- 1 -              Revr 1064/2015-4

 

 

 

 

Broj: Revr 1064/2015-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutužitelja V. M. iz Z., kojeg zastupaju punomoćnici N. B., T. B. i J. B., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u Z., protiv tuženika-protutužitelja F. Z., kojeg zastupa punomoćnik D. C., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-680/14-4 od 3. ožujka 2015. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1517/11-34 od 25. veljače 2014., u sjednici održanoj 10. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja V. M. odbija se kao neosnovana, osim u dijelu odluke o troškovima postupka.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I.              Revizija tužitelja V. M. protiv odluke o troškovima postupka, odbacuje se kao nedopuštena.

 

II.              Odbija se zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev kojim je utvrđeno da je nezakonita i nedopuštena Odluka tuženika Klasa: 024-04/11-03/01, Urbroj: 563-01/07-11/03 od 18. siječnja 2011. te da ne proizvodi pravni učinak, pa da radni odnos tužitelja s tuženikom temeljem Ugovora o radu od 19. kolovoza 2009. nije prestao, naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 589.408,56 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, po stopi u visini pobliže navedenoj u izreci presude, naloženo je tuženiku platiti tužitelju naknadu za Uskršnjicu za 2011. i 2012. godinu u iznosu od 400,00 kuna za svaku godinu, naknadu za godišnji odmor za 2011. i 2012. godinu po 1.250,00 kuna za svaku godinu te naknadu za Božićnicu za 2011. i 2012. godinu po 1.250,00 kuna za svaku godinu, sve s pripadajućim zateznima kamatama, određen je sudski raskid ugovora o radu na neodređeno vrijeme Klasa: 080-02/08-01-0001, Urbroj: 563-01-08-3 od 19. kolovoza 2009. s danom 24. prosinca 2012., naloženo je tuženiku da na ime naknade štete isplati tužitelju iznos od 294.704,28 kuna sa zateznim kamatama tekućima od donošenja presude do isplate te je naloženo tuženiku tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 103.232,50 kuna sa zateznim kamatama tekućom od donošenja presude do isplate. Točkom II. izreke presude odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatu naknade za službeno vozilo u iznosu od 98.800,00 kuna sa zatraženim zateznim kamatama, za isplatu naknade za korištenje mobilnog telefona u iznosu od 10.400,00 kuna sa zatraženim zateznim kamatama, za isplatu naknade za dodatno i dopunsko zdravstveno C. u iznosu od 10.764,00 kuna sa zatraženim zateznim kamatama te preostali dio tužbenog zahtjeva na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od 294.704,28 kuna sa zatraženim zateznima kamatama. Točkom III. izreke presude odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja radi prestanka radnog odnosa zasnovanog između tuženika-protutužitelja i tužitelja-protutuženika temeljem Ugovora o radu Klasa: 080-02/08-01-0001, Urbroj: 563-01-08-1 od 24. prosinca 2008., dodatka Ugovora o radu Klasa: 080-02/08-01-0001, Urbroj: 563-01-08-2 od 30. travnja 2009. te Ugovora o radu Klasa: 080-02/08-01-0001, Urbroj: 563-01-08-3 od 19. kolovoza 2009. s danom 3. prosinca 2010., kao i protutužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 215.180,98 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose i sa dospijećem pobliže određenim u izreci presude. Točkom V. izreke presude naloženo je tužitelju-protutuženiku naknaditi tuženiku-protutužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 31.780,00 kuna sa zateznima kamatama tekućima od donošenja presude do isplate, po stopi u visini pobliže navedenoj u izreci presude, u roku od 8 dana.

 

Presudom suda drugog stupnja pod točkom I. izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja pod točkom II. i IV. izreke. Točkom II. izreke presude preinačena je presuda suda prvog stupnja pod točkom I. izreke te je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim je utvrđeno da je nezakonita i nedopuštena Odluka tuženika Klasa: 024-04/11-03/01, Urbroj: 563-01/07-11/03 od 18. siječnja 2011. te da ne proizvodi pravni učinak, pa da radni odnos tužitelja s tuženikom temeljem Ugovora o radu od 19. kolovoza 2009. nije prestao, u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 589.408,56 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, po stopi u visini pobliže navedenoj u izreci presude, u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju naknadu za Uskršnjicu za 2011. i 2012. godinu u iznosu od 400,00 kuna za svaku godinu, naknadu za godišnji odmor za 2011. i 2012. godinu po 1.250,00 kuna za svaku godinu te naknadu za Božićnicu za 2011. i 2012. godinu po 1.250,00 kuna za svaku godinu, sve s pripadajućima zateznima kamatama, u dijelu kojim je određen sudski raskid ugovora o radu na neodređeno vrijeme Klasa: 080-02/08-01-0001, Urbroj: 563-01-08-3 od 19. kolovoza 2009. s danom 24. prosinca 2012., u dijelu kojim je naloženo tuženiku da na ime naknade štete isplati tužitelju iznos od 294.704,28 kuna sa zateznim kamatama tekućima od donošenja presude do isplate te u dijelu kojim je naloženo tuženiku tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 103.232,50 kuna sa zateznim kamatama tekućom od donošenja presude do isplate, sve u roku od 8 dana.

