- 1 -              I Kž HOK 7/2019-3

 

 

 

 

 

Broj: I Kž HOK 7/2019-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Marina Mrčele i Žarka Dundovića te odvjetnika s liste koju je utvrdila Hrvatska odvjetnička komora (dalje: HOK) Ranka Tomaševića i Matije Potočnjaka kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalista Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u disciplinskom predmetu protiv disciplinski okrivljenog O. P., advokata upisanog u Imenik stranih odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, zbog teže povrede dužnosti i ugleda odvjetništva iz članka 96. točke 16. Statuta Hrvatske odvjetničke komore („Narodne novine“ broj 115/13. – dalje: Statut HOK-a), odlučujući o prizivu disciplinski okrivljenog O. P. podnesenom protiv presude Višeg disciplinskog suda Hrvatske odvjetničke komore od 11. lipnja 2018. broj VDS-22/18., u sjednici održanoj 10. lipnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Djelomično se prihvaća priziv disciplinski okrivljenog O. P., preinačuje se presuda Višeg disciplinskog suda Hrvatske odvjetničke komore od 11. lipnja 2018. broj VDS-22/18. te se disciplinski okrivljenom O. P., za težu povredu dužnosti i ugleda odvjetništva iz članka 96. točke 16. Statuta HOK-a zbog koje je osuđen presudom Disciplinskog suda HOK-a od 17. studenog 2017. broj DS-87/2016., na temelju članka 72. stavka 1. točke 2. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“ broj 9/94., 117/08., 50/09., 75/09. i 18/11. – dalje: ZO) izriče disciplinska mjera novčana kazna u iznosu od 10.000,00 kuna (desettisuća kuna), što predstavlja protuvrijednost od 1000 bodova Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a koju kaznu je dužan platiti u roku od 15 dana u korist žiro računa HOK-a.

 

II. Odbija se kao neosnovan u ostalom dijelu priziv disciplinski okrivljenog O. P. te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda Višeg disciplinskog suda HOK-a od 11. lipnja 2018. broj VDS-22/18.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom je presudom Višeg disciplinskog suda HOK-a od 11. lipnja 2018. broj VDS-22/18., pod točkom I. izreke, prihvaćena žalba disciplinskog tužitelja HOK-a izjavljena protiv presude Disciplinskog suda HOK-a od 17. studenog 2017. broj DS-87/2016. u dijelu odluke o disciplinskoj mjeri te je preinačena presuda Disciplinskog suda HOK-a od 17. studenog 2017. broj DS-87/2016. pa je disciplinski okrivljenom O. P., na temelju članka 72. stavka 1. točke 3. ZO-a, izrečena disciplinska mjera gubitka prava na obavljanje odvjetništva u trajanju 2 (dvije) godine. Uslijed te odluke, pod točkom II. izreke, odbijena je kao neosnovana žalba disciplinski okrivljenog O. P. izjavljena protiv presude Disciplinskog suda HOK-a od 17. studenog 2017. broj DS-87/2016. te je, pod točkom III. izreke, u preostalom dijelu presuda Disciplinskog suda HOK-a od 17. studenog 2017. broj DS-87/2016. ostala neizmijenjena.

 

Naime, presudom Disciplinskog suda HOK-a od 17. studenog 2017. broj DS-87/2016. disciplinski okrivljeni O. P. proglašen je krivim zbog počinjenja teže povrede dužnosti i ugleda odvjetništva iz članka 96. točke 16. Statuta HOK-a. Na temelju članka 72. stavka 1. alineja 2. ZO-a, izrečena mu je disciplinska mjera novčana kazna u iznosu od 10.000,00 kuna što predstavlja protuvrijednost 1000 bodova Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a koju kaznu je dužan platiti u roku od 15 dana od pravomoćnosti te presude u korist žiro računa HOK-a.

 

Protiv navedene je presude Višeg disciplinskog suda HOK-a od 11. lipnja 2018. broj VDS-22/18. priziv podnio disciplinski okrivljeni O. P. po braniteljici, odvjetnici V. A., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede materijalnog prava i odluke o kazni. Predlaže ,,priziv ocijeniti osnovanim i osporenu drugostupanjsku presudu ukinuti, s uputom da se predmet dodijeli drugom vijeću VDS na odlučivanje“.

 

Priziv je djelomično osnovan.

