Broj: Rev-x 1250/11

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari prvotužitelja Đ. P. M. pok. A., T., Italija, sada kod S. G. iz S. D., koje zastupa punomoćnica S. B., odvjetnica u R., te drugotužiteljice D. F. kćeri L. iz T., protiv prvotužene T. B. ud. T., drugotuženika I. B. pok. T. i trećetuženika M. B. pok. T., te četvrtotuženika A. T. pok. V. iz T., svi zastupani po punomoćniku M. K., odvjetniku u T., radi isplate, odlučujući o reviziji prvotužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gžx-327/2011 od 26. svibnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Trogiru br. P-760/08 od 8. veljače 2010., u sjednici vijeća održanoj 26. lipnja 2013.,

p r e s u d i o    j e

Revizija prvotužitelja Đ. P. M. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

              Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da im četvrtotuženik isplati i to prvotužitelju za oduzetih 830 m2 zemljišta po cijeni od 2.200,00 kn po m2 iznos od 1.826.000,00 kn, te drugotužiteljici za oduzetih 160 m2 po 2.200,00 kn po m2 iznos od 352.000,00 kn, sve sa zakonskim kamatama koje teku od 1. siječnja 1998. pa do isplate. Istom presudom odbijen je zahtjev tužitelja da se obveže četvrtotuženika da im isplati iznos od 60.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od svakog 15-tog u mjesecu za pojedini mjesec, a na iznos od po 200,00 kn za razdoblje od 1. siječnja 1984. do svibnja 2009. Također je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

              Odlukom o troškovima postupka naloženo je tužiteljima da tuženicima nadoknade troškove postupka u iznosu od 20.800,00 kn.

              Ujedno je rješenjem prvostupanjskog suda utvrđeno da je tužba tužitelja protiv prvo do trećetuženika povučena.

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

              Protiv presude suda drugoga stupnja prvotužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači na način da se zahtjev tužitelja usvoji, odnosno podredno da se ukine pobijana drugostupanjska presuda i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

              Na reviziju nije odgovoreno.

              Revizija prvotužitelja nije osnovana.

U smislu odredbe čl. 392. a st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

              Postupajući u skladu s gore citiranom odredbom ovaj sud ne nalazi da bi sud drugoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Suprotno navodima revizije sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječje između izreke presude i obrazloženja iste.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da su prvotužitelj i pravna prednica drugotužiteljice sada pok. T. F. diobnim ugovorom sklopljenim 30. listopada 1975. godine s pravnim prednikom prvo, drugo i trećetuženika sada pok. T. B., koji je taj ugovor potpisao u svoje ime i u ime svoje tete A. P. i sestara, izvršili diobu nekretnina označenih kao čest. zem. 2231/1 i 2229 k.o. T., na način da je prvotužitelju pripalo ukupno 830 m2 navedenih nekretnina ili 1/5 dijela, dok je pravnoj prednici drugotužiteljice T. F. pripalo 160 m2 ili 1/25 dijela tih nekretnina,

- da su prvotužitelj i pravna prednica drugotužiteljice tim ugovorom dobili veća prava u odnosu na navedene nekretnine budući im nije isplaćena naknada za nekretninu koju je pravni prednik prvo do trećetuženika sada pok. T. B. prodao M. G. ugovorom o kupoprodaji od 23. rujna 1975., a koji su ugovor potpisali A. P. i drugi suvlasnici, pa i prvotužitelj,

- da je pravni prednik četvrtotuženika, sada pok. V. T., kupoprodajnim ugovorom od 24. svibnja 1984. kupio od pravnog prednika prvo do trećetuženika pok. T. B. dio čest. zem. 2231/1 k.o. T. i da se isti upisao kao vlasnik 1000/3190 dijela,

- da pravni prednik četvrtotuženika nije kupio čest. zem. 2229/2 k.o. T.,

- da je pravni prednik četvrtotuženika na dijelu kupljene nekretnine čest. zem. 2231/1 k.o. T. sagradio stambenu zgradu,

- da je prilikom očevida održanog 24. ožujka 1993. godine utvrđeno da je sada pok. T. B. na predmetnoj čest. zem. 2231/1 k.o. T. sagradio stambeni objekt dimenzija 15 x 20 m, koji se sastoji od visokog prizemlja i dva kata, te je dio prizemlja uređen za stanovanje,

- da su tužitelji podneskom od 23. rujna 1998. preinačili tužbeni zahtjev i zahtijevali naknadu štete, jer više nije bila moguća uspostava ranijeg stanja, tj. predaja u posjed dijela sporne nekretnine i to vrijednost oduzetog zemljišta, kao i naknadu izgubljene dobiti zbog nekorištenje spornih dijelova nekretnine.

Obzirom na takva činjenična utvrđenja nižestupanjski sudovi smatraju da je zahtjev tužitelja za naknadu štete zastario u smislu odredbe čl. 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje ZOO), a koja odredba se primjenjuje u konkretnom slučaju obzirom na odredbu čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08). Naime, prema toj odredbi potraživanje zastarijeva za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Tužitelji su zahtjev za naknadu štete postavili u podnesku zaprimljenom kod prvostupanjskog suda 23. rujna 1998., te su tim podneskom zatražili isplatu iznosa od 639.360,00 kn (za površinu od 664 m2 čest. zem. 2231/1, 286 m2 čest. zem. 2229/2, te 254 m2 čest. zem. 2228/4), te iznos od 3.500,00 kn od podnošenja tužbe godišnje i to u iznosu od 38.500,00 kn). Kasnije su tijekom postupka povisili te zahtjeve, te postavili konačni zahtjev koji je od strane nižestupanjskih sudova odbijen.

