- 1 -              Rev 4327/2019-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 4327/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević, predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine, člana vijeća i Goranke Barać-Ručević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. R., iz S., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u S., protiv tuženika H. c. d.o.o. Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gžx-1156/09 od 21. veljače 2011., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1865/03 od 9. lipnja 2009., u sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja V. R. odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupanja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju sa naslova nematerijalne štete iznos od 105.000,00 kuna uz pripadajuće kamate; s osnova izgubljene zarade za period od 13.prosinca 2000. do 31. prosinca 2003. iznos od 56.122,22 kuna uz pripadajuće kamate tekuće na svaki pojedini iznos od dospijeća pa do isplate; s osnova materijalne štete zbog uništene odjeće i obuće iznos od 750,00 kuna uz pripadajuće kamate te s osnova materijalne štete zbog tuđe pomoći i njege za razdoblje od 13. prosinca 2000. do 13. lipnja 2001. iznos od 8.100,00 kuna dok je tužitelj odbijen sa dijelom zahtjeva za isplatom iznosa od ukupno 186.872,22 kune. Ujedno je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 115.103,86 kuna.

 

              Drugostupanjskom presudom djelomično je potvrđena prvostupanjska presuda za iznos od 109.972,22 kune; djelomično je preinačena prvostupanjska presuda na način da je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju daljnjih 9.000,00 kuna, kao i iznos od 11.224,44 kune s naslova neimovinske štete zbog izgubljene zarade i iznos od 150,00 kuna s naslova naknade materijalne štete zbog uništene odjeće.

 

              Ujedno je ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 72.000,00 kuna kao i u odluci o parničnom trošku, a o čemu je odlučeno presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-209/11 od 30. lipnja 2011. koja je preinačena presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-906/11 od 14. lipnja 2013.

 

              Protiv pravomoćne drugostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev, reviziju je podnio tužitelj zbog svih zakonom predviđenih razloga iz čl. 354. st. 1 Zakona o parničnom postupku smatrajući da je utvrđeni omjer suodgovornosti tužitelja i tuženika nastanku štetnog događaja, a kako je to ocijenio drugostupanjski sud (40% tuženik i 60% tuženik) pogrešan. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu odluku tako da se usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti podredno ukinuti drugostupanjsku odluku u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

              Tuženik nije odgovorio na reviziju tužitelja.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Prema odredbi čl. 392.a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ovoga Zakona.

 

              U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

              Nije ostvarena bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tužitelj u reviziji navodi da je počinjena time što "(…) nema traga bilo kakvom pokušaju argumentacije, tumačenju zakona i ocijeni dokaza (…)."

 

              Suprotno mišljenju tužitelja u razlozima pobijane presude ovaj sud ne nalazi proturječnosti posebice što tužitelj niti ne obrazlaže koje je to konkretno propuste počinio sud te koje to nedostatke ima pobijana presuda (osim osporavanja utvrđenog omjera suodgovornosti stranaka), pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

              Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom imovinske i neimovinske štete koja je nastala uslijed ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći koja se dogodila 12. prosinca 2000., kada je tužitelj upravljajući teretnim vozilom marke "Volvo", s priključnim vozilom, a nakon vožnje preko rotora B., državne ceste …, pri izlasku iz rotora i ulasku u desni zavoj, izgubio kontrolu nad vozilom te se prevrnuo na lijevu bočnu stranu.

 

              Tužitelj u reviziji, u bitnom, prigovara utvrđenju doprinosa, odnosno omjera (su)odgovornosti stranaka nastanku štetnog događaja (u omjeru 40% : 60%) smatrajući ga posljedicom pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Tijekom postupka utvrđeno je:

 

-       da je tužitelj, kao profesionalni vozač, 12. prosinca 2000. upravljao teretnim vozilom marke "Volvo", s priključnim vozilom vozeći u smjeru rotora B., državne ceste …;

 

-       da je tužitelj ušao na rotor vozeći brzinom od 57 km/h;

 

-       da prije ulaska na rotor nije bilo signalizacije te je vrijedila opća zabrana ograničenja brzine od 50 km/h;

 

-       da je tužitelj, ulaskom u rotor, izgubio kontrolu nad vozilom te se prevrnuo na lijevu bočnu stranu;

 

-       da je prometnim vještačenim utvrđeno da je brzina vožnje bila do 40 km/h ne bi došlo do destabilizacije vozila niti nastanka prometne nezgode;

 

-       da je medicinskom vještačenjem utvrđeno smanjenje životne aktivnosti tužitelja od 48%.

