Broj: Rev 2435/10

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. M. iz L. R., protiv tuženika 1) T. L. T. i 2) I. L., oboje iz S., koje zastupa punomoćnik R. P., odvjetnik u S., radi predaje posjeda i isplate,  odlučujući o revizijama tužitelja i tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx-940/09 od 13. svibnja 2010., kojom je potvrđena  presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1758/01 od 18. prosinca 2008., u sjednici održanoj 2. srpnja 2013.,

p r e s u d i o   j e

              Revizije tužitelja i tuženika odbijaju se kao neosnovane.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom obvezani su tuženici  predati tužitelji ključeve ulaznih vrata te ga uvesti u neposredan isključivi posjed zakupljenog dijela stana smještenog na I. katu obiteljske zgrade u S. (toč. I. izreke),  te predati tužitelju uz nazočnost javnog bilježnika i uz podmirenje troškova sastavljanja zapisnika u isključivi posjed pokretnine pobliže navedene u izreci (toč. II. izreke). Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknadu štete i to: s naslova odsustvovanja iz odvjetničkog ureda za svaki dan izostanka osim nedjelja i blagdana iznos od 224,00 kn, računajući od 30. studenoga 1999. do ponovnog stupanja tužitelja u neposredan isključivi posjed zakupljenih prostorija i predmetnih pokretnina, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dnevnog dospijeća svakoj pojedinog iznosa (toč. III. izreke), s naslova izgubljene zarade iznos od 14.500,00 kn za svaki mjesec u istom razdoblju, sa zateznom kamatom tekućom od mjesečnog dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate (toč. IV. izreke)  s naslova pravične novčane naknade zbog povrede ugleda i časti ukupan iznos obračunat po 350,00 kn za svaki dan u navedenom razdoblju, sa zateznom kamatom tekućom na ukupno obračunati iznos od dana presuđenja do isplate (toč. V. izreke), te s naslova pravične novčane naknade zbog povrede  slobode prava i ličnosti ukupan iznos obračunat po 350,00 kn za svaki dan u navedenom razdoblju, sa zateznom kamatom tekućom na ukupno obračunati iznos od dana presuđenja do isplate (toč. VI. izreke). Ujedno je drugostupanjskim rješenjem  (toč.II. izreke rješenja) naloženo tužitelju naknaditi tuženicima parnični trošak u iznosu od 6.130,50 kn.    

Drugostupanjskom presudom odbijene su kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika te je   potvrđena prvostupanjska presuda, kao i odluka o troškovima postupka sadržana u toč. II. izreke rješenja.

Protiv drugostupanjske presude reviziju su izjavili tužitelj i tuženik – svaki protiv dijela u kojem nije uspio, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da se obje presude preinače.

Odgovor na reviziju protivne stranke nije podnesen.

Revizije stranaka nisu osnovane.

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 88/05, 84/08 i 123/08 - dalje: ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Tužitelj u reviziji ističe da je u postupku pred oba suda počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer da nižestupanjske presude nemaju nikakve, a kamoli jasne i razumljive razloge u odnosu na zaključak o neosnovanosti   zahtjeva za naknadu štete budući da je u tom pravcu izostala ocjena svih iznesenih činjenica i ponuđenih dokaza (čl. 8. ZPP), a također da su obje presude nerazumljive jer nisu navedene  odredbe materijalnog prava na temelju kojih je odlučeno o tom zahtjevu.

Suprotno takvim revizijskim navodima obje presude sadrže jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u prikupljenoj relevantnoj procesnoj građi (čl. 8. ZPP), te nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati. Pritom okolnost da sudovi nisu naveli koje su materijalnopravne propise primijenili (čl. 338. st. 4. ZPP) ne čini pobijanu odluku nerazumljivom. Naime, iz cjelokupnog teksta obrazloženja obiju presuda  jasno se može razabrati  da se pobijana  odluka glede zahtjeva za naknadu štete temelji na odredbi čl. 162. st. 2. Zakona o obveznim odnosima  („Narodne novine“,  broj 53/1, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99), koji  uređuje odgovornost za štetu zbog povrede ugovora (tzv. ugovorna odgovornost za štetu), a koji se propis u ovom slučaju primjenjuje na temelju čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima  („Narodne novine“, broj 35/05).

