini, koja su već stečena, nego predviđa nevaljanost – ništavost pravnih poslova (odnosno akata) kojima bi pravne osobe sa sjedištem u navedenim državama bivše Jugoslavije prenosile sredstva svojih poslovnih jedinica ili drugih organizacijskih oblika osobama čije je sjedište ili prebivalište izvan teritorija Republike Hrvatske. Ovdje to, valja ponoviti, nije slučaj, a Zakon o zabrani raspolaganja, koji je stupio na snagu 1994., niti u preostalom dijelu ne utječe na pitanje prava vlasništva. Odredba čl. 3. st. 1. toga Zakona se, pak, ne odnosi na pravne osobe sa sjedištem u Bosni i Hercegovini jer je istom propisano da proizvodi i robe koji se zateknu na teritoriju Republike Hrvatske, a koji su u vlasništvu ili na koje imaju pravo raspolaganja i korištenja pravne osobe sa sjedištem u Republikama Srbiji i Crnoj Gori prelaze u vlasništvo Republike Hrvatske.

 

U odnosu na ranije spomenuti Ugovor o pitanjima sukcesije, odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-1777/2003 od 17. ožujka 2009. i odredbu čl. 71. ZUDI, koju u žalbi citira tuženica, ovaj sud ističe kako poštuje izraženo shvaćanje Ustavnog suda, dok odredba čl. 71. ZUDI – koja ovlašćuje Ministarstvo državne imovine da nekretnine koje su u zemljišnim knjigama upisane kao vlasništvo Republike Hrvatske ili koje su upisane kao društveno vlasništvo ili općenarodna imovina s pravom korištenja subjekata koji u Republici Hrvatskoj nemaju sjedište i pravnu osobnost i na koje se primjenjuje zabrana na temelju Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 40/92) odnosno Zakona o zabrani raspolaganja i Uredbe/91, dade u višegodišnji zakup ili u neki drugi oblik raspolaganja do najviše 30 godina – ne delegitimira ovlaštenika da u sudskom postupku, kao što je predmetni, ishodi upis prava vlasništva na nekretnini (isto se, suprotno navodima žalbe, ne može smatrati poduzimanjem „aktivnosti“ na predmetnoj nekretnini).

 

              Žalbeni navodi tuženice, slijedom navedenog, nisu osnovani. Tužitelj je dokazao tvrdnje na kojima temelji tužbeni zahtjev, jer je njemu, kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud, valjano preneseno pravo korištenja spornog dijela od tadašnjeg ovlaštenika toga prava (u tom dijelu Ugovor/73 nije ništav te je i Vrhovni sud Hrvatske u ranije navedenoj presudi potvrdio da je postojalo ovlaštenje za prijenos prava korištenja) i tu je nekretninu unio u temeljni kapital (što tuženica, uostalom, žalbom ne osporava). Tužitelju je, stoga, prvostupanjski sud opravdano priznao pravo vlasništva i prihvatio postavljeni tužbeni zahtjev, pravilnom primjenom materijalnog prava, te isto adekvatno obrazložio.

 

              Kod činjenice da nije ostvaren niti koji od žalbenih razloga na koje pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), i to kako u pogledu odluke o glavnoj stvari, tako i glede odluke o troškovima parničnog postupka (koju tuženica pobijano nekonkretizirano, tek vezano za odluku o meritumu spora), ovaj sud je potvrdio pobijanu presudu primjenom čl. 368. st. 1. ZPP.

 

U Varaždinu 10. lipnja 2020.