 

Rješenjem suda drugog stupnja pod točkom I. izreke ukinuta je presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke bez vraćanja na ponovno suđenje, točkom II. izreke odbačena je žalba tuženika-protutužitelja u dijelu pod točkom IV. izreke, točkom III. izreke naloženo tužitelju-protutužitelju nadoknaditi tuženiku-protutužitelju daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 67.532,50 kuna sa zateznim kamatama tekućima od 25. veljače 2014. do isplate, po stopi u visini pobliže navedenoj u izreci presude, u roku od 8 dana, točkom IV. izreke naloženo je tužitelju-protutuženiku naknaditi tuženiku-protutužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 20.375,00 kuna u roku od 8 dana, dok su točkom V. izreke odbijeni zahtjevi stranaka za naknadom troškova odgovora na žalbu.

 

Protiv presude i rješenja suda drugog stupnja tužitelj-protutuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP koje da su učinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom, bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 8., čl. 151., čl. 188. st. 2., čl. 189., čl. 219. st. 2., čl. 288. st. 2., čl. 325., čl. 329. st. 4., čl. 369., čl. 370. i čl. 373. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu suda drugog stupnja na način da prihvati tužbeni zahtjev uz naknadu troškova revizije.

 

Tuženik-protutužitelj u odgovoru na reviziju predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu uz naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija tužitelja protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok je protiv odluke o troškovima postupka nedopuštena.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja nedopuštenom i nezakonitom Odluke tuženika Klasa: 024-04/11-03/01, Urbroj: 563-01/07-11/03 od 18. siječnja 2011., da ista ne proizvodi pravni učinak te da radni odnos tužitelja s tuženikom temeljem Ugovora o radu od 19. kolovoza 2009. nije prestao, isplate naknade plaće i drugih materijalnih prava (Uskršnjice, Božićnice, naknade za korištenje službenog vozila, naknade za korištenje mobilnog telefona i premije za dodatno i dopunsko zdravstveno osiguranje) i sudski raskid ugovora o radu i naknada štete zbog sudskog raskida te protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja radi sudskog raskida ugovora o radu i povratu naknade isplaćenih šestomjesečnih plaća, u visini pobliže navedenoj u izreci presude suda prvog stupnja.

 

Sukladno odredbi čl. 392. a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima tužitelja pobijana presuda sadrži jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama odlučnim za ovaj spor koji nisu proturječni provedenim dokazima, a ne postoji niti proturječje između onog što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika tako da ne postoje razlozi koji bi onemogućavali ispitivanje pravilnosti i zakonitosti pobijane presude. Prema tome, nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju tužitelj ukazuje u reviziji.

 

Prema odredbi čl. 385. ZPP protiv drugostupanjske presude protiv koje se može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. tog Zakona revizija se može podnijeti i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. toga Zakona koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom. Na navode tužitelja kojima ukazuje na učinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP te s tim u vezi na povrede odredaba postupka iz čl. 8., čl. 151., čl. 188. st. 2., čl. 189., čl. 219. st. 2., čl. 288. st. 2., čl. 325., čl. 329. st. 4., čl. 369., čl. 370. i čl. 373. ZPP valja navesti da nisu osnovani.

 

Naime, drugostupanjski sud je prilikom donošenja odluke o žalbama stranaka protiv prvostupanjske presude ocijenio da je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da je odluka tuženika o prestanku ugovora o radu tužitelju nezakonita i nedopuštena zbog čega je prihvatio tužbeni zahtjev. Dakle, drugostupanjski sud je koristeći se procesnim ovlaštenjem iz čl. 373. t. 3. ZPP, ocjenivši pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev. Stoga u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 373. ZPP na koju ukazuje revident jer je drugostupanjska presuda donesena u skladu s procesnim ovlaštenjem drugostupanjskog suda.

