Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 2556/2018-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika D. R. iz Č., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik J. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. & L. u Z., Pisarnica V., protiv tuženika-protutužitelja A. P. d.o.o. V., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik F. H., diplomirani pravnik i zaposlenik tuženika, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, sudskog raskida ugovora o radu i naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-37/2018-3 od 16. svibnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu broj Pr-86/17-9 od 25. listopada 2017., u sjednici održanoj 10. lipnja 2020.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tuženika podnesena protiv dijela presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-37/2018-3 od 16. svibnja 2018. kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu odbija se, kao neosnovana.
r i j e š i o j e:
Revizija tuženika podnesena protiv dijela presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-37/2018-3 od 16. svibnja 2018. kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu i o troškovima postupka odbacuje se, kao nedopuštena.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom je suđeno:
"I. Utvrđuje se da je izvanredni Otkaz ugovora o radu od 20.2.2017. koji je tuženik A. P. d.o.o., OIB: …, V., dao tužitelju D. R., OIB: … iz Č., nedopušten te se utvrđuje da radni odnos nije prestao.
II. Sudski se raskida Ugovor o radu između tužitelja D. R. i tuženika A. P. d.o.o. s danom 24. svibnja 2017., te se utvrđuje da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme do tog dana kao dana sudskog raskida ugovora o radu.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime naknade štete po čl. 125. Zakona o radu isplati iznos od 14.830,71 kn (četrnaest tisuća osamsto trideset kuna i sedamdeset jednu lipu) koji predstavlja iznos od tri ugovorene mjesečne plaće tužitelja sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a počevši od 25. svibnja 2017. do isplate u roku od 8 dana.
IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja da bi mu tuženik na ime naknade štete bio dužan isplatiti još i daljnji iznos od 14.830,75 kn, odnosno još tri plaće sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i dio tužbenog zahtjeva da se utvrdi sudski raskid ugovora o radu tužitelja kod tuženika s danom 4. listopada 2017., kao neosnovan.
V. Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika da bi mu tužitelj bio dužan isplatiti na ime naknade štete iznos od 4.097,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8.3.2017. do isplate u roku od 15 dana, kao neosnovan.
VI. Tuženik je ujedno dužan na ime troškova ovog postupka isplatiti tužitelju iznos od 4.375,00 kn (četiri tisuće tristo sedamdeset pet kuna) u roku od 8 dana.“
Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja u točkama I., II., III., V. i VI. izreke, a odbijen je, kao neosnovan, zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadu žalbenog troška.
Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju navodeći da podnosi redovnu reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, ali i izvanrednu reviziju zbog pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je ovom sudu reviziju prihvatiti, preinačiti nižestupanjske presude i odbiti tužbeni zahtjev, a prihvatiti protutužbeni zahtjev ili obje nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija tuženika je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.
Predmet spora povodom tužbe jest zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 20. veljače 2017., zahtjev za utvrđenje da tužitelju radni odnos kod tuženika nije prestao, zahtjev za sudski raskid ugovora o radu i zahtjev za naknadu štete.
Budući da je tužitelj tužbenim zahtjevom tražio utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu u ovom revizijskom postupku su, sukladno odredbi članka 382. stavak 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje redovne revizije protiv dijela drugostupanjske presude kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu. Zbog navedenog je o tuženikovoj reviziji podnesenoj protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu odlučivano kao o redovnoj reviziji.
Na temelju odredbe članka 392.a stavak 1. ZPP pobijana drugostupanjska presuda je u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sudovi su isti prihvatili pozivom na odredbu članka 150. stavak 12. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 - dalje: ZR) jer su ocijenili da je tuženik odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju donio bez da se prethodno savjetovao s radničkim vijećem (sindikalnim povjerenikom) na način predviđen odredbama članka 150. stavak 1. i 4. ZR. Naime, utvrđeno je da sindikalnom povjereniku nisu potpuno dostavljeni svi podatci važni za donošenje odluke o otkazu, kao i da mu na sastanku koji je prethodio donošenju odluke o otkazu nije uručena namjeravana odluka o otkazu, već je ista donesena nakon održanog sastanka. Uz to, utvrđeno je da tuženik prije otkazivanja ugovora o radu tužitelju nije omogućio iznošenje obrane u smislu odredbe članka 119. stavak 2. ZR, a u konkretnom slučaju nisu postojale okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od tuženika da to učini. Budući da su ocijenili osnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev za utvrđenje da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao. Nadalje, prihvaćen je i zahtjev tužitelja za sudski raskid ugovora o radu s danom 24. svibnja 2017. jer je utvrđeno da se tužitelj u međuvremenu zaposlio, pa mu je po osnovi naknade štete, imajući u vidu njegovu bruto plaću, dosuđen iznos od 14.830,71 kn s pripadajućim zateznim kamatama, pozivom na odredbu čl. 125. st. 1. ZR.
