- 1 -              Rev 1769/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1769/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića, predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica: 1. D. S., OIB ... i 2. N. S., OIB ... , obje iz N. S., koje zastupa punomoćnik L. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB ... , koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljica protiv presude Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-536/2016-2 od 11. travnja 2018. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-1246/06 od 26. veljače 2016., u sjednici održanoj 10. lipnja 2020.

 

p r e s u d i o  j e:

 

Revizija tužiteljica protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o glavnoj stvari (toč. 1. izreke) odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tužiteljica protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o parničnim troškovima (toč. 2. izreke) odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom je presudom odlučeno:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev od 01.03.2006. godine, preciziran na ročištu za glavnu raspravu od 19.03.2010. godine i 20.01.2016. godine koji glasi:

«Nalaže se tuženiku isplatiti I i II tužiteljici sa naslova naknade neimovinske štete, svakoj iznos u visini od 220.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, sa naslova materijalne štete isplatiti I i II tužiteljici solidarno iznos od 20.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 09.08.1995. godine do isplate, te da II tužiteljici plaća mjesečnu rentu u iznosu od 1.000,00 kuna, počevši od 09.08.1995. godine i to sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na mjesečni iznos svakog prvog u mjesecu pa do isplate, time da prvi obrok dospijeva 01.09.1995. godine, a zadnji 01.11.2005. godine, i to odjednom sve dospjele obroke sa zakonskom zateznom kamatom na svaki dospjeli iznos od 09.08.1995. godine do isplate, kao i da II tužiteljici buduće dospjele obroke u iznosu od 1.000,00 kuna mjesečno, plaća i nadalje, sve dok za to budu postojali zakonski razlozi i to najkasnije do svakog 10-tog u mjesecu na ruke II tužiteljice, kao i da I i II tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u roku od 15 dana po pravomoćnosti odluke.», kao neosnovan.

II. Nalaže se I i II tužiteljici solidarno naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 50.000,00 kuna u roku od 15 dana.“

Drugostupanjskom je presudom odlučeno:

„1. Odbija se kao neosnovana žalba 1. i 2. tužiteljice te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1246/06 od 26. veljače 2016. u pobijanom dijelu pod točkom I izreke.

 

2. Djelomično se usvaja žalba 1. i 2. tužiteljice te se preinačava presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1246/06 od 26. veljače 2016. u pobijanom dijelu pod točkom II izreke i sudi:

 

Nalaže se 1. i 2. tužiteljicama da nadoknade tuženici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 32.094,00 kn u roku od 15 dana.“

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljice su izjavile reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predložile su ovom revizijskom sudu da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženica na reviziju nije odgovorila.

 

Revizija nije osnovana.

 

Pobijanu presudu ovaj je sud ispitao u cijelosti jer je tužiteljice u cijelosti revizijom i pobijaju, a samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 28/13, 89/14, dalje: ZPP), uzevši u obzir da je propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Neosnovano tužiteljice u reviziji ističu postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP počinjene pred prvostupanjskim sudom, ukazujući na to da su „izreke presude u suprotnosti s obrazloženjem“. Tužiteljice pritom ničim ne obrazlažu što je to u obrazloženju prvostupanjske presude suprotno njenoj izreci, a ovaj revizijski sud primjećuje kako je prvostupanjski sud u izreci presude naveo da u cijelosti odbija tužbene zahtjeve kao neosnovane te da je u obrazloženju naveo da tužbene zahtjeve smatra neosnovanima, iz čega proizlazi da izreka prvostupanjske presude ne proturječi njenim razlozima.

 

Također neosnovano tužiteljice ukazuju na to da obje nižestupansjke presude „uopće nemaju razloga odnosno u njima nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, da su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama nejasni te su razlozi o odlučnim činjenicama proturječni podacima u spisu te proturječni sami sebi“.

 

Za odluku o neosnovanosti tužbenih zahtjeva nižestupanjski su sudovi, naime, iznijeli jasne i neproturječne razloge.

 

Obrazlažući revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tužiteljice zapravo osporavaju činjenično stanje kako ga je utvrdio prvostupanjski sud, iznoseći pritom vlastitu ocjenu provedenih dokaza, a ne ukazujući uspješno na to da bi postojala proturječnost između onoga što se u razlozima presuda navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Time tužiteljice u okviru ovog revizijskog razloga ističu činjenične prigovore pobijanoj presudi, što u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno (čl. 385. ZPP).

 

Stoga nižestupanjske presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati.

 

Predmet spora zahtjevi su tužiteljica za naknadu neimovinske i imovinske štete koju trpe zbog smrti bliske osobe, N. S., supruga prvotužiteljice D. S. odnosno oca drugotužiteljice N. S., koje zahtjeve tužiteljice temelje na tvrdnjama da su N. S. odveli pripadnici Hrvatske vojske i ubili ga kao civila u vrijeme kada nije bilo borbenih djelovanja, pa da se radi o kaznenom djelu ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, slijedom čega da postoji odgovornost tuženice za štetu koju su pretrpjele.