Također, nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP, jer je drugostupanjski sud ocijenio sve žalbene navode tužitelja koji su od odlučnog značenja i naveo razloge o odlučnim činjenicama na kojima temelji pobijanu odluku.

Tuženici u svojoj reviziji također neosnovano ukazuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP (pogrešno se pozivajući na toč. 13.), navodeći  da  je  obrazloženje presude (u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev) u potpunoj suprotnosti s dokumentima i dokazima izvedenim u postupku. Naime, odluka sudova u tom dijelu sasvim je jasna i u svemu odgovara sadržaju isprava i zapisnika u spisu, pa utoliko taj prigovor nije osnovan.

Konačno, u postupku koji je prethodio reviziji  nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, na koju ovaj  sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema tome, nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka istaknut u objema revizijama.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora kao i  pokretnina koje su se nalazile u istome, te za naknadu materijalne štete zbog izgubljene zarade (odsustvovanje iz odvjetničkog ureda – temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i gubitak prihoda iz odvjetničke djelatnosti – u visini plaće suca općinskog suda) i nematerijalne štete (duševni bolovi zbog   povrede ugleda i časti, slobode i prava ličnosti).

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

-  da su I-tuženica kao zakupodavac te tužitelj i J. S. kao zakupnici, zaključili 5. prosinca 1996. pisani ugovor o zakupu poslovnog prostora na određeno vrijeme, temeljem kojeg su I- i II-tuženici tužitelju dali u zakup predmetni poslovni prostor u kojem je obavljao odvjetničku djelatnost – stan na I. katu obiteljske zgrade u S.,

- da su I i II-tuženici zasmetali tužiteljev posjed zakupljenog poslovnog prostora time što su 30. studenoga 1999. nasilno ušli u taj prostor, promijenili bravu na vratima, otuđili znatan dio namještaja i opreme, sve osobne i  službene spise, zakonsku i stručnu literaturu te uklonili odvjetničke ploče s pročelja zgrade i ulaznih vrata, zbog čega je pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Splitu posl. broj P-2559/99 od 9. listopada 2002. tužitelju pružena posjedovna zaštita i tuženicima naloženo predati tužitelju ključeve predmetnog poslovnog prostora i uspostaviti ranije posjedovno stanje te se kaniti budućeg sličnog ili istog čina smetanja,

- da tuženici do dana donošenja prvostupanjske presude nisu postupili po tom pravomoćnom rješenju  o smetanju posjeda, radi čega je tužitelj  pokrenuo ovršni postupak pod poslovnim brojem Ovr-320/04) koji je još uvijek u tijeku,

- da je između stranaka vođen parnični postupak radi otkaza ugovora o zakupu poslovnog prostora, odnosno po protutužbi radi utvrđenja da među strankama i dalje postoji pravovaljan zakupodavni odnos proistekao iz ugovora od 5. prosinca 1996.,  a ta je parnica okončana na način da je (presudom Općinskog suda u Splitu posl. br. P-1665/99 od 27. ožujka 2006. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu posl. broj Gž-2946/06 od 30. studenoga 2007.) odbijen tužbeni zahtjev ovdje tuženika za otkaz ugovora o zakupu poslovnog prostora te su isti dužni isprazniti poslovni prostor u S. te ga predati tužitelju slobodnog od osoba i stvari, a prihvaćen je protutužbeni zahtjev na utvrđenje da među strankama postoji pravovaljani zakupodavni odnos uspostavljen ugovorom o zakupu koji su stranke zaključile 5. prosinca 1996.,

- da iz službene bilješke II. Policijske postaje PU Splitsko-dalmatinske od 30. studenoga 1990. proizlazi da je II-tuženik u nazočnosti djelatnika policije potvrdio da je ušao u predmetni poslovni prostor te da je iz istog deložirao većinu stvari i namještaj tužitelja, te ih pohranio u neidentificiranu garažu, dok je tužitelj naveo što se sve od pokretnih stvari nalazilo u tom prostoru, a između ostalih stvari navedeni su svi predmeti koji su specificirani pod. toč. II. izreke tužbenog zahtjeva,