Tuženik u reviziji u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka navodi da su sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer je izreka prvostupanjske presude nejasna, nerazumljiva i proturječna s obzirom da iz izreke nije jasno je li radni odnos tužitelja kod tuženika prestao ili ne, a što je drugostupanjski sud propustio sankcionirati. Također iznosi niz činjeničnih navoda kojima u bitnome osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i zaključak sudova o osnovanosti tužbenog zahtjeva.
Suprotno tvrdnji revidenta u postupku pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak. 2. točka 11. ZPP, jer izreka prvostupanjske presude, potvrđena drugostupanjskom presudom, nije niti nejasna niti proturječna. Naime, izrekom prvostupanjske presude utvrđeno je da je nedopuštena tuženikova odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu te je posljedično tome utvrđeno da tužitelju radni odnos kod tuženika nije prestao, pa kako je tužitelj tužbenim zahtjevom, u smislu odredbe članka 150. stavak 1. ZR tražio sudski raskid ugovora o radu s tuženikom, koji zahtjev su sudovi prihvatili kao osnovan, neosnovano tuženik u reviziji ističe da je izreka prvostupanjske presude nejasna i proturječna. Stoga prema ocjeni ovog suda revizijom pobijana drugostupanjska presuda, niti prvostupanjska presuda nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati zakonitost i pravilnost tih odluka.
U odnosu na činjenične navode tuženika iznesene u reviziji, kojima osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, iznosi činjenice i daje vlastitu, subjektivnu ocjenu provedenih dokaza, treba navesti da revizijski sud činjenične navode revidenta iznesene u reviziji ne može uzeti u razmatranje niti se upuštati u ispitivanje osnovanosti tih navoda jer prema odredbi članka 385. stavak 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Prema tome, u postupku koji je prethodio reviziji nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
Predmet revizijskog razmatranja pobijane drugostupanjske presude u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava prvenstveno se svodi na ocjenu jesu li sudovi, odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbe članka 150. stavak 1., 4. i 12. ZR kada su prihvatili tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, kao i jesu li pravilno primijenili materijalno pravo iz članka 125. stavak 1. ZR kada su, odlučujući o visini naknade štete, tužitelju štetu dosudili uzimajući u obzir tužiteljevu bruto plaću.
Međutim, treba navesti da je odluka o otkazu utvrđena nedopuštenom i zbog propuštanja tuženika da tužitelju prije izvanrednog otkazivanja ugovora o radu omogući iznošenje obrane, koji postupak je prema odredbi članka 119. stavak 2. ZR za poslodavca obavezan, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. U konkretnom slučaju nije utvrđeno da bi postojale takve okolnosti, a tuženik u reviziji, obrazlažući revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, nigdje ne navodi da bi i zbog čega bilo pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz navedene zakonske odredbe, zbog čega ovaj sud pobijanu presudu tom dijelu nije niti ovlašten preispitivati (članak 392.a stavak 1. ZPP).
Odlučujući o revizijskom razlogu pogrešne primjene materijalnog prava ovaj sud je ocijenio da su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo prihvativši tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, za utvrđenje da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika, zahtjev za sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete. Stoga ovaj sud prihvaća zauzeto pravno shvaćanje drugostupanjskog suda kao i razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude.
Pritom treba navesti da se prema ustaljenoj sudskoj praksi revizijskog suda visina naknade štete koju sud dosuđuje tužitelju kod sudskog raskida ugovora o radu dosuđuje uzimajući u obzir mjesečnu bruto plaću (primjerice odluke broj Revr-32/16 od 23. veljače 2016., broj Revr-1370/13 od 20. kolovoza 2014., broj Revr-1979/09 od 22. travnja 2010).