 

Disciplinski okrivljenik u pretežitom dijelu priziva ponavlja sve prigovore koje je iznio u žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude. Tvrdi da na žalbene navode u pobijanoj presudi nije u cijelosti i dostatno odgovoreno u čemu nalazi ostvarenje bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. i stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.), koji Zakon se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe članka 76. ZO-a.

 

Disciplinski okrivljenik tvrdi da su u obrazloženju pobijane presude izostali razlozi o pravno relevantnom pitanju ,,je li disciplinski tužitelj vezan činjeničnim supstratom zahtjeva ovlaštenog tijela HOK/ministra pravosuđa na temelju kojeg pokreće disciplinski postupak“. Ovo pitanje disciplinski okrivljenik povezuje s okolnošću što je u tijeku predmetnog disciplinskog postupka u nekoliko navrata mijenjan činjenični opis optužnice.

 

Međutim, u navedenom disciplinski okrivljenik nije u pravu.

 

Naime, disciplinski okrivljenik pogrešnim tumačenjem odredbe članka 104. stavka 2. HOK-a smatra da ,,disciplinski tužitelj nije ovlašten evaluirati zahtjev ovlaštenih tijela HOK ili ministra pravosuđa za pokretanje disciplinskog postupka, već je dužan podignuti optužnicu sa činjeničnim opisom istovjetnim zahtjevu za pokretanje disciplinskog postupka“, iz čega izvodi također pogrešan zaključak da disciplinski tužitelj nema istovjetne ovlasti u disciplinskom postupku pokrenutom na zahtjev i u disciplinskom postupku pokrenutom po službenoj dužnosti ili na temelju disciplinske prijave.

 

Međutim, odredbom članka 104. stavka 1. Statuta HOK-a propisano je da disciplinski postupak pokreće Disciplinsko tužiteljstvo po službenoj dužnosti ili na temelju disciplinske prijave da su povrijeđeni dužnost i ugled odvjetništva. Stavkom 2. istog članka propisano je da će disciplinsko tužiteljstvo pokrenuti disciplinski postupak na zahtjev Upravnog odbora, Izvršnog odbora, predsjednika Komore, Disciplinskog vijeća ili ministra pravosuđa. Dakle, disciplinski se postupak uvijek pokreće podizanjem optužnice od strane disciplinskog tužiteljstva, dok inicijativu za takvo postupanje, bilo u obliku zahtjeva, bilo u obliku disciplinske prijave, mogu, pored disciplinskog tužiteljstva, dati ili druga tijela Komore ili treće osobe.

 

U ovom disciplinskom postupku, predsjednik HOK-a R. T. je 15. veljače 2016. podnio zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka na temelju kojeg je disciplinsko tužiteljstvo HOK-a 9. lipnja 2016. protiv disciplinskog okrivljenika podiglo optužnicu. Stoga je disciplinski tužitelj, nakon što je u tijeku rasprave utvrdio da izvedeni dokazi pokazuju da se izmijenilo činjenično stanje, bio ovlašten do završetka dokaznog postupka optužnicom disponirati pa tako i mijenjati činjenični opis djela, uz ograničenje da se ne naruši istovjetnost optužbe (članak 441. stavak 1. ZKP/08.), a što je ovdje u cijelosti i zadovoljeno. Sve navedeno je, nasuprot prigovorima iz priziva, pravilno utvrdio i sasvim dostatno obrazložio i Viši disciplinski sud HOK-a u pobijanoj presudi.

 

Prema tome, pobijanom presudom u tom dijelu nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. kao niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

 

Navedene postupovne povrede disciplinski okrivljenik nalazi i u tome što Viši disciplinski sud HOK-a pobijanom presudom nije odgovorio na žalbeni prigovor disciplinskog okrivljenika o pogrešnoj ,,primjeni hrvatskog prava na inkriminirane radnje koje nisu odvjetnička djelatnost na području Hrvatske“.