- da je u predmetu P-2559/99 doneseno pravomoćno rješenje o određenju privremene mjere 25. lipnja 2001. kojim je II-tuženiku naloženo predati tužitelju sve knjige, priručnike, spise i „Narodne novine“ prema prethodno navedenoj potvrdi od 23. svibnja 2001., a koji do toga dana nije predao, s tim da je predmetno rješenje doneseno pod prijetnjom izricanja novčane kazne, a u istom predmetu rješenjem suda odbijen je tužiteljev prijedlog za izricanje novčane kazne, jer je sud ocijenio da nisu ispunjeni uvjeti za određivanje iste,

- da je 22. rujna 1999. sklopljen Sporazum između I i II-tuženika te  J. S., tadašnje suposjednice predmetnog poslovnog prostora, te je dogovorena da će ista iseliti iz navedenog prostora uz novčanu naknadu, a tuženici su se obvezali povući tužbu radi raskida ugovora.

Na temelju tih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi tužbeni zahtjev za predaju u posjed zakupljenog dijela stana i predmetnih pokretnina nalaze osnovanim, a zahtjeve tužitelja za naknadu štete neosnovanim, čime su po nalaženju ocjeni ovog suda pravilno primijenili materijalno pravo.

U odnosu na reviziju I i II-tuženika

Obzirom na ishod pravomoćno okončane parnice pod posl. br. P-1665/99 Općinskog suda u Splitu, nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da između stranaka i nadalje egzistira zaključeni ugovor o zakupu od 5. prosinca 1996. – i slijedom toga pravilno primijenili materijalno pravo kada su pozivom na odredbu čl. 8. Zakona o zakupu poslovnog prostora („Narodne novine“, broj 91/96, 124/97 i 174/04) obvezali tuženike na predaju zakupljenog prostora tužitelju kao zakupoprimcu.

Stoga suprotna razlaganja tuženika u reviziji nemaju osnove i ne mogu se prihvatiti.  Naime, neosnovano tuženici navode da je temeljem sporazuma od 22. rujna 1999. sklopljenog s J. S. tužitelj uveden u posjed predmetnog poslovnog prostora. Ovo stoga, jer taj sporazum nije sklopljen s tužiteljem, a niti je isti navedenom sporazumu pristupio ili ga potpisao, a kako se to pravilno navodi u pobijanoj drugostupanjskoj presudi.

Također, pravilno je prihvaćen i zahtjev tužitelja za predaju u posjed pokretnina (pobliže navedenih u toč. II. izreke prvostupanjske presude) koje su tuženici prilikom počinjenog čina smetanja 30. studenoga 1999. otuđili iz predmetnog poslovnog prostora i drže ih u svom posjedu (čl. 161. i 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima – „Narodne novine“, broj 91/96, , 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01).

Sadržaj revizije tuženika, u odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, uglavnom se svodi na prigovore činjenične naravi - osporavanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. U svezi toga prvenstveno treba reći da se prigovori u tom pravcu ne mogu temeljiti na drugačijem činjeničnom stanju nego je utvrđeno u postupku pred nižestupanjskim sudovima – a to upravo čine revidenti. S druge strane, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP, revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa izneseni navodi u tom pravcu ne mogu biti uzeti u razmatranje i ne utječu na pravilnost pobijane odluke.

Slijedom navedenog, nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je utoliko revizija tuženika neosnovana.

U odnosu na reviziju tužitelja

U ovom predmetu tužitelj traži naknadu štete po osnovi ugovorne odgovornosti za  štetu, koja nastaje kad je šteta uzrokovana povredom ugovorne obveze, pod kojom se u smislu odredbe čl. 262. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), koji se u ovom slučaju primjenjuje  u smislu čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08), razumijeva neispunjenje obveze ili zakašnjenje s njezinim ispunjenjem. Za postojanje te odgovornosti osim općih pretpostavki odštetne odgovornosti (štetna radnja, šteta, protupravnost, uzročna veza između štetne radnje i štete) moraju postojati još dvije  dodatne pretpostavke – postojanje ugovora, odnosno ugovorne obveze i povreda te obveze.

Tužbeni zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete sudovi su ocijenili neosnovanim i odbili, uz obrazloženje da tužitelj nije dokazao postojanje pojedinih vidova štete te njihovu visinu.