 

Prvostupanjski je sud utvrdio:

 

- da su tužiteljice i sada pokojni N. S. živjeli u S. P.,

 

- da je N. S. bio mobiliziran u tamošnje vojne postrojbe pobunjenih Srba,

- da su tužiteljice mjesto stanovanja napustile ... za trajanja ... akcije O. i

 

- da je N. S. mjesto stanovanja napustio nakon tužiteljica te da je stradao u oružanom sukobu, a ne kao civil izdvojen iz kolone.

 

S obzirom na ovakvo činjenično stanje, ovaj revizijski sud prihvaća razloge nižestupanjskih presuda prema kojima u ovom slučaju nema mjesta primjeni Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949. u vezi s čl. 1. Uredbe o postupanju s osobama zarobljenim u oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 52/91) te zaključuje da su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava, i to Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija (Narodne novine br. 117/03, dalje: ZOŠT ) i Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (Narodne novine br. 117/03, dalje: ZORH) ocijenili tužbene zahtjeve neosnovanima.

 

Čl. 2. Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija propisana je odgovornost Republike Hrvatske za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija. Odredbom članka 1. st. 2. tog Zakona određeno je da se u smislu tog Zakona terorističkim aktom smatra osobito akt nasilja izvršen u pravilu iz političkih pobuda s ciljem izazivanja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti građana.

 

Odredbom čl. 1. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata uređeno je pitanje odgovornosti Republike Hrvatske za štetu koju su tijekom Domovinskog rata, u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996., uzrokovali pripadnici Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s tom službom, a odredbom čl. 2. toga Zakona propisano je da Republika Hrvatska odgovara samo za onu štetu koja nema karakter ratne štete.

 

Kako su to pravilno ocijenili i nižestupanjski sudovi, a s obzirom na činjenicu da je akt na kojeg se tužiteljice pozivaju poduzet u vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih borbenih akcija i usko vezanih za ratno stanje tijekom Domovinskog rata i unutar razdoblja koje ima u vidu odredba čl. 1. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, predmetna šteta nema obilježje štete nastale terorističkim aktom, već bi mogla imati obilježje ratne štete u smislu odredaba navedenog Zakona.

 

Prema odredbi čl. 3. st. 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata pretpostavlja se da je posljedica ratnog čina (ratna šteta) ona šteta koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u vezi s obavljanjem vojne ili redarstvene službe, ako je počinjena u vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih borbenih akcija, ali oštećeni može dokazivati suprotno.

 

Ratnom se štetom, u smislu čl. 3. st. 1. toga Zakona, osobito smatra i šteta uzrokovana za vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih akcija svim sredstvima i oblicima ratnih borbenih djelovanja, šteta od izravne i konkretne vojne koristi ako je, s obzirom na vrijeme i mjesto izvršenja u izravnoj i neposrednoj funkciji vojnih operacija i šteta koja je po svojim učincima te konkretnim okolnostima vremena i mjesta počinjenja štetne radnje, izravno izazvana ratnim stanjem i neposredno se nadovezuje na ratne operacije (izravne posljedice ratnih događaja u svezi s neredima, metežom, panikom, evakuacijom i sličnim zbivanjima neposredno nakon poduzetih ratnih operacija).

 

Tužitelji tijekom postupka nisu dokazali da su N. S. u kolovozu 1995. ubili pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga za vrijeme trajanja ... akcije O. a kad bi navedena šteta i bila uzrokovana od strane pripadnika oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u vezi s tom službom, vrijedila bi predmnijeva iz odredbe čl. 3. st. 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, koja u postupku nije oborena.

 

I u okviru obrazlaganja revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnoga prava, konkretno tvrdnji da je pri odlučivanju o osnovanosti tužbenih zahtjeva trebalo primijeniti Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i da mjesta primjeni Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija ima stoga što je smrt N. S. posljedica terorističkog akta, a primjeni Konvencije Ujedinjenih naroda o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti stoga što je „ubijanje civila od strane pripadnika HV-a ratni zločin protiv civilnog stanovništva“, tužitelj ovaj revizijski razlog veže za tvrdnje o postojanju činjeničnog stanja kakvo u postupku koji je prethodio revizijskom nije utvrđeno.

 

Stoga ne postoji ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnoga prava.

 

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo ju je, u dijelu u kojem je podnesena protiv drugostupanjske presude u odnosu na glavnu stvar, na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu i presuđeno je kao u izreci.

 

Glede odluke o naknadi parničnih troškova, koju tužiteljice također pobijaju, ističe se da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija, jer odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.).

 

Stoga je u tom dijelu reviziju valjalo odbaciti kao nedopuštenu te je odlučeno kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 10. lipnja 2020.