 

Naime, prema mišljenju disciplinskog okrivljenika, Viši disciplinski sud HOK-a je propustio utvrditi razliku između hrvatskih propisa i Direktive 98/5/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 1998. o olakšavanju stalnog obavljanja odvjetničke djelatnosti u državi članici različitoj od one u kojoj je stečena kvalifikacija (dalje: Direktiva). Naime, člankom 6. Direktive propisana je primjena kodeksa države primateljice samo za djelatnosti koje odvjetnik u pitanju poduzima na području te države. Prema stajalištu obrane, radnje disciplinskog okrivljenika nisu bile ,,odvjetnička djelatnost“ i nisu bile poduzete na ,,području Republike Hrvatske“. Prema tome, s obzirom na to da je Direktiva po pravnoj snazi iznad hrvatskih zakona, trebalo je primijeniti članak 6. Direktive, čija bi primjena prema stavu obrane dovela do nemogućnosti primjene hrvatskog zakonodavstva.

 

U navedenom međutim disciplinski okrivljenik nije u pravu.

 

Prvo, radnja koju je disciplinski okrivljenik poduzeo je radnja koju je poduzeo kao odvjetnik upisan kod Hrvatske odvjetničke komore u Imenik stranih odvjetnika s matičnim sjedištem u državama članicama Europske unije koji u Republici Hrvatskoj imaju pravo obavljati zanimanje pod nazivom zanimanja iz svoje matične države u tijeku odlučivanja o zahtjevu za izdavanje suglasnosti na društveni ugovor o osnivanju odvjetničkog društva.

 

Drugo, zaključak o tome da radnja koju je disciplinski okrivljenik poduzeo - a čija je posljedica nastupila na području Republike Hrvatske - potpada pod doseg primjene hrvatskog zakonodavstva u smislu odredbe članka 6. Direktive se toliko očito nameće da ne ostavlja mjesta nikakvoj razumnoj sumnji.

 

Prema tome, Viši disciplinski sud HOK-a je u pobijanoj presudi pravilno utvrdio i dostatno obrazložio da su posljedice poduzetih inkriminiranih radnji u vidu narušenja ugleda tijela HOK-a nastupile na području Republike Hrvatske. Upravo zbog te je činjenice, u smislu članka 6. Direktive, ali i odredaba članka 9. i članka 10. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak – dalje: KZ/11.) koji se Zakon u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 76. ZO-a, i prema ocjeni ovog suda, u konkretnom disciplinskom predmetu pravilno primijenjeno kazneno zakonodavstvo Republike Hrvatske.

 

U prizivu se nadalje ponavlja žalbeni prigovor da je u obrazloženju prvostupanjske presude navedeno da je disciplinski okrivljenik optužio ,,pred političkim i državnim tijelima Europsku odvjetničku komoru da radi sprječavanja konkurencije krši propise, stečevinu EU, direktive EU čime je protivno članku 80. Kodeksa odvjetničke etike narušio ugledu Hrvatske odvjetničke komore“. Također se ponavlja prigovor da je predsjednik vijeća Disciplinskog suda HOK-a u usmenom obrazloženju presude naglasio da su se ,,obje strane neosnovano i nepotrebno bavile političkim pritiskom jer da je ključna optužba kako HOK onemogućuje konkurenciju koju je Disc. okrivljenik, kako je rečeno, iznio u pismu CCBE“. Takvo usmeno obrazloženje prvostupanjske presude, zajedno s citiranim dijelom obrazloženja u pisanom opravku te presude, prema stavu priziva, nesumnjivo upućuje na to da je disciplinski okrivljenik u biti osuđen zbog navodne optužbe da HOK onemogućuje konkurenciju. Budući da niti na taj žalbeni navod Viši disciplinski sud HOK-a nije dao nikakav odgovor, disciplinski okrivljenik u takvom propustu ponovno nalazi ostvarenje bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. i stavka 2. ZKP/08.

 

Međutim, nasuprot takvim tvrdnjama, Viši disciplinski sud HOK-a u pobijanoj presudi u odnosu na istaknute žalbene navode, pravilno utvrđuje i sasvim dovoljno obrazlaže da u radnjama navedenim u činjeničnom opisu disciplinskog djela zbog kojeg je disciplinski okrivljenik prvostupanjskom presudom proglašen krivim, ne proizlazi da je inkriminirano postupanje okrivljenika rezultat nastojanja HOK-a da onemogući konkurenciju.

 

              Uostalom, ocjena je i ovoga suda da činjenica da se u dijelu kako pisanog tako i usmenog obrazloženja presude Disciplinskog suda HOK-a iznosi takva konstatacija, sama za sebe, pukim automatizmom ne dovodi do zaključka da je ,,pravi razlog osude Disc. okrivljenika zaključak Disc. suda da je Disc. okrivljenik optužio HOK da nastoji onemogućiti konkurenciju“, kako se to nastoji prikazati prizivom.