 

Nadalje, u odnosu na protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja drugostupanjski sud je prilikom donošenja odluke o žalbi tuženika ocijenio da s obzirom na utvrđenje da je Odluka tuženika-protutužitelja od 18. siječnja 2011. zakonita i dopuštena, nema pretpostavki za odlučivanje o protutužbenom zahtjevu tuženika-protutužitelja radi sudskog raskida ugovora o radu i povratu isplaćenih naknada plaća tužitelju. Kako je u tom dijelu (koji se odnosi na protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja) tužitelj uspio u postupku, to su njegovi navodi kojima u odnosu na taj dio ukazuje na povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 8., čl. 151., čl. 188. st. 2., čl. 189., čl. 219. st. 2., čl. 288. st. 2., čl. 325., čl. 329. st. 4., čl. 369. i čl. 370. ZPP neodlučni i istog ne mogu dovesti u povoljniju pravnu situaciju.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

 

- da je tužitelj Odlukom Vlade Republike Hrvatske od 24. prosinca 2008. imenovan za direktora tuženika te da su između tužitelja i tuženika sklopljeni Ugovor o radu od 24. prosinca 2008. Klasa: 080-02/08-01-0001, Urbroj: 563-01-08-1, dodatak Ugovoru o radu od 30. travnja 2009. Klasa: 080-02/08-01-0001, Urbroj: 563-01-08-2 od 30. travnja 2009. i Ugovor o radu od 19. kolovoza 2009. Klasa: 080-02/08-01-0001, Urbroj: 563-01-08-3,

 

- da je Vlada Republike Hrvatske Odlukom od 3. prosinca 2010. Klasa: 080-02/10-02/188, Urbroj: 50304/2-10-01, razriješila tužitelja dužnosti direktora F.,

 

- da je tuženik 18. siječnja 2011. donio Odluku Klasa: 024-04/11-03/11, Urbroj: 563-01/07-11/03, kojom tužitelju prestaje radni odnos sklopljen temeljem Ugovora o radu 24. veljače 2008.,

 

- da je tužitelj protiv Odluke Vlade Republike Hrvatske o razrješenju podnio tužbu koja je rješenjem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-520/2011-6 od 25. travnja 2012. odbačena jer da nije riječ o aktu donesenom u upravnoj stvari,

 

- da je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora od radu od 24. prosinca 2008. imao 66 godina života te da je tuženik s istim nakon što je navršio 65 godina starosti i 15 godina radnog staža više puta sklapao ugovore o radu,

- da je temeljem Ugovora o radu od 19. kolovoza 2009. tužitelju isplaćeno šest plaća od mjeseca siječnja 2012. do srpnja 2012.

 

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev ocjenjujući Odluku tuženika o prestanku Ugovora o radu tužitelju od 18. siječnja 2011. nezakonitom i nedopuštenom jer se tuženik u Odluci u odnosu na osnovu za prestanak radnog odnosa pozvao na odredbu čl. 104. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09) prema kojoj radni odnos prestaje kada radnik navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža, koje okolnosti nastupaju po sili zakona, a u konkretnom slučaju je tužitelj već u trenutku sklapanja Ugovora o radu ispunio ove uvjete, čime da je volja stranaka u trenutku sklapanja ugovora bila različita u odnosu na nastupanje posljedica po ispunjenju uvjeta za starosnu mirovinu. Stoga je sud prvog stupnja Odluku tuženika o prestanku radnog odnosa tužitelju od 18. siječnja 2011. ocijenio nezakonitom i nedopuštenom obzirom da je suprotna odredbi čl. 110. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 122/03, 142/03 i 30/04) kao i odredbi čl. 104. st. 1. t. 3. u vezi s čl. 15. st. 1. i 4. navedenog Zakona. S tim u vezi prihvatio je tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu naknada plaća tužitelju, naknada za Uskršnjicu, Božićnicu i naknadu za godišnji odmor te je uslijed nedopuštenosti Odluke tuženika o prestanku radnog odnosa tužitelja odredio sudski raskid Ugovora o radu i naknadu štete zbog sudskog raskida, sve u visini pobliže navedenoj u izreci presude suda prvog stupnja.