Odredbom članka 396.a stavak 1. ZPP propisano je da se revizijski sud može, kad odbije reviziju iz članka 382. stavak 1. ZPP, umjesto posebnog obrazloženja pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda. Na temelju odredbe članka 396.a stavak 2. ZPP u slučaju iz stavka 1. tog članka, revizijski sud je dužan na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva.
S obzirom da ovaj revizijski sud prihvaća razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude glede primjene materijalnog prava, revident se umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, u kojem bi te razloge samo trebalo ponoviti, u smislu već ranije citirane odredbe članka 396.a stavak 1. ZPP upućuje na obrazloženje drugostupanjske presude, koje će se na temelju odredbe stavka 2. istog članka objaviti na internetskim stranicama.
Zbog navedenog je na temelju odredbe članka 393. ZPP revizija tuženika podnesena protiv dijela drugostupanjske presude kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu odbijena kao neosnovana.
U odnosu na reviziju tuženika protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu za naknadu štete (isplata 4.097,00 kn), valja reći da bi protiv tog dijela pobijane presude bila dopuštena revizija iz članka 382. stavak 2. ZPP, jer vrijednost tog dijela presude ne prelazi 200.000,00 kn, ne radi se o sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, a niti je drugostupanjska presuda u tom dijelu donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b. ZPP.
Iako tuženik u reviziji navodi da protiv drugostupanjske presude podnosi i izvanrednu reviziju na temelju odredbe članka 382. stavak 2. točka 2. i točka 3. u vezi s člankom 385.a ZPP, ovaj sud nalazi da ta (izvanredna) revizija tuženika ne sadrži niti određeno pravno pitanje zbog kojeg se revizija podnosi niti razloge zbog kojih tuženik smatra da bi to pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a što prema izričitoj odredbi članka 382 stavak 3. ZPP treba sadržavati svaka revizija iz članka 382. stavak 2. istog Zakona.
Slijedom navedenoga, odlučujući o dopuštenosti izvanredne revizije u dijelu kojim se pobija odluka o protutužbenom zahtjevu, ovaj sud ocjenjuje da revizija tuženika nije dopuštena u smislu odredbe članka 382. stavak 2. i 3. ZPP.
Naime, općeniti navodi revidenta izneseni u reviziji ne mogu se smatrati određeno postavljenim pravnim pitanjem u smislu odredbe članka 382. stavak 2. i 3. ZPP. Da bi pravno (materijalnopravno ili postupovnopravno) pitanje postavljeno u izvanrednoj reviziji bilo određeno naznačeno, potrebno je da bude formulirano na način da je individualizirano i postavljeno tako da ne ostavlja dvojbe o kojem pravnom pitanju u okviru koje zakonske odredbe je riječ – što u konkretnom slučaju nije učinjeno.
Osim toga, čak i u slučaju kad bi se uzelo da je revident u izvanrednoj reviziji postavio pravno pitanje u smislu odredbi članka 382. stavak 2. i 3. ZPP, izvanredna revizija opet ne bi bila dopuštena jer u reviziji nije izložio niti obrazložio razloge zbog kojih smatra da bi ono bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Prema tome, u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenost izvanredne revizije u smislu odredbe članka 382. stavak 3. ZPP podnesene protiv dijela drugostupanjske presude kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu za naknadu štete. Stoga je izvanredna revizija u tom dijelu, na temelju odredbe članka 392.b stavak 2. ZPP, odbačena kao nedopuštena.
Odlučujući o dopuštenosti revizije podnesene protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.
Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom postupak iz odredbe članka 400. stavka 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba članka 400. stavka 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (članak 151. stavak 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe članka 400. stavka 1. ZPP.
Zbog navedenog je, na temelju odredbe članka 392.b stavak 1. ZPP u vezi s člankom 400. stavak 1. i stavak 3. ZPP, revizija tuženika podnesena protiv dijela drugostupanjske odluke kojim je odlučeno o troškovima postupka odbačena kao nedopuštena, pa je odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.