 

Prema tome, niti u tom dijelu pobijane presude nisu ostvarene naprijed istaknute bitne postupovne povrede.

 

              U daljnjem dijelu priziva disciplinski okrivljenik tvrdi da mu je pobijanom presudom teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje time što Viši disciplinski sud HOK-a o pojedinim žalbenim navodima uopće nije odlučio. Međutim, iako je točno da određene žalbene prigovore Viši disciplinski sud HOK-a nije ocjenjivao pa niti o tome iznosio bilo kakve razloge, takav propust, suprotno stavu priziva, u konkretnoj situaciji nije doveo do teške povrede prava na pravično suđenje.

 

Prije svega, a u odnosu na pobijanom presudom neodgovoreni žalbeni prigovor da teža povreda dužnosti prema tijelima HOK-a iz članka 96. točke 16. Statuta HOK-a u vezi s točkom 80. Kodeksa odvjetničke etike (teža povreda dužnosti prema tijelima Komore u smislu savjesnog ispunjavanja obveza prema Komori i zboru te poštivanja, čuvanja i podizanja njihovog ugleda i pridonošenja što uspješnijem njihovom radu) nije u skladu s zahtjevom lex certa koja je bitna sastavnica načela zakonitosti iz članka 7. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda s Protokolima 1, 4, 6 , 7 i 11 uz tu Konvenciju (,,Narodne novine“ - Međunarodni ugovori broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10. – dalje: EKLJP), te da pravna određenost kažnjivog djela podrazumijeva da to djelo bude definirano zakonom, dostatno jasno i precizno, treba reći sljedeće.

 

Prvo, disciplinski postupci ne predstavljaju ,,kaznenu optužbu“ u konvencijskom smislu. Zato članak 7. Konvencije nije primjenjiv rationae materiae (vidi Merab Turava i drugi protiv Gruzije, Vanjak protiv Hrvatske). Naime, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP), disciplinski se postupak vodi protiv članova profesionalne grupe s posebnim statusom (odvjetnicima). Pravna priroda tog postupka nije kaznena, nego disciplinska. Predmet disciplinskog postupka je profesionalni propust, a njegova svrha osiguranje poštivanja profesionalnog ponašanja, zaštita ugleda odvjetništva i jačanje povjerenja javnosti u obavljanje odvjetničke službe. Niti težina kazne ne upućuje na kaznenu prirodu postupka jer, za razliku od novčane kazne iz kaznenog postupka, ne dolazi u obzir lišenje slobode u slučaju neplaćanja, dok mjera gubitka prava na obavljanje odvjetništva ili mjera brisanja iz Imenika odvjetnika utječe na građanska prava odvjetnika.

 

Drugo, prema ocjeni prizivnog suda, sporni propis koji je temelj za disciplinsku odgovornost disciplinskog okrivljenika ima kvalitetu koju nalažu standardi ESLJP-a, osobito članka 10. Konvencije, jer je utemeljen na zakonu, dostupan i dovoljno predvidljiv u primjeni. Osim toga, prema standardima ESLJP-a, razina preciznosti koja se zahtijeva od domaćeg zakonodavstva u značajnoj mjeri ovisi o sadržaju propisa, području na koje se odnosi te broju i statusu onih kojima je upućen. U tom smislu, od osoba koje se bave profesionalnom djelatnošću, a koje su navikle postupati s visokim stupnjem opreza u obavljanju svojeg zanimanja, može se očekivati poseban oprez u procjeni rizika kojeg njihova aktivnost uključuje (vidi ESLJP, Karacsony i drugi protiv Mađarske, veliko vijeće). U konkretnom predmetu, sasvim je notorno da je disciplinski okrivljenik kao odvjetnik bio i mogao biti svjestan da vršenje političkog pritiska na HOK u vezi konkretnog predmeta koji je u tijeku predstavlja težu povredu dužnosti prema tijelima HOK-a.