 

Sud drugog stupnja odlučujući o žalbama stranaka protiv prvostupanjske presude smatra pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da je pobijana Odluka o prestanku radnog odnosa tuženika utemeljena isključivo na odredbi čl. 104. st. 3. Zakona o radu. To iz razloga jer da u konkretnom slučaju iz obrazloženja sporne Odluke tuženika proizlazi da je ista donesena obzirom na činjenicu da je rješenjem Vlade Republike Hrvatske V. M. razriješen dužnosti direktora F. (Klasa: 080-02/10-02/188, Urbroj: 50304/2-10-01 od 3. prosinca 2010.), a i temeljem odredbe čl. 104. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09).

 

Nadalje, sud drugog stupnja ocjenjuje da je iz uvoda pobijane Odluke razvidno da se ista donosi na temelju čl. 9. Zakona o Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, a temeljem Odluke Upravnog odbora (Klasa: 024-01/10-03/04, Urbroj: 563-02-01/06-10-20 od 26. studenoga 2010. i Rješenja Vlade Republike Hrvatske kojim se razrješuje V. M. dužnosti direktora F. (Klasa: 080-02/10-02/188, Urbroj: 50304/2-10-01 od 3. prosinca 2010.) i odredbe čl. 104. st. 3. Zakona o radu, zbog čega zaključuje da iz navedenih dokaza proizlazi da osnova prestanka radnog odnosa nije samo odredba čl. 104. st. 3. Zakona o radu, već prvenstveno činjenica da je tužitelj-protutuženik rješenjem Vlade Republike Hrvatske od 3. prosinca 2010. razriješen dužnosti direktora kod tuženika-protutužitelja, slijedom čega više ne može obavljati poslove tog radnog mjesta.

 

Polazeći od činjenica da je Ugovorima nazvanima „Ugovor o radu na neodređeno vrijeme“ od 24. prosinca 2008. i „Ugovor o radu na neodređeno vrijeme“ utvrđeno da je tužitelj nakon provedenog postupka natječaja Rješenjem Vlade Republike Hrvatske imenovan direktorom F., da su tim ugovorima uređena prava i obveze tužitelja kao direktora F. te da tužitelj temeljem Ugovora o radu nastavlja radni odnos u F. na određeno vrijeme na položaju direktora s mandatnim razdobljem od četiri godine od 24. prosinca 2008., sud drugog stupnja smatra pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da je između stranaka sklopljen Ugovor o radu na određeno vrijeme te da radni odnos traje od 24. prosinca 2008. do isteka mandata od četiri godine, zaključno do 21. prosinca 2012., zbog čega da je riječ o mandatnom radnom mjestu koje se ne popunjava na redovan način, sklapanjem ugovora o radu, već imenovanjem od strane nadležnog tijela.

 

U navedenoj situaciji drugostupanjski sud ocjenjuje da se na tužitelja kao direktora F., tj. kao osobu ovlaštenu za vođenje poslovanja tuženika u smislu odredbe čl. 2. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09 - dalje: ZR) ne primjenjuju odredbe tog zakona o prestanku ugovora o radu, već se primjenjuju opći propisi obveznog prava u smislu odredbe čl. 6. st. 4. ZR-a, s time da je odredbom čl. 9. Ugovora o radu od 19. kolovoza 2009. izričito ugovorena mogućnost jednostranog otkaza istog Ugovora od strane tuženika prije isteka mandata tužitelju uz isplatu ugovorene naknade u visini šestomjesečne plaće, a koju je obvezu tuženik ispunio.

 

Kako iz izvedenih dokaza te tumačenjem i utvrđivanjem stvarne volje tuženika kod donošenja Odluke od 18. siječnja 2011. proizlazi zaključak da je pobijana Odluka tuženika donesena upravo pozivom na odredbu čl. 9. Ugovora o radu te kako opozivom statusnopravnog odnosa tužitelja više nije postojala mogućnost da tužitelj ostane u radnom odnosu kod tuženika jer je riječ o mandatnom radnom mjestu koje se popunjava imenovanjem od strane nadležnog tijela, a ugovorom o radu nije predviđeno da se tužitelja rasporedi na neko drugo radno mjesto kod tuženika, to se Odluka tuženika od 18. siječnja 2011. ukazuje zakonitom i dopuštenom. S tim u vezi daljnja je posljedica i odbijanje zahtjeva tužitelja za naknadom plaće, ostalih materijalnih davanja, sudskim raskidom ugovora o radu i naknadom štete zbog sudskog raskida.

