- 1 -              Revr 531/2018-2

 

 

 

 

Broj: Revr 531/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. L. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik Z. S., odvjetnik u Z., protiv tužene Z. d.d. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1115/2017-2 od 6.veljače 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1227/15-19 od 5.svibnja 2017., u sjednici održanoj 10. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim se traži da tužena isplati tužitelju iznos od 441.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu parničnog troška tužitelju.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

              Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da revizijski sud prihvati reviziju tužitelja i preinači pobijanu odluku na način da prihvati tužbeni zahtjev ili podredno da ukine odluke i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tužena nije odgovorila na reviziju.

 

              Revizija tužitelja nije osnovana.

 

U skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da u pobijanoj presudi o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danim u postupku i samih tih iskaza ili zapisnika pri čemu presuda nema nedostataka i može se ispitati i sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

 

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za naknadu štete u vidu razlike između invalidske mirovine koju prima i plaće koju bi primao da nije otišao u invalidsku mirovinu za razdoblje od 12.listopada 2007. do 30.travnja 2016. a budući da tužitelj tvrdi da je otišao u invalidsku mirovinu zbog bolesti uzrokovane na radu i u vezi s radom tj. zbog šikanirajućeg postupanja tuženika.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu prodajni referent poduzetničkog bankarstva,

 

- da je tuženik dana 9. kolovoza 2005. tužitelju izrekao upozorenje na obveze iz radnog odnosa i mogućnost otkaza budući da je utvrđeno da je tužitelj povrijedio svoje obveze iz radnog odnosa u razdoblju od 1. siječnja do 22. travnja 2005. jer je utvrđeno da nedostaje pet zahtjeva za odobrenje prekoračenja i da nije naplaćena naknada banci,

 

- da je tuženik 1. ožujka 2006. podnio prijedlog disciplinske mjere jer je unutarnjom revizijom utvrđeno da je na radnom mjestu tužitelja obavljeno više transakcija bez propisane identifikacije klijenta i suprotno proceduri tuženika budući da postoji nepodudarnost potpisa klijenata sa pohranjenim potpisima u banci,

 

- da je tuženik donio Odluku o otkazu dana 21. studenog 2006. jer je revizijom utvrđeno da je tužitelj dana 15. prosinca 1999. obavio transakciju isplate iznosa od 35.262,00 kn bez propisane identifikacije klijenta,

 

- da je tužitelj pobijao navedenu odluku o otkazu u sudskom postupku broj Pr-12727/13 te je u istom utvrđeno da je otkaz nedopušten pri čemu je utvrđeno da je spornu transakciju počinila M. Ž. koja je radila na istom računalu i na istom radnom stolu kao tužitelj samo u različitim smjenama,

 

- da je tuženik premještao tužitelja na druge lokacije a što je bilo zbog sumnje u počinjenje nepravilnosti u radu,

 

- da je u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.broj Pr-12727/13 pravomoćno odlučeno da je nedopušten otkaz ugovora o radu tuženika od 21. studenog 2006. te je odbijen zahtjev tužitelja za određivanjem sudskog raskida ugovora o radu kojeg je tužitelj sklopio sa tuženikom 27. veljače 2014.,

 

- da je rješenjem HZMO od 17. prosinca 2007. koje je postalo pravomoćno 11. listopada 2007. tužitelju zbog bolesti nastala opća nesposobnost za rad počevši od 3. rujna 2007. pa mu je stoga priznato pravo na invalidsku mirovinu,

 

- da se navedeno rješenje HZMO temelji na mišljenju stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja prema kojem je utvrđeno da kod tužitelja postoji opća nesposobnost za rad zbog bolesti  a ne zbog ozljede na radu ili u vezi s radom (profesionalne bolesti),

 

- da je Odlukom tuženika utvrđen prestanak radnog odnosa s danom 11. listopada 2007.