 

              Što se tiče ostalih neodgovorenih žalbenih navoda da ugled ni jednog pravnog subjekta pa niti HOK-a nije apsolutno pravo te da se prema sudskoj praksi ESLJP odvjetništvo smatra gospodarskom djelatnošću, treba reći da iako su žalbom istaknute tvrdnje točne (vidi SEU, Wouters, C-309/99, 19. veljače 2002.), iste nemaju utjecaja na pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja na kojima Disciplinski sud HOK-a utemeljuje zaključak o disciplinskoj odgovornosti disciplinskog okrivljenika.

 

Naime, u odnosu na tvrdnju disciplinskog okrivljenika da ugled ni jednog pravnog subjekta pa niti HOK-a nije apsolutno pravo što znači da je u skladu s odredbom članka 10. Konvencije pod određenim okolnostima dopušteno poduzeti neku radnju koja šteti ugledu HOK-a ako je to učinjeno radi ostvarenja nekog pretežnijeg cilja, treba upozoriti na sljedeće.

 

Iako članak 10. Konvencije štiti slobodu izražavanja, ESLJP ocjenjuje postojanje te povrede na temelju četiri mjerila tj. odgovora na pitanja: je li bilo miješanja, je li miješanje bilo zakonito, je li imalo legitiman cilj te je li bilo ,,nužno u demokratskom društvu“. To uključuje ocjenu postojanja ,,nužne društvene potrebe“ te ocjenu razmjernosti miješanja i legitimnog cilja. Dakle, tim se člankom ne jamči potpuno neograničena sloboda izražavanja, kako to pogrešno smatra disciplinski okrivljenik, pri čemu izvršavanje te slobode sa sobom nosi dužnosti i odgovornosti.

 

Prema ocjeni prizivnog suda, nije sporno da je pobijana presuda protiv disciplinskog okrivljenika predstavljala miješanje u njegovu slobodu izražavanja, ali se to miješanje temeljilo na zakonu i služilo je legitimnom cilju zaštite ugleda i prava drugih. Osim toga, s posebnom je pažnjom trebalo ispitati je li kažnjavanje bilo nužno u demokratskom društvu.

 

U ovom disciplinskom predmetu nije sporno da je disciplinski okrivljenik rješenjem HOK-a od 4. svibnja 2015. upisan u Imenik stranih odvjetnika HOK-a s matičnim sjedištem u državama članicama Europske unije koji u Republici Hrvatskoj ima pravo obavljati odvjetničko zanimanje pod nazivom zanimanja iz svoje matične države (Advokát), uz naznaku tijela pri kojem je upisan u svojoj matičnoj državi (Česka ádvokatni komora).

 

Nije sporno niti to da je disciplinski okrivljenik, zajedno s još dvojicom partnera iz češkog odvjetničkog društva P. & Partners (J. L. i H. P.) također upisanima u Imenik stranih odvjetnika HOK-a, 15. lipnja 2015., podnio zahtjev za davanje prethodne suglasnosti na društveni ugovor o osnivanju odvjetničkog društva P. & Partners, odvjetničko društvo d.o.o. sa sjedištem u Z. Taj je zahtjev 18. siječnja 2016. odbijen rješenjem Izvršnog odbora HOK-a, koje rješenje je disciplinskom okrivljeniku dostavljeno 24. veljače 2016.

 

Međutim, disciplinski okrivljenik se prije zaprimanja rješenja o uskrati suglasnosti na društveni ugovor, po opunomoćenici, odvjetnici I. A., zbog nemogućnosti otvaranja odvjetničkog društva u Republici Hrvatskoj podneskom obratio Uredu predsjednika Češke Republike te Ministarstvu industrije i trgovine Češke Republike. Upravo je taj podnesak potaknuo direktora Odjela za vanjske poslove iz Ureda predsjednika Češke Republike H. K. da 1. veljače 2016. organizira sastanak kojem su prisustvovali veleposlanica Republike Hrvatske I. T. i ministar savjetnik u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Pragu B. B., sve s ciljem dobivanja informacija od nadležnih tijela vlasti Republike Hrvatske. Na tom se sastanku I. T. obvezala od odgovarajućih hrvatskih institucija zatražiti objašnjenje o tome koji su razlozi odbijanja zahtjeva za registraciju odvjetničkog društva P. & Partners u Republici Hrvatskoj, a H. K. je izrazio uvjerenje da će interes koji Veleposlanstvo Republike Hrvatske pokaže za slučaj P. & Partners sigurno pridonijeti rješavanju cjelokupne situacije te je zamolio za povratnu informaciju o razlozima „odbijenice“.