Nižestupanjski sudovi kod toga utvrđuju da su tužitelji saznali prilikom očevida održanog 24. ožujka 1993. da je prednik četvrtotuženika na spornoj nekretnini sagradio obiteljski objekt, da je objekt bio dovršen, pa računaju da od tog dana teče rok za potraživanje naknade štete.

Tužitelj u reviziji prije svega iznosi činjenične tvrdnje o tome kako je sporni očevid zakazan, da tužitelju nije dostavljen prijepis prve stranice zapisnika s očevida, da u preslici spisa koja je dostavljena tužitelju ne postoji prijepis zapisnik o očevidu, a niti dostavnice, te da tužitelj, a niti njegov punomoćnik nisu prisustvovali očevidu 24. ožujka 1993. Nadalje se tvrdi da tužitelj u spornom razdoblju nije živio u Hrvatskoj, da je živio u B., te da nije bio u mogućnosti pristupiti sudu, pa da je radi ratnih zbivanja nastupio prekid postupka u smislu odredbe čl. 212. st. 1. toč. 6. ZPP.

Glede tih revizijskih tvrdnji prije svega valja istaći da se zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija uopće ne može podnijeti.

U konkretnom slučaju tužitelji su potraživali isplatu vrijednosti zemljišta, kao i isplatu s osnova izmakle dobiti zbog nemogućnosti ostvarenja prihoda od iznajmljivanja sporne nekretnine.

Po shvaćanju ovoga suda u konkretnom slučaju predmet valja razmotriti sa stajališta građenja na tuđem zemljištu u smislu odredbi čl. 24. do 26. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, dalje ZOVO), a koje odredbe se primjenjuju obzirom na odredbu čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 - dalje: ZV).

Naime, prema odredbi čl. 25. st. 1. ZOVO ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao a vlasnik se tome odmah usprotivio, vlasnik zemljišta može tražiti da mu pripadne pravo vlasništva na građevinski objekt ili da graditelj poruši građevinski objekt i vrati mu zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu cijenu zemljištu. Prema st. 2. iznimno od st. 1. sud može odlučiti da se izgrađeni građevinski objekt ne poruši ako rušenje građevinskog objekta, s obzirom na okolnosti slučaja, a posebno na vrijednost objekta, imovinske prilike vlasnika zemljišta i graditelja, a i njihovo ponašanje u toku izgradnje, ne bi bilo društveno opravdano. U slučajevima iz st. 1. vlasnik zemljišta ima pravo i na naknadu štete.

U konkretnom slučaju tužitelji su tražili predaju u posjed spornih dijelova nekretnine, te je takav zahtjev bio postavljen sve do preinake tužbe 1998. godine.

U čl. 25. st. 5. ZOVO propisano je da pravo izbora iz st. 1. ovog članka vlasnik zemljišta može ostvariti najkasnije u roku od tri godine od dana dovršetka izgradnje građevinskog objekta, a nakon proteka tog roka vlasnik može zahtijevati isplatu prometne cijene zemljišta.

Kod toga je u odlukama ovoga suda Rev-1493/1998, Rev-522/2001 i drugima zauzeto shvaćanje da potraživanje ranijeg vlasnika zemljišta s naslova naknade tržišne vrijednosti zemljišta koje je građenjem postalo vlasništvo graditelja zastarijeva u općem zastarnom roku, a zastara počinje teći završetkom izgradnje.

Kako su nižestupanjski sudovi utvrdili da je izgradnja od strane prednika četvrtotuženika dovršena najkasnije 24. ožujka 1993., a zahtjev za isplatu tržišne vrijednosti oduzetih nekretnina su tužitelji postavili tek 23. rujna 1998., to je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je osnovan prigovor zastare u smislu odredbe čl. 371. ZOO.

Kod toga valja naglasiti da tvrdnje prvotužitelja da bi zastara mogla početi teći tek 1998. nisu osnovani, pri čemu činjenica da je na očevidu održanom 24. ožujka 1993. tužitelje zastupao zamjenik tadašnjeg punomoćnika tužitelja Z. D., a koji je prisustvovao u ime tužitelja i na ročištu 25. veljače 1993. ukazuju na neosnovanost tvrdnji revidenta da njegov punomoćnik nije bio na tom očevidu.

Isto tako neosnovani su revizijski navodi da je od 1993. do 1998. nastupio prekid postupka, jer da se prvotužitelj nalazio u inozemstvu – B., te da je radi tih razloga, a zbog ratnih zbivanja to područje bilo odsječeno od suda. U konkretnom slučaju nije počinjena relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 212. st. 1. toč. 6. ZPP, budući da za prekid postupka nije bilo uvjeta, to iz razloga što je tužitelja zastupao u ovom predmetu odvjetnik, a zbog ratnih zbivanja na području Republike Hrvatske prvostupanjski sud nije prestao raditi.

Obzirom da je zahtjev tužitelja pravilno odbijen, a zbog osnovanosti prigovora zastare, ostali revizijski navodi nisu od relevantne važnosti za donošenje odluke u ovom predmetu.

Stoga je valjalo reviziju prvotužitelja odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu 26. lipnja 2013.