Suština tužiteljevih navoda u odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava svodi se na stajalište da su ostvarene sve pretpostavke odštetne odgovornosti tuženika, te da su sudovi o visini štete trebali odlučiti primjenom čl. 223. ZPP i čl. 200. ZOO.

Prije svega, prema prosudbi ovoga suda, pogrešno je stajalište nižestupanjskih sudova da tužitelj nije dokazao da mu je onemogućeno obavljanje odvjetničke djelatnosti te da nije dokazao da mu je nastala šteta u vidu izgubljene zarade budući da su tuženici u svojem posjedu držali sve odvjetničke spise i dokumentaciju pa tužitelj u odnosu na te spise nije niti mogao nastaviti s obavljanjem odvjetničke djelatnosti u drugom poslovnom prostoru radi čega mu je zasigurno nastala šteta u vidu izgubljene zarade. Naime, tužitelj bi imao pravo na naknadu štete za izgubljenu zaradu za razdoblje od oduzimanja odvjetničkih spisa (1999.) pa do vraćanja spisa po donesenoj privremenoj mjeri. Također je pogrešno stajalište sudova da tužitelj uopće nije postavio zahtjev radi naknade štete zbog nemogućnosti obavljanja odvjetničke djelatnosti, već da zahtijeva naknadu štete po drugim osnovama. Naime, u situaciji kada tužitelj zahtijeva izgubljenu zaradu zbog nemogućnosti obavljanja odvjetničke djelatnosti (u visini plaće suca općinskog suda), jasno je da je postavio tužbeni zahtjev za naknadu izgubljene zarade. Kod toga valja imati na umu da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbenog zahtjeva (čl. 186. st. 3. ZPP).

Međutim, suprotno navodima revizije, ovaj sud nalazi da je zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete zbog izgubljene zarade pravilno odbijen -  a to iz razloga jer tužitelj nije dokazao visinu te štete.

Revizijskim navodima taj zaključak sudova nije doveden u sumnju.

Naime, prema odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Pritom valja naglasiti da prema navedenim odredbama ZPP sud nije ovlašten izvoditi dokaze ni utvrđivati činjenice koje stranke nisu predložile (to postupovno pravilo uvedeno je još Novelom ZPP iz 2003.).

U odnosu na prigovor tužitelja da je visinu izgubljene zarade trebalo utvrditi po slobodnoj ocjeni (čl. 223. ZPP) valja odgovoriti da primjena te odredbe dolazi u obzir samo u situaciji kad je visinu štete moguće utvrditi samo sa nerazmjernim teškoćama, a što ovdje nije slučaj.

Dakle, tužitelj je bio dužan dokazati visinu štete. Tužitelj je predložio određene dokaze na temelju kojih smatra da je bilo moguće utvrditi visinu štete po osnovi izgubljene zarade – po slobodnoj ocjeni u smislu čl. 223. ZPP. Međutim, sudovi su pravilno ocijenili da predloženi kriteriji (parametri) za određivanje visine te naknade nisu primjenjivi u ovom slučaju te su u tom su pravcu iznijeli logične i uvjerljive razloge koje prihvaća i ovaj sud,  a neke određene druge dokaze u tom pravcu tužitelj nije predložio.

Stoga je tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete zbog izgubljene zarade, a budući da tužitelj nije dokazao visinu te štete, pravilno odbijen. 

Također, pravilno je odbijen i tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete po osnovi  duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, te slobode i prava ličnosti (čl. 200. ZOO). Ovo stoga, jer tužitelj i po ocjeni ovog suda nije dokazao postojanje zakonskih pretpostavki koje bi mu davale pravo na naknadu te štete i dosudu novčane satisfakcije s tih osnova, a paušalnim revizijskim navodima (isključivo činjenične naravi, a što u reviziji nije dopušteno - čl. 385. st. 1. ZPP), taj zaključak sudova nije moguće dovesti u sumnju. 

U kontekstu rečenog, dakle, nije se ostvario ni istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa revizija tužitelja nije osnovana.

Prema tome, budući iz izloženog proizlazi da ne postoje revizijski razlozi zbog kojih su revizije izjavljene, a niti oni na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizije tužitelja i tuženika valjalo je odbiti kao neosnovane.

U Zagrebu, 2. srpnja 2013.