 

Također je na inicijativu I. A. 4. veljače 2016. održan sastanak u Ministarstvu industrije i trgovine Češke Republike. Na sastanku je bila izložena problematika vezano uz registriranje odvjetničkog društva P. & Partners u Republici Hrvatskoj. Zbog iste je tematike i 9. veljače 2016. održan sastanak predstavnika Odjela za strane gospodarske politike Ministarstva industrije i trgovine s trgovinskim attachéom hrvatskog veleposlanstva.

 

Nije sporno ni da je poslovnog tajnika HOK-a D. H. 3. veljače 2016. putem telefona nazvala D. B. iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, a 11. veljače 2016. ministar savjetnik u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Pragu B. B., kada su ga izvijestili o tematici sastanka održanog 1. veljače 2016. u Uredu predsjednika Češke Republike, nakon čega je HOK tim tijelima morala slati pisana očitovanja.

 

Nema sumnje da opisane aktivnosti tvore politički pritisak na međunarodnoj razini s ciljem dobivanja prethodne suglasnosti na društveni ugovor o osnivanju odvjetničkog društva P. & Partners u Republici Hrvatskoj. Naime, riječ je o pozivanju veleposlanika jedne države na sastanak u ured predsjednika druge države u povodu konkretnog predmeta. Na tom se sastanku političkih predstavnika dviju država traži objašnjenje i pribavljanje podataka od nadležnih tijela i institucije jedne od političkih strana. Zato podnošenje navedene predstavke Uredu predsjednika Češke Republike te Ministarstvu industrije i trgovine Češke Republike nije dobrohotna aktivnost kakvom je želi prikazati disciplinski okrivljenik, nego stvaranje uvjeta za vršenje političkog pritiska na međunarodnoj razini. Ovo tim više kada se ima na umu da je predstavka poslana čak i prije zaprimanja rješenja o uskrati suglasnosti na društveni ugovor, unatoč znanju o mogućnostima pobijanja odluke kroz zakonom predviđenu redovnu pravnu proceduru, najprije pred tijelima HOK-a, a potom i pred sudovima Republike Hrvatske. Zaključak o stvaranju uvjeta za politički pritisak prije iscrpljenja pravnog puta proizlazi i iz dopisa Odvjetničkog društva P. & Partners iz P., Češka Republika, upućenim 8. siječnja 2016. predsjedniku Vijeća odvjetničkih komora Europe (dalje: CCBE) M. B. kojim se upravo s istim ciljem, još i prije donošenja odluke 18. siječnja 2016., moli intervencija odlučivanja HOK-a o osnivanju Odvjetničkog društva P. & Partners u Republici Hrvatskoj.

 

Takvo postupanje, osobito način na koji je disciplinski okrivljenik nastojao poboljšati svoj položaj iskazujući potpuno nepovjerenje u rad tijela HOK-a i redovan pravni put, u cijelosti je protivno obvezi odvjetnika iz točke 80. Kodeksa odvjetničke etike da poštuje, čuva i podiže ugled HOK-a i pridonosi njezinom što uspješnijem radu. Time je disciplinski okrivljenik počinio težu povredu dužnosti i ugleda odvjetništva iz članka 96. točke 16. Statuta HOK-a, zbog koje je prvostupanjskom presudom pravilno proglašen krivim.

 

              Zbog toga su neosnovani i prizivom istaknuti prigovori kojima se, ponovno upirući na bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. i stavka 2. ZKP/08., tvrdi da je Viši disciplinski sud HOK-a ,,prešao granice optuženja te izveo zaključke koji proturječe dokazima u spisu“ time što je u obrazloženju pobijane presude pogrešno prihvatio pravilnim stav Disciplinskog suda HOK-a da je disciplinski okrivljenik inkriminiranim radnjama ,,zatražio da se izvrši politički pritisak na Republiku Hrvatsku“.

 

Nadalje, prvostupanjskom je presudom s pravom utvrđeno da je odvjetnica I. A. bila samo sredstvo i neposredni izvršitelj naloga disciplinskog okrivljenika. Zato su neosnovane i tvrdnje iz priziva da se radnje koje poduzima odvjetnik/odvjetnica ne mogu stavljati na teret stranci i da stranka ne može biti odgovorna za sadržaj pismena koje sastavlja i potpisuje odvjetnik/odvjetnica.

 

Disciplinski okrivljenik u prizivu ističe i da je Viši disciplinski sud HOK-a mimo činjeničnih navoda optužnice, bez ikakvih dokaza u spisu, utvrdio da je disciplinski okrivljenik bio svjestan i znao da nema zakonskih uvjeta za osnivanje odvjetničkog društva. S obzirom na to da disciplinskom okrivljeniku disciplinskom optužbom nije stavljeno na teret da je svjesno i namjerno političkim pritiscima želio ostvariti cilj za koji je znao da je nezakonit, disciplinski okrivljenik smatra da su takvim utvrđenjem Višeg disciplinskog suda HOK-a prekoračene granice optuženja te je teško povrijeđeno pravo disciplinskog okrivljenika na pravično suđenje, odnosno da su ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točaka 9. i 11. te stavka 2. ZKP/08.

 

Ovi prigovori nemaju utjecaj na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, pitanje ispunjavanja zakonskih uvjeta za osnivanje odvjetničkog društva od strane odvjetnika iz države članice Europske unije, a time i pravilnost tumačenja zakonskih odredaba ZO-a i njihove usklađenosti s odredbama Direktive, predmet je rješavanja u drugom postupku. O ,,nezakonitosti cilja“ koji je disciplinski okrivljenik inkriminiranim postupanjem htio postići govori se isključivo u dijelu obrazloženja pobijane presude, a ne u izreci koja je pravno obvezujuća te jedina pravomoćnošću stječe pravnu snagu.

 

Prema tome, utvrđenje da je odvjetništvo gospodarska djelatnost (vidi Wouters, citirano gore), nije važno za odluku u disciplinskom postupku protiv disciplinskog okrivljenika u kojem je bila riječ o stvaranju uvjeta za politički pritisak i nepovjerenju u ishod pojedinačnog predmeta izvan redovno predviđenih postupaka. Takvo postupanje disciplinskog okrivljenika jasno upućuje na prevladavajuću društvenu potrebu nužnosti njegova kažnjavanja.

 

Drugo je pitanje je li i izrečena kazna razmjerna svome cilju. U tom je pravcu ispitan priziv disciplinskog okrivljenika zbog odluke o disciplinskoj mjeri.

 

Disciplinski okrivljenik ističe da su zaključci i tvrdnje na kojima Viši disciplinski sud HOK-a temelji odluku o mjeri pogrešni. Prepisujući navode iz pobijane presude (pokušaj postizanja nelegitimnog cilja iako zna da nema pravo, krajnje bezobzirno postupanje prema tijelima Komore prikazujući najvišim tijelima vlasti Republike Češke da mu je u Republici Hrvatskoj onemogućen rad, znanje da nema pravo osnovati odvjetničko društvo u Republici Hrvatskoj, postupanje s visokim stupnjem volje da političkim pritiskom utječe na odluku HOK, nastojanje da osnuje odvjetničko društvo u Hrvatskoj je nelegitimni cilj koji je nastojao postići nelegitimnim sredstvima, naročita upornost u svrhu postizanja nelegitimnog cilja), disciplinski okrivljenik tvrdi da dio tih utvrđenja nema uporište u dokazima u spisu i predstavlja prekoračenje granica optuženja, dok dio utvrđenja predstavlja dvostruko vrednovanje okolnosti pod kojima je disciplinsko djelo počinjeno.

 

Priziv disciplinskog okrivljenika u tome je dijelu osnovan.

Naime, određujući vrstu i visinu disciplinske mjere koju će izreći, sud treba voditi računa o okolnostima koje utječu da mjera bude lakša ili teža za počinitelja, a osobito o stupnju krivnje, pobudama iz kojih je djelo počinjeno, jačini ugrožavanja ili povrede djelom zaštićenog dobra, okolnostima u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnostima u kojima je počinitelj živio prije počinjenja djela te usklađenosti njegovog ponašanja sa zakonima, okolnostima u kojima živi i njegovom ponašanju nakon počinjenja djela te ukupnosti društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju djela.

              Disciplinski je sud HOK-a olakotnom utvrdio okolnost dosadašnje disciplinske nekažnjavanosti disciplinskog okrivljenika, a otegotnih okolnosti nije našao.

Viši disciplinski sud HOK-a je pak u pobijanoj presudi okolnosti počinjenja djela u biti ocijenio otegotnim utvrdivši da je disciplinski okrivljenik svojim postupanjem ozbiljno narušio ugled Komore, kao samostalne i neovisne organizacije odvjetnika na teritoriju Republike Hrvatske, pokazavši joj potpuno nepoštovanje i nepovjerenje, pri čemu je radnjama izvršenja djela koje je poduzeo pokazao naročitu upornost u pokušaju postizanja nelegitimnog cilja nelegitimnim sredstvom i to kod najviših tijela državne vlasti Češke Republike.

Međutim, disciplinski je okrivljenik u ovom postupku proglašen krivim jer je prije primitka odluke o njegovom zahtjevu za izdavanje suglasnosti na društveni ugovor, putem druge odvjetnice Uredu predsjednika Češke Republike podnio predstavku prikazavši da je odvjetničkom društvu P. & Partners od strane HOK-a onemogućen rad u Republici Hrvatskoj zatraživši time da se izvrši politički pritisak na HOK. Takvo je postupanje dovelo do održavanja sastanka u Uredu predsjednika Češke Republike na kojem su sudjelovali veleposlanica Republike Hrvatske u Pragu i ministar savjetnik u tom Veleposlanstvu. Također je održano više sastanaka u Ministarstvu industrije i trgovine Češke Republike. Zbog svega toga su i Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske i Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Češkoj Republici od HOK-a tražili očitovanje.

Opisani način postupanja prema ocjeni ovog suda, protivno utvrđenjima Višeg disciplinskog suda HOK-a, ne upućuje na krajnje bezobzirno postupanje prema tijelima Komore niti na naročitu upornost u poduzimanju protupravnih radnji. Naime, okolnosti djela u konkretnoj situaciji ne nadilaze potreban način počinjenja ovakvog djela, barem ne u tolikoj mjeri da bi, u smislu članka 47. KZ/11., bile cijenjene otegotnom okolnošću koja je od utjecaja na odmjeravanje disciplinske mjere.

Stoga je disciplinska mjera novčana kazna u iznosu od 10.000,00 kuna (desettisuća kuna), što predstavlja protuvrijednost od 1000 bodova Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, primjerena težini, posljedicama djela i stupnju krivnje. Opravdano je očekivati da će se upravo tom mjerom postići ciljevi specijalne i generalne prevencije propisani u članku 41. KZ/11

Slijedom navedenog, trebalo je prihvaćanjem priziva disciplinskog okrivljenika u tom dijelu, preinačiti pobijanu presudu kao što je to učinjeno točkom I. ove odluke. 

 

Naposljetku treba napomenuti da je disciplinski okrivljenik prizivom podnio i prijedlog da se od SEU-a zatraži tumačenje članka 6. Direktive u pogledu primjene mjerodavnog kodeksa, članka 11. stavka 2. Direktive u pogledu oblika obavljanja odvjetničkog poziva te je li odvjetništvo gospodarska djelatnost.

 

Međutim, prema stajalištu suda, u konkretnom predmetu odluka SEU-a o tumačenju prava Unije nije bila potrebna pa nije podnesen zahtjev za tumačenjem. Kako je to kroz odluku i obrazloženo, sud smatra da je članak 6. Direktive dovoljno jasan i da njegova primjena ne ostavlja mjesta nikakvoj razumnoj sumnji (vidi SEU-a, C-283/81., Cilfit, 6. listopada 1982., stavci 16.-20.), da tumačenje članka 11. stavka 2. Direktive, kakvo god bilo, nije od utjecaja za odlučivanje o zakonitosti i osnovanosti pobijane presude (vidi SEU, Cilfit, citirano ranije, C-3/16. Lucio Cesare Aquino, 15. ožujak 2017.) dok je o odvjetništvu kao gospodarskoj djelatnosti svoj stav SEU već zauzeo u ranije navedenoj presudi Wouters (vidi SEU, Cilfit, citirao ranije, Da Costa, spojeni predmeti 28-30/62, 27. ožujka 1963.).

 

Slijedom svega navedenog, a budući da ni ispitivanjem pobijane presude, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točkama 1. i 2. ZKP/08., nije utvrđeno da bi bile ostvarene povrede zakona na čije postojanje sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. i članka 486. stavka 1. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 10. lipnja 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Vesna Vrbetić, v. r.