 

Obzirom na takva činjenična utvrđenja i pravomoćno rješenje HZMO, prvostupanjski je sud zaključio da razlog odlaska tužitelja u invalidsku mirovinu nije ozljeda na radu odnosno bolest vezana za rad već je njegova bolest uvjetovana drugim čimbenicima izvan rada te da stoga ne postoji uzročno posljedična veza između zdravstvenih tegoba tj. bolesti tužitelja i procesa rada kod tuženika a time da niti nema štetnih posljedica u vidu izgubljene zarade pa je ocijenio zahtjev tužitelja za naknadom štete u cijelosti neosnovanim. Naime, tužitelj je tijekom postupka dostavio medicinsku dokumentaciju iz koje proizlazi da ima ulcerozni kolitis, pa je sud  temeljem toga kao i rješenja HZMO kojim je utvrđeno da je tužitelj otišao u invalidsku mirovinu zbog te bolesti koja nije u vezi s radom kod tuženika, odlučio kao u izreci. Prvostupanjski sud je također ocijenio da postupanje tuženika prema tužitelju nije šikanozno pa slijedom toga postupanje tuženika ne predstavlja štetnu radnju zbog koje je tužitelju nastala šteta. Sud zaključuje da s obzirom da ne postoji protupravnost u postupanju tuženika, a niti uzročnoposljedična veza između štetne radnje i tuženika i štete na koju se poziva tužitelj, tužitelj niti ne može s uspjehom potraživati naknadu za izgubljenu zaradu( razlika između invalidske mirovine koju je primao i plaće koju bi primao).

 

Drugostupanjski sud je ocijenio da je prigovor zastare osnovan, jer je tužba za naknadom štete podnesena istekom roka iz čl. 138. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95,54/95, 65/95, 17/01,82/01,114/03, 30/04 – dalje: ZR). Naime, drugostupanjski sud obrazlaže da se na zastaru potraživanja naknade štete primjenjuje odredba čl. 138. ZR kojom je propisano da ako tim ili drugim zakonom nije drugačije određeno, potraživanje iz radnog odnosa zastarijeva za tri godine i to od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila što bi u konkretnom slučaju bio 11. listopada 2007. kada je tužitelju utvrđena opća nesposobnost za rad. Sud primjenjuje čl. 109. ZR kojim je propisano da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava, a pravo na naknadu štete odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa s time da se naknada plaće koju radnik ostvari zbog nezakonitog otkaza ne smatra naknadom štete.

 

Tužitelj u ovoj fazi postupka navodi da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Tužitelj navodi u reviziji da je glavni uzrok njegove opće nesposobnosti za rad tuženikova odluka kojom je tužitelju otkazan ugovor o radu te da je stoga tužiteljevo pravo zahtijevati naknadu štete dospjelo tek onda kad he odluka o otkazu utvrđena kao nedopuštena.

 

Revident se poziva na odredbu čl. 215. st. 1. ZOO kojom je propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze a što bi u konkretnom slučaju bio dan kada je tuženikova odluka prestala egzistirati kao zakonita i dopuštena. Slijedom toga revident smatra da je zastara predmetnog zahtjeva počela teći 31. prosinca 2014. tj. prvi dan nakon što je presuda Županijskog suda poslovni broj Gžr-707/14 postala pravomoćna.

 

Revizijski prigovor da bi zastara trebala početi teći dan nakon pravomoćnosti odluke o nedopuštenosti otkaza ovaj sud ocjenjuje neosnovanim. Naime, odluka o nedopuštenosti otkaza nije od utjecaja za osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva jer tužitelj potražuje izmaklu dobit, i to razliku između invalidske mirovine i plaće koju bi primao, pa je drugostupanjski sud pravilno zaključio da je dan 11. listopada 2007. kada je tužitelju utvrđena nesposobnost za rad nastala eventualna šteta za koju je tada doznao. Prema tome pravilno je sud drugog stupnja zaključio da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od tog dana.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da njegova nesposobnost za rad i odlazak u invalidsku mirovinu nije u vezi s bolesti uzrokovane radom. Slijedom toga nižestupanjski sudovi su pravilno ocijenili da nema protupravnosti u postupanju tuženika prema tužitelju a niti je dokazana uzročno posljedična veza između eventualne štetne radnje i štete, pa su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev.

 

Dio revizijskih navoda svodi se na prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz tih razloga revizija se prema odredbi čl. 385. ZPP ne može s uspjehom podnijeti.

 

Budući da u ovom slučaju nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava temeljem čl. 393. ZPP revizija tuženika je odbijena.

 

Zagreb, 10. lipnja 2020.