Poslovni broj Gž-3241/2019-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-3241/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

                                         

 

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Marijane Žigić, predsjednice vijeća, te dr. sc. Sanje Zagrajski sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Snježane Androš, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. C. C. d.o.o. Z..., ..., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u O. d. H. & p. d.o.o. Z., protiv tuženika Đ. L. iz S., ..., OIB ..., radi: isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3247/2018-33 od 19. srpnja 2019., sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

              Žalba tuženika prihvaća se kao osnovana i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3247/2018-33 od 19. srpnja 2019. preinačava tako da sada glasi:

 

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 287.838,55 kn sa zateznom kamatom na pojedine iznose i to:

- na iznos od 33.834,35 kn počev od 10. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 52.045,65 kn počev od 07. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 200.203,16 k počev od 12. lipnja 2011. do isplate, te

- na iznos od 1.755,39 kn počev od 09. lipnja 2016. do isplate

a sve to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredite odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i trošak parničnog postupka u iznosu od 53.786,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredite odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena počev od 19. srpnja 2019. do isplate, a u roku od 15 dana."

 

              II. Nalaže se tužitelju E. C. C. d.o.o. Z., ..., OIB ..., da tuženiku Đ. L. iz S., ..., OIB ..., plati trošak parničnog postupka u iznosu od 13.184,00 kn u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

 

              Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I./ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 287.838,55 kn sa zateznom kamatom na pojedine iznose i to:

- na iznos od 33.834,35 kn počev od 10. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 52.045,65 kn počev od 07. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 200.203,16 k počev od 12. lipnja 2011. do isplate, te

- na iznos od 1.755,39 kn počev od 09. lipnja 2016. do isplate

a sve to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredite odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, kao i trošak parničnog postupka u iznosu od 53.786,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredite odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena počev od 19. srpnja 2019. do isplate, a u roku od 15 dana.

 

              II./ Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti."

 

Ovu presudu suda prvog stupnja pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik zbog razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se ukine, podredno preinači i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je osnovana.

 

Ispitujući presudu suda prvog stupnja, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo odnosno pogrešno je odlučio o istaknutom prigovoru zastare.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika kao solidarnog dužnika – jamca platca i korisnika Diners Club Business kartice trgovačkog društva S. d.o.o. M., za neplaćeni dug po navedenoj kartici.

 

              Sud prvog stupnja na temelju provedenog dokaznog postupka  utvrdio je da je tužitelj izdao Diners Club Business karticu, poslovnom klijentu S. d.o.o. M., ..., te da je tuženik bio osoba ovlaštena za zastupanje trgovačkog društva S. d.o.o. M. i korisnik predmetne Diners Business/Corporate kartice.

 

Nadalje je utvrđeno u postupku pred sudom prvog stupnja da je tuženik potpisom Pristupnice za izdavanje Business/Corporate kartice prihvatio Pravila i uvjete za članstvo u Diners clubu (u daljnjem tekstu: Pravila), a toč. 5.3. Pravila propisano je da je poslovni član na čiji je zahtjev izdana Diners corporate kartica, odgovoran za obveze nastale njezinim izdavanjem i korištenjem dok za obveze nastale izdavanjem i korištenjem Diners business kartice odgovara poslovni član na čiji je zahtjev izdana, te solidarno sa njim i poslovni korisnik koji koristi tu Diners Business karticu., te da to konkretno znači da tuženik, solidarno sa trgovačkim društvom S. d.o.o. M. odgovara za ispunjenje tužiteljeve tražbine s osnove troškova Diners Club Business kartice.

 

Sud prvog stupnja utvrdio je i to da utužena tražbina nije nastala korištenjem predmetne kartice od strane tuženika, već da je riječ o tražbini iz Ugovora o zajmu broj ... kojega je tuženik potpisao kao direktor trgovačkog društva S. d.o.o. M. i Ugovora o zajmu broj ... od 10. svibnja 2010. kojeg je tuženik potpisao i kao jamac platac i kao direktor trgovačkog društva S. d.o.o. M.. Nadalje je utvrđeno da je u čl. 5. u oba Ugovora jasno navedeno da se zajmoprimac odnosno trgovačko društvo S. d.o.o. M. obvezuje vraćati zajam u 13 jednakih mjesečnih anuiteta, a temeljem DC računa koje mu zajmodavac ispostavlja  mjesečno, s tim da je zajmoprimac suglasan da DC račun može biti bilo koji račun za troškove koji terete bilo koju poslovnu Diners Club karticu izdanu na zahtjev zajmoprimca.

 

              Međutim, osnovano tuženik navodi u žalbi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev, budući da je tužbeni zahtjev valjalo odbiti zbog osnovanosti istaknutog prigovora zastare.

 

            U konkretnom slučaju ne primjenjuje se petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., u daljnjem tekstu: ZOO) već trogodišnji zastarni rok iz čl. 228. st. 1. ZOO-a.

 

              Odredbom čl. 228. st. 1. ZOO-a propisano je da međusobne tražbine iz trgovačkih ugovora o prometu roba i sluga zastarijevaju za tri godine.

 

              Iako je točno da je tuženik fizička osoba, u konkretnom slučaju njegova obveza proizlazi iz trgovačkog ugovora zaključenog između tužitelja i trgovačkog društva S. d.o.o. M., a tuženik je solidarni jamac iz predmetnog Ugovora o izdavanju i korištenju Diners Business Club kartice.

 

              Trgovački ugovori su prema odredbi čl. 14. st. 2. ZOO-a ugovori što ih sklapaju trgovci među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmet poslovanja barem jednoga od njih ili su u vezi s obavljanjem tih djelatnosti. 

 

              Trgovačko društvo S. d.o.o. M. je stranka navedenog Ugovora u svojstvu korisnika kartice, te je u tom smislu preuzelo obvezu plaćanja svih troškova učinjenih karticom krajnjeg korisnika, ovdje tuženika. Tuženik je krajnji korisnik kartice i on je ujedno preuzeo obvezu solidarne odgovornosti kao jamac za sve troškove učinjene karticom koja glasi na njegovo ime.

 

              Slijedom iznijetog, u konkretnom slučaju riječ je o tražbini tužitelja iz trgovačkog ugovora, pa tražbina iz tog Ugovora zastarijeva u trogodišnjem roku, neovisno o tome što je tuženik fizička osoba.

 

           Budući da tražbina tužitelja dospijeva u svibnju i lipnju 2011., a tužba je podnesena 9. svibnja 2016., uz pravilnu primjenu materijalnog prava i to odredbe čl. 228. st. 1. i 2. ZOO-a u vezi sa odredbama čl. 214., 215. i 216. ZOO-a, trebao je zaključiti da je tužba podnesena nakon proteka trogodišnjeg zastarnog roka.

 

              Kad zastari obveza glavnog dužnika, zastarjela je i obveza tuženika kao jamca na temelju odredbe čl. 126. st.1. ZOO-a.

 

              Stoga je uz pravilnu primjenu materijalnog prava valjalo prihvatiti istaknuti prigovor zastare i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, pa je u tom smislu preinačena odluka suda prvog stupnja.

 

              Budući da je zbog preinake odluke suda prvog stupnja o glavnoj stvari, tuženik uspio u sporu u cijelosti, preinačena je i odluka o troškovima postupka.

 

              Tuženiku su priznati putni troškovi na relaciji S. – Z. – S. za pristup na ročišta dana 4. srpnja 2016., 9. lipnja 2017., 15. listopada 2018. i 11. lipnja 2019. i to troškovi korištenja osobnog automobila na navedenoj relaciji za ukupno 1.218 km (609 km x 2), po cijeni od 2,00 kn po prijeđenom km iznos od 2.436,00 kn za svako ročište, trošak cestarine za pristup na ročište 4. srpnja 2016. u iznosu od 444,00 kn (222,00 kn x 2), a za ročišta 9. lipnja 2017., 15. listopada 2018. i 11. lipnja 2019. iznos od 462,00 kn (231,00 kn x 2) za svako ročište, trošak dnevnica za ukupno osam dana (170,00 kn x 2) u iznosu od 1.360,00 kn, kao i iznos od 250,00 kn na ime plaćenog predujma za pristup vještaka na ročište, što sveukupno iznosi 13.184,00 kn, sukladno odredbama čl. 271. ZPP-a u vezi s čl. 249. ZPP-a i odredbi čl. 24. Pravilnika o naknadi troškova u sudskim postupcima ("Narodne novine" broj 8/88., 3/94. i 150/05., u daljnjem tekstu: Pravilnik). Tuženiku je priznat trošak uporabe osobnog automobila za putovanje na ročišta, kao i trošak cestarine (za koje je u spis priložio fotokopije potvrda o plaćanju) sukladno odredbama čl. 8. i 9. Pravilnika, jer je prema stavu ovog suda bilo neophodno koristiti osobni automobil, budući da je ovaj sud utvrdio prema podacima dostupnim na Internetu da nije bilo pogodnih sredstava javnog prometa kojima bi tuženik mogao u zakazano vrijeme doputovati na raspravu, a ukoliko bi putovanje trajalo duže od dva dana trebao bi platiti i trošak noćenja, a što bi u toj situaciji zajedno sa putnim troškovima uzrokovalo znatno veće troškove pristupa na ročište.

 

              Tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu, budući da sudsku pristojbu na odgovor na tužbu sukladno odredbi čl. 4. toč. 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., u daljnjem tekstu: ZSP) po pravomoćnom završetku postupka, s tim da se za svaku stranku određuje razmjerno uspjeh u parnici. Kako je tužitelj ovaj spor izgubio, on će biti u obvezi platiti sudsku pristojbu na odgovor na tužbu.

 

              Stoga je, na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a naloženo tužitelju da tuženiku plati trošak postupka u iznosu od 13.184,00 kn u roku od 15 dana, te je odlučeno kao u izreci.

 

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

 

Osijek, 10. lipnja 2020.