- 1 -              Revr 647/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 647/2017-2

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. V. (OIB: ... ) iz Z., kojeg zastupa punomoćnik Č. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice O. d.d. (OIB: ... ) Z., koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Ž., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-16/2017-2 od 13. travnja 2017. kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1509/15-23 od 29. studenoga 2016., u sjednici održanoj 10. lipnja 2020.

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Odbija se revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-16/2017-2 od 13. travnja 2017. kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

r i j e š i o  j e:

 

Odbacuje se revizija tužitelja u odnosu na rješenje Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-16/2017-2 od 13. travnja 2017. kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti odluke tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelja od 14. travnja 2015. i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, vraćanje tuženika na poslove referenta u okviru Odjela nabave, održavanja i zaštite na radu, Direkcije nabave i investicija, Sektora operativnih poslova te isplate naknade plaće u bruto iznosu od 126.290,89 kn uz pripadajuće zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Točkom II. naloženo je tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.875,00 kn u roku od 8 dana.

 

Prvostupanjskim rješenjem odbijena je privremena mjera kojom se tuženiku nalaže vratiti tužitelja na radno mjesto referenta u Sektoru operativnih poslova, Direkciji nabave i investicija, Odjelu nabave, održavanja i zaštite na radu, na radnom mjestu u Z. do pravomoćnog okončanja postupka, u roku od 8 dana od dana donošenja ove privremene mjere.

 

Drugostupanjskom presudom i rješenjem odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđene su presuda i rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1509/15-23 od 29. studenoga 2016. Točkom II. odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu i sudske pristojbe na odgovor na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude i rješenja tužitelj je podnio reviziju pozivajući se na odredbu iz članka 382. stavka 1. točke 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) i pritom navodi da istu podnosi zbog bitne povrede odredba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Prema tome revident sadržajno podnosi reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 2. ZPP-a, ali pogrešno navodi da se radi o reviziji iz članka 382. stavka 2. ZPP-a. Predlaže prihvatiti reviziju, ukinuti drugostupanjsku presudu i prvostupanjsku presudu te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugog suca pojedinca. Traži trošak za sastav revizije.

 

U odgovoru na reviziju tuženik osporava navode tužitelja i predlaže njegovu reviziju odbiti kao neosnovanu. Traži trošak za sastav odgovora na reviziju.

 

Revizija je u odnosu na presudu neosnovana.

 

Revizija je u odnosu na rješenje nedopuštena.

 

Prema odredbi članka 392. a stavaka 1. ZPP-a ovaj sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenom odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, vraćanje tužitelja na radno mjesto referenta te isplate naknade plaće u bruto iznosu od 126.290,89 kn.

 

Nižestupanjski sudovi su utvrdili slijedeće činjenice:

 

- tužitelj je kod tuženika bio zaposlen na radnom mjestu referenta u okviru Odjela nabave, održavanja i zaštite na radu, Direkcije nabave i investicija, Sektora operativnih poslova

 

- tužitelj je bio u radnom odnosu kod B. P. C. (u daljnjem tekstu: B.) od 1. ožujka 2004. na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme i obavljao je poslove referenta u okviru Odjela za upravljanje objektima i nabavom, Sektora operativnih poslova

 

- B. se pripojila tuženiku i tužiteljev Ugovor o radu prenesen je na novog poslodavca sukladno odredbi čl. 137. ZR-a

 

- tuženik je 14. travnja 2015. donio Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu kojom je tužitelju otkazan ugovor o radu

 

- protiv odluke o otkazu ugovora o radu tužitelj je podnio Zahtjev za zaštitu prava 5. svibnja 2015., na koji tuženik nije odgovorio

 

- odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tuženik je otkazao ugovor o radu tužitelju iz razloga što se tužitelj nakon završetka bolovanja (zbog ozljede na radu) nije mogao vratiti na poslove koje je prije obavljao, jer kod poslodavca više nije bilo potrebe za obavljanjem njegovih dosadašnjih poslova (prilikom pripajanja tuženika došlo do preklapanja centralnih organizacijskih jedinica banke, a većina poslova se obavlja u sjedištu tuženika u Z.) te da je iz tih razloga  došlo je do tehnološkog viška radnika zaposlenih u prijašnjoj B. kako na operativnoj razini, tako i kod rukovodećeg osoblja.

 

- tuženik je u odluci u otkazu naveo da je prilikom donošenja odluke o otkazu ugovora o radu uvažio kriterije iz odredaba članka 115. stavka 2. Zakona o radu, odnosno trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, pa je iz tih razloga kod poslodavca ostao raditi radnik D. P. koji je u prednosti što se tiče godina života i obveza uzdržavanja, obzirom je navedenom radniku supruga ostala bez posla, temeljem poslovno uvjetovanog otkaza

 

- tužitelj je 15. studenoga 2013. doživio ozljedu na radu, zbog koje ozljede se nalazio na bolovanju do 6. travnja 2015.

 

- u vrijeme donošenja odluke o otkazu tužitelj se nije nalazio na bolovanju, a u vrijeme otkazivanja ugovora o radu tužitelj je bio radno sposoban

 

- za vrijeme otkaznog roka tužitelj je otvorio novo bolovanje 9. lipnja 2015.

 

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi su zaključili da je poslovno uvjetovani otkaz dopušten i u skladu s odredbom članka 115. stavka 1. točke 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, dalje: ZR-a) te da je tuženik na kojem je bio teret dokaza (članak 135. stavak 3. ZR-a) dokazao da je imao opravdani razlog za redoviti poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužitelju. Nadalje, odbijen je zahtjev tužitelja u odnosu na vraćanje na rad, kao i isplatu plaće.

 

Tužitelj revizijom ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a ističući da drugostupanjska presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. U reviziji tužitelj ukazuje i na bitnu povredu odredaba iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a jer drugostupanjski sud nije razmatrao žalbene navode tužitelja o tome je li prvostupanjski sud izvršio uvid i cijenio sve dokaze u spisu, te bitnu povredu iz članka 354. stavka 1. u vezi s čl. 375. stavkom 1. ZPP-a jer drugostupanjski sud nije ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja i označio razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti. Tužitelj ističe i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji se odnosi na pravilnu primjenu odredbi članka 38., 39. i 40. ZR-a.

 

Suprotno navodima tužitelja u reviziji drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer odluka sadrži razumljive razloge o odlučnim činjenicama koji se mogu ispitati.

 

U pobijanoj odluci nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 8. ZPP-a. Naime, pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano je za prvostupanjski sud, kojem pripada i ovlast (članak 304. ZPP-a) odlučivanja u trenutku u kojem je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije cijenio sukladno shvaćanju tužitelja, drugostupanjski sud nije ostvario povredu na koju se revizijom ukazuje.

 

Neosnovani su revizijski navodi u kojima revident ističe i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 375. stavkom 1. ZPP-a jer se u drugostupanjskoj odluci sud očitovao o žalbenim razlozima od odlučnog značaja.

 

Navodi revidenta kojima se prigovarajući pravilnosti nižestupanjskih presuda vrši procjena izvedenih dokaza, sadržajno su prigovori činjenične naravi, međutim takvi navodi kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje jer isti nisu dopušteni prilikom izjavljivanja revizije u smislu odredbe članka 385. stavka 1. ZPP-a.

 

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava također nije osnovan.

 

Prema odredbi članka 115. stavka 1. ZR-a poslovno uvjetovani otkaz je dopušten ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). Prilikom odlučivanja o poslovno uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika (članak 115. stavaka 2. i 3. ZR-a) osim ako zapošljava 20 radnika i manje (članak 107. stavak 5. ZR-a), a što nije slučaj kod tuženika.

 

Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili kako je zakonita odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, a tuženik je u smislu odredbe članka 135. stavka 3. ZR-a dokazao navedeno.

 

Člankom 135. stavkom 3. ZR-a propisano je da u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je on ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.

 

I prema ocjeni ovog suda autonomno je pravo tuženika da organizira poslovanje na način na koji smatra da je to za njega najbolje, pri čemu može ukidati svoje organizacijske jedinice, odjele, sektore i dr. ako smatra da će time postići bolje poslovne rezultate, a time i financijske rezultate. U ostvarenju tog cilja može doći do toga da prestane potreba za radom određenih radnika, što se u konkretnom slučaju i dogodilo. Prema tome i ovaj sud zaključuje da je poslovni uvjetovani otkaz ugovora o radu tuženiku dopušten.

 

Nadalje nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava u pogledu primjene odredbi članka 38., 39. i 40. ZR-a, što je tuženik isticao i u žalbenim navodima.

 

Odredbom čl. 38. ZR-a propisano je da radniku koji je pretrpio ozljedu na radu ili je obolio od profesionalne bolesti, za vrijeme privremene nesposobnosti za rad tijekom liječenja ili oporavka od ozljede na radu ili profesionalne bolesti, poslodavac ne može otkazati ugovor o radu. Nižestupanjski sudovi su utvrdili da tužitelj u vrijeme otkaza ugovora o radu nije bio privremeno nesposoban za rad.

 

Člankom 40. stavkom 1. ZR-a propisano je da radnik koji je privremeno bio nesposoban za rad zbog ozljede ili ozljede na radu, bolesti ili profesionalne bolesti, a za kojega nakon liječenja, odnosno oporavka, ovlašteni liječnik odnosno ovlašteno tijelo u skladu s posebnim propisom utvrdi da je sposoban za rad, ima pravo vratiti se na poslove na kojima je prethodno radio. Člankom 40. stavkom 2. ZR-a propisano je ako je prestala potreba za obavljanjem poslovima na kojima je radnik prethodno radio, a poslodavac mu je dužan ponuditi sklapanje ugovora o radu za obavljanje drugih odgovarajućih poslova koji moraju, što je više moguće odgovarati poslovnia na kojima je radnik prethodno radio.

 

Suprotno revizijskim navodima u tijeku postupka pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da tuženik nije bio u mogućnosti tužitelju ponuditi sklapanje novog ugovora o radu koji bi odgovarao njegovoj stručnoj spremi.

 

Slijedom navedenog, valjalo je odbiti reviziju tužitelja protiv presude kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a (stavak I. izreke presude).

 

Temeljem članka 155. stavka 1. ZPP-a odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju, jer navedeni trošak nije bio potreban za vođenje postupka (stavak II. izreke presude).

 

U odnosu na rješenje o privremenoj mjeri:

 

Prema odredbi iz članka 12. stavak 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13 i 93/14, dalje: OZ-a), u ovršnom postupku i postupku osiguranja dopuštena je samo revizija iz članka 382. stavak 2. ZPP-a. To znači da je protiv rješenja o osiguranju, kakvo je i osporeno rješenje, dopuštena samo revizija iz članka 382. stavak 2. ZPP-a, međutim, da bi takva revizija bila dopuštena u njoj (kumulativno) moraju biti ispunjene sve zakonske pretpostavke iz članka 382. stavak 2. i 3. ZPP-a.

 

Revizija tužitelja protiv drugostupanjskog rješenja ne sadrži niti jednu od pretpostavki iz navedenih zakonskih odredbi stoga nije dopuštena zbog čega je odlučeno kao u izreci rješenja ove odluke.

Zagreb, 10. lipnja 2020.