 

              Polazeći od tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud zaključuje da su obje stranke odgovorne za štetni događaj i to svaka u omjeru 50% , i to: tužitelj jer nije prilagodio brzinu vozila stanju i uvjetima na kolniku-oštrom zavoju, a tuženik zbog toga što nije prometnim znakovima označio ograničenje brzine pred samim oštrim zavojem udesno. Posljedično ovom zaključku prvostupanjski sud primjenom odredbi čl. 195. i 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) dosuđuje tužitelju s osnova nematerijalne štete iznos od 105.000,00 kuna uz pripadajuće kamate; s osnova izgubljene zarade za period od 13.prosinca 2000. do 31. prosinca 2003. iznos od 56.122,22 kuna uz pripadajuće kamate tekuće na svaki pojedini iznos od dospijeća pa do isplate; s osnova materijalne štete zbog uništene odjeće i obuće iznos od 750,00 kuna uz pripadajuće kamate te s osnova materijalne štete zbog tuđe pomoći i njege za razdoblje od 13. prosinca 2000. do 13. lipnja 2001. iznos od 8.100,00 kuna.

 

              Drugostupanjski sud, temeljem istih činjenica, zaključuje drugačije: da je doprinos stranka nastanku štetnog događaja 40% ( tužitelj) : 60% ( tuženik) ocjenjujući da je propust tuženika da pred mjesto prometne nesreće postavi prometni znak ograničenja brzine ipak okolnost koja je prevagnula u korist tuženika u odnosu na propuste tužitelja.

 

S obzirom na utvrđene činjenice te imajući u vidu sve elemente štetnog događaja, po ocjeni ovoga suda, pravilno je drugostupanjski sud zaključio da je doprinos tužitelja manji od doprinosa tuženika te ga odredio u omjeru 40% (tužitelj) : 60% (tuženik).

 

I po mišljenju ovoga suda pretežni uzrok nastanka prometne nezgode je upravo u propustu tuženika (pravna osoba koja održava ceste) zbog toga što nije nikakvim prometnim znakom označio ograničenje brzine pred samim oštrim zavojem u desno (čl. 46. i 58. Zakona o javnim cestama, „Narodne novine“, broj: 100/96, 76/98, 27/01, 117/01 i 65/02 – dalje: ZJC) u situaciji kada prometni vještak K. utvrđuje da "(…) predmetni zavoj ne trpi brzinu od 40 km/h (…)" i da je bilo nužno postaviti znak kojim se ograničava brzina. Ovo neovisno o propustima tužitelja (profesionalni vozač) koji pri dolasku na raskrižje i rotor nije prilagodio brzinu vozila stanju i uvjetima na kolniku (čl. 26. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, „Narodne novine“, broj: 84/92, 5/93, 6/93, 26/93, 29/94, 43/96, 46/96, 54/96 i 69/96 - dalje: ZSCP) i nije vozio s povećanim oprezom koji odgovara prometnim uvjetima na raskrižju (čl. 33. ZSCP) iako je postojao znak koji označava "raskrižje sa kružnim tokom prometa.

 

Stoga je u smislu odredbe čl. 177. st. 3. ZOO pravilno određena suodgovornost stranaka nastanku štetnog događaja.

 

Polazeći od tako utvrđene suodgovornosti, tužitelju je od pravilno odmjerene visine pripadajuće naknade nematerijalne i materijalne štete dosuđeno 60%, sve temeljem odredbe čl. 192. i 205. a u svezi s odredbom čl. 195. i 200. ZOO, kako je to određeno pobijanom presudom.

 

              U odnosu na preostali sadržaj revizije - u kojem tužitelj opsežno obrazlaže zašto smatra tuženika isključivo odgovornim za nastanak štetnog događaja – treba naglasiti kako odgovori na pitanje podijeljene odgovornosti i doprinosa stranaka nastanku štetnog događaja (čl. 192. ZOO) ovise o činjeničnom i pravnom supstratu svakog konkretnog predmeta (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 587/10-2 od 21. rujna 2010. i drugima). Stoga revizijski navodi kojima se prigovara pravilnosti utvrđenja doprinosa štetnom događaju i/ili propustu nižestupanjskih sudova da utvrde odlučne činjenice u pogledu visine postavljenog zahtjeva, odnosno tvrdnje da sudovi nisu na valjani način cijenili sve posebne okolnosti slučaja prilikom dosude naknade štete, predstavljaju prigovore pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Takvi prigovori nisu dopušteni u reviziji pa o njima revizijski sud nije ovlašten odlučivati (čl. 385. ZPP).

 

              Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 10. lipnja 2020.

 

              Predsjednica vijeća:

              Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.