 

U odnosu na protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja za sudskim raskidom ugovora o radu i vraćanjem isplaćene naknade u visini šestomjesečnih plaća, sud drugog stupnja ocjenjuje da, obzirom na utvrđenje Odluke tuženika od 18. siječnja 2011. zakonitom i dopuštenom, nema procesnih pretpostavki za odlučivanje o protutužbenom zahtjevu.

 

Tužitelj u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava ukazuje da je pogrešan zaključak drugostupanjskog suda o dopuštenosti i zakonitosti Odluke tuženika o prestanku radnog odnosa tužitelju od 18. siječnja 2011. s obrazloženjem da je riječ o mandatnom radnom mjestu, a kako je tužitelj opozvan s mjesta direktora, to nije postojala mogućnost da tužitelj ostane u radnom odnosu kod tuženika, jer da Zakon o radu izričito propisuje da direktor može biti u radnom odnosu, a da je među strankama isključivo postojao radno pravni odnos u punom smislu riječi.

 

Suprotno revizijskim navodima tužitelja nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, koji postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

Naime, polazeći od utvrđenja da je tužitelj rješenjem Vlade Republike Hrvatske od 24. prosinca 2008. imenovan na funkciju direktora F. kao i da je rješenjem Vlade Republike Hrvatske od 3. prosinca 2010. razriješen te dužnosti, uslijed čega tuženik donio Odluku od 18. siječnja 2011. kojom tužitelju prestaje radni odnos temeljem Ugovora o radu od 19. kolovoza 2009. (u Odluci od 18. siječnja 2011. pogrešno navedeno 24. prosinca 2008.), prema ocjeni ovog suda, pravilno je sud drugog stupnja u okolnostima konkretnog slučaja, a imajući na umu cjelokupni sadržaj i obrazloženje spomenute odluke, ocijenio da je tuženik donio Odluku ne samo na temelju odredbe čl. 104. st. 3. ZR-a, nego prvenstveno zbog činjenice da je tužitelj koji je imenovan od strane nadležnog tijela na mandatno radno mjesto (direktora tuženika), odlukom tog istog tijela razriješen te dužnosti, uslijed čega i ugovor o radu koji je tužitelj imao sklopljen s tuženikom, a u kojem je izričito navedeno da se sklapa na određeno vrijeme za vrijeme u kojem će tužitelj obavljati funkciju direktora tuženika (list 21 spisa), prestao važiti.

 

Stoga se revidentovi prigovori da je s tuženikom bio u isključivo radnopravnom odnosu ukazuju neodlučnima kada iz sadržaja Ugovora o radu sklopljenog između stranaka proizlazi (list 21 spisa) proizlazi da je sklopljen na određeno vrijeme od četiri godine radi obavljanje funkcije direktora tuženika, dakle, do isteka mandata. Kako istim nije predviđena mogućnost da u slučaju razrješenja tužitelja s mjesta direktora, odnosno opozivom statusnopravnog odnosa tužitelj ostane u radnom odnosu sa tuženikom, to je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je odluka tuženika od 18. siječnja 2011. o prestanku radnog odnosa tužitelja dopuštena i zakonita jer je jedina moguća pravna posljedica razrješenja tužitelja s dužnosti direktora prestanak ugovora o radu s tuženikom. Stoga ocjena drugostupanjskog suda o zakonitosti i dopuštenosti Oduke o prestanku ugovora o radu tužitelja od 18. siječnja 2011. i prema shvaćanju ovog suda opširnim revizijskim razlozima nije dovedena u sumnju.

 

S time u vezi pravilno su odbijeni i zahtjevi tužitelja za isplatom materijalnih davanja s naslova naknade plaće, Uskršnjice, Božićnice, naknade za godišnji odmor, sudskog raskida ugovora o radu i zahtjeva za naknadom štete zbog sudskog raskida.

 

Obzirom na to da nisu ostvareni revizijski razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja podnesenu protiv drugostupanjske presude u dijelu odluke o glavnoj stvari odbiti kao neosnovanu zbog čega je odlučeno kao u izreci presude.

 

U odnosu na reviziju tužitelja protiv odluke o troškovima postupka valja navesti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

 

Na osnovu izloženog, valjalo je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužitelja podnesenu protiv odluke o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao pod točkom I. izreke rješenja.

 

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP jer troškovi sastava odgovora na reviziju nisu bili potrebni radi vođenja ovog postupka (točka II. izreke rješenja).

 

Zagreb, 10